2. korizmena nedjelja
Po muci i smrti k slavi uskrsnuća
Kao što je za liturgiju prve korizmene nedjelje u sve tri liturgijske godine karakterističan događaj Isusove kušnje u pustinji, tako je za liturgiju ove nedjelje značajan događaj Isusova preobraženja koje je uslijedilo ubrzo nakon prvog navještaja muke.
Zborna molitva najavljuje događaj evanđelja, jer u njoj sebi dozivamo u svijest nebesku odredbu da slušamo Sina Božjeg koji je na putu u muku i smrt te molimo da nas Bog krijepi svojom riječju i "čisti nam pogled duha da se radujemo s gledanja" njegove slave. Prefacija je vlastita. U njoj je jezikom zapadne liturgije protumačeno preobraženje Isusovo: "On je učenicima smrt svoju navijestio i na svetoj gori otkrio svoju slavu te im svjedočanstvom Zakona i Proroka učvrstila vjeru da se po muci i smrti stiže k slavi uskrsnuća."
U prvom čitanju prikazano je sklapanje saveza između Abrahama i Boga nakon što je Abraham stigao u zemlju obećanja. S Božjim putnikom Abrahamom, kojega prvi kanon zove praocem naše vjere, i mi u pripjevu kličemo: "Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim?" U drugom čitanju Pavao potiče krštenike da na zemaljskom proputovanju čvrsto stoje u Gospodinu. U evanđelju imamo Lukin prikaz preobraženja kojemu je vlastito da Isus uzlazi na goru da se pomoli te da u toku preobraženja s Mojsijem i Ilijom razgovara o svome Izlasku.
Ova nas liturgija podsjeća da je krštenje životni pristanak uz Isusa raspetoga i uskrslog, a korizma razdoblje novog pristajanja uz Isusa koji po muci i smrti ulazi u slavu uskrsnuća.
Zborna molitva najavljuje događaj evanđelja, jer u njoj sebi dozivamo u svijest nebesku odredbu da slušamo Sina Božjeg koji je na putu u muku i smrt te molimo da nas Bog krijepi svojom riječju i "čisti nam pogled duha da se radujemo s gledanja" njegove slave. Prefacija je vlastita. U njoj je jezikom zapadne liturgije protumačeno preobraženje Isusovo: "On je učenicima smrt svoju navijestio i na svetoj gori otkrio svoju slavu te im svjedočanstvom Zakona i Proroka učvrstila vjeru da se po muci i smrti stiže k slavi uskrsnuća."
U prvom čitanju prikazano je sklapanje saveza između Abrahama i Boga nakon što je Abraham stigao u zemlju obećanja. S Božjim putnikom Abrahamom, kojega prvi kanon zove praocem naše vjere, i mi u pripjevu kličemo: "Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim?" U drugom čitanju Pavao potiče krštenike da na zemaljskom proputovanju čvrsto stoje u Gospodinu. U evanđelju imamo Lukin prikaz preobraženja kojemu je vlastito da Isus uzlazi na goru da se pomoli te da u toku preobraženja s Mojsijem i Ilijom razgovara o svome Izlasku.
Ova nas liturgija podsjeća da je krštenje životni pristanak uz Isusa raspetoga i uskrslog, a korizma razdoblje novog pristajanja uz Isusa koji po muci i smrti ulazi u slavu uskrsnuća.
Povjerova Abraham Gospodinu (Post 15, 5-18)
U gradi o Abrahamu iz Post 12-25 ovaj nomad prikazan je kao prvi sljedbenik monoteističke religije u vrijeme poganstva. Kad je u njegovu rodnom kraju vladar zatražio da svi podanici prihvate državnu religiju, Abraham se na Božju odredbu iselio u tuđinu, ali se sa svojim stadom micao od ispaše do ispaše. Pisac poslanice Hebrejima hvali ga što se ni u obećanoj zemlji nije osjećao kod kuće, kao u domovini "jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog" (Heb 11, 10). Poglavlje 15 Knjige postanka sadrži dva Abrahamova proročka viđenja. U prvom mu Bog obećava brojno potomstvo (r. 1-6). U drugom mu obećava zemlju uz obredno sklapanje saveza (r. 7-20). Naše današnje čitanje sadrži završetak prvog i sržni dio drugog viđenja.
Na obećanje o potomstvu, brojnom poput zvijezda na istočnjačkom nebu, Abraham povjerova Bogu. U hebrejskom aman znači "osloniti se, čvrsto držati, na rukama držati, biti vjeran, biti dostojan povjerenja, pouzdati se". Zato je vjera oslon na Boga koji je sama čvrstoća u nestabilnom ljudskom životu i povijesnom događanju. "Pravednost" o kojoj je ovdje riječ je osposobljenost za ispravan odnos prema Bogu, prijateljstvo s Bogom. Ona je Božji odgovor na Abrahamovu vjeru, jer nitko od ljudi ne može vlastitom zaslugom postići prijateljstvo s Bogom.
Ur Kaldejski iz r. 7 je rodni grad Abrahamova oca Teraha u kojem se Abraham oženio Sarom te zajedno s ocem iselio u Haran. Odatle je Abraham po Božjoj uputi doselio u Kanaan; kasniju Palestinu. Dobivši od Boga obećanje o potomstvu, Abraham je odmah povjerovao. Kad mu Bog obećava zemlju u koju je doselio, Abraham traži znak da će se to zaista zbiti. Našao je naoružane starosjedioce i nije imao ljudskih saveznika. Zato je izgledalo beznadno očekivati dopuštenje da se stalno nastani u navoj zemlji. Bog traži od Abrahama da prinese žrtvu kakva se obavljala prilikom sklapanja saveza između moćnijeg vladara i njegova vazala, slabijeg kneza. Iz 3er 34,18 vidimo da su saveznici prolazili između rasječenih polovica žrtvenih životinja i zaklinjali se na međusobnu vjernost. Tom su zgodom prihvaćali kaznu za prekršaj saveza: neka prekršitelju bude kao rasječenim životinjama. Bog je sam prošao u obliku goruće zublje (r. 17), jer je inicijativa za savez došla od njega. Bog se time veže Abrahamu na vjernost, iako najavljuje egipatsko ropstvo njegovim potomcima.
Za sklapanje saveza hebrejski izvornik upotrebljava izraz "sjeći savez". Izraz dolazi od obredne žrtve kakva je prikazana u našem čitanju. Tako Bog nagrađuje vjeru Abrahama i svih koji su njegova duhovna djeca po vjeri sličnoj Abrahamovoj. Ovdje je Abraham slika odraslih kandidata na krštenje, a i nas koji se spremamo na obnovu krsnog saveza s Bogom.
Čvrsto stojte u Gospodinu (Fil 3, 18-4, 1)
U trećem poglavlju poslanice Filipljanima sužanj Pavao štiti vjernike pred nasrtajima krivih učitelja koji se ponose židovskim porijeklom i obdržavanjem disciplinskih propisa Staroga zavjeta. Za sebe kaže da je "Hebrej od Hebreja, po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve" (r. 5-6), ali je sve to ostavio da upozna Krista i snagu njegova uskrsnuća. U današnjem odlomku izražava žalost za krštenicima koji su podlegli krivim učiteljima i moli vjernike da čvrsto stoje u Gospodinu.
Krivim učiteljima ne odgovara smrt Mesije na križu pa je tretiraju kao prolaznu fazu kojoj ne treba poklanjati posebnu pažnju. Pavlu je Kristova smrt bitni događaj spasenja pa žali što "mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova" (r. 18). Oni "misle na zemaljsko", tj. zemaljskim kriterijima mjere temeljne vrednote za koje se Isus zalagao i umro. Kad spominje domovinu nebesku, koju očekuje on kao sužanj Gospodinov a s njime i pravovjerni krštenici, Pavao potiče na takvo vršenje ljudskih i zemaljskih obaveza da ne zaboravimo duhovne vrednote koje ostaju i nakon zemaljskog života. Podsjeća na temeljnu opciju ili izbor životnih vrednota koja se dogodila prihvaćanjem vjere i krštenjem. Tko se za tu opciju jednom opredijelio, ne smije je zaboravljati u svagdanjem životu.
Kad zove vjernike svojom radošću i vijencem, izriče im kompliment za ustrajnost u vjeri i zajedništvu Crkve.
Time se osjeća učvršćen i u svom misionarskom zvanju, jer je na odazivu pogana doživio Božju prisutnost u vlastitom pastoralnom radu. Zove sve vjernike da čvrsto stoje u Gospodinu.
Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni (Lk 9, 28-36)
Neposredno pred preobraženje Isus zove učenike da svaki dan uzimaju svoj križ i idu za njim. Na sebe i na njih primjenjuje izreku da nema smisla zadobiti sav svijet a samom sebi nauditi. Iz tog konteksta preobraženje je uvid u pravi Isusov identitet pred put u Jeruzalem, gdje ga čeka nasilna smrt. Luki vlastiti elementi u ovom izvještaju su:
- uziđe na goru da se pomoli;
- dok se molio, izgled mu se lica izmijeni;
- razgovarahu s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu;
- ugledaše njegovu slavu;
- Isusa spremnog na put u Jeruzalem Otac zove ne samo Sinom nego i Izabranikom kojega ljudi trebaju slušati. U biblijskoj tradiciji gora je privilegirano mjesto susreta s Bogom. Isus se penje na goru s trojicom odabranih svjedoka da u molitvi provjeri svoj dotadašnji "rad" i zatraži svjetlo od Oca za daljnje korake. Dok se moli, biva preobražen - postaje mu jasno tko jest i što treba poduzeti. U molitvi očituje i učenicima svoj pravi identitet.
S Mojsijem kao donositeljem Zakona i Ilijom kao prvim prorokom sa zvanjem (za razliku od "proročkih sinova" na kraljevskom dvoru i u svetištu koji su bili savjetnici za vjerska pitanja) Isus razgovara o svom Izlasku. Naši su prevodioci ovdje s pravom stavili veliko slovo, jer u grčkom stoji član u znak da se radi o posebnom izlasku (exodos). Ovim Luka podsjeća na ono što navodi u 9, 51: "Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću u Jeruzalem". Mojsije je bio voda pri izlasku iz Egipta, a Ilija je morao bježati od kraljice Jezabele te je na svetoj gori Horebu obnovio svoj proročki poziv u susretu s Bogom. S Mojsijem i Ilijom Isus razgovara o svom izlasku, to jest o putu u Jeruzalem gdje ga je čekala nasilna smrt, ako nastavi na takav način propovijedati Boga i uprisutnjivati njegovo milosrđe prema svima ljudima. Petar i dva suučenika vide na preobraženom Isusu "njegovu slavu". Ovo treba povezati s oblakom koji je zasjenio Isusa, Mojsija i Iliju (r. 34). U Lk 24, 26 Uskrsli tumači učenicima na putu u Emausu da je trebao kroz poniženje i patnju ući "u svoju slavu". Prilikom najave nasilne smrti Isus je najavio ne samo da će biti ubijen nego i da će uskrsnuti. Sada svjedoci doživljavaju anticipaciju njegova uskrsnog stanja. Zato " Izlazak" nije samo odlazak u nasilnu smrt nego i prijelaz u stanje uskrsne proslavljenosti.
Petar reagira prijedlogom da izradi tri kolibe kakve su se podizale o Blagdanu sjenica. Želio bi trajno zadržati blagdansku radost; bez žrtava koje vode u slavu spasenja. Luka nije pribilježio ukor Petru nakon prvog proricanja muke, ali ovim pokazuje da zna kako Petru nije išla u glavu pomisao da bi Učitelj, u čije mesijanstvo on vjeruje, mogao pretrpjeti nasilnu i sramotnu smrt. Ovom željom da trajno ostane u blagdanskom raspoloženju Petar je očitovao i sektaški duh predlažući da Isusova slava ostane dostupna samo izabranicima. Luka, koji gleda u Isusu univerzalnog Spasitelja, ispričava Petra: "Nije znao što govori! "
Kod krštenja je, prema Luki, glas iz neba rekao Isusu da je Sin Očev koji treba početi mesijansko djelovanje. U ovom događaju glas iz neba govori svjedocima: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" Za "Izabranik" upotrijebljen je izraz iz dviju pjesama o Sluzi patniku u Izaijinoj knjizi (Iz 42, 1; 49, 7). Isus je obavljao svoju službu tiho, bez vanjskih ovacija i u tome je bio sličan Sluzi. Sada stoji na prekretnici u svom djelovanju: nastavi li tako, ide u sukob koji će završiti nasilnom smrću. On je u molitvi dobio od Oca znak da treba nastaviti i Otac je na trenutak otkrio njegov intimni identitet svjedocima. Učenici trebaju slušati Isusa upravo sada kad nastavlja put u Jeruzalem iz poslušnosti prema Ocu. Vjera Petra mogla je biti poljuljana Isusovom najavom nasilne smrti. Sada Otac nebeski potvrđuje da je Isus zaista njegov Sin i Izabranik. Upravo zato što prihvaća Izlazak koji ga čeka u Jeruzalemu.
Za Luku je preobraženje događaj s dvije dimenzije: Isus u molitvi traži i nalazi svjetlo o samom sebi na odlučnoj prekretnici svoga djelovanja; Petar i ostali svjedoci bivaju potaknuti da slušaju takvog Isusa. "Slušati" ovdje znači nasljedovati, ostati u Isusovoj blizini, s njime nositi svoj životni križ. Sudjelovanjem u liturgiji okupljamo se oko takvog Isusa i molimo snagu da ga zbiljski slušamo.
prof. dr. Mato Zovkić