U današnjem evanđelju sv. Luka ističe šest vladara u vrijeme kojih je Ivan Krstitelj u Judejskoj pustinji počeo zvati na obraćenje i dijeliti obraćeničko krštenje kao pripravu za dolazak Mesije. U prvom čitanju i evanđelju važan je pojam pustinje kao geografskog područja i kao ozračja za susretanje s Bogom.
Izraelci su pri izlasku iz egipatskog ropstva morali kroz Sinajsku pustinju ući u obećanu zemlju. Asirci i Babilonci odveli su ih god. 721. i 587. pr. Kr. u sužanjstvo prema sjeveru preko Sirske pustinje. U samoj svetoj zemlji bila je Judejska pustinja u koju su se povlačili pojedinci i grupe na post, molitvu i produbljivanje ovisnosti o Bogu.
Naši nedjeljni sveti sastanci su oaze u pustinji svagdašnjice. Tada doživljavamo i priznajemo da smo krhki ljudi koji ne mogu nastaviti životno putovanje bez novog oslanjanja na Boga, aktivno prisutnog u ljudskoj povijesti. Onima koji mu dolaze u pustinju, spremni na obraćenje, Krstitelj obećava: "Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje." "Svako tijelo" su ljudi ukoliko su kontingentni, nesposobni trajno i neizgubivo sami sebe spašavati. Mi u današnjoj misi priznajemo da smo takvo "tijelo" i radosno prihvaćamo spasenje koje Bog nudi.

Novi prolaz kroz pustinju "u sjaju slave Božje" (Bar 5, 1-9)

Knjiga Baruhova iz koje imamo danas prvo čitanje, sačuvana je samo na grčkom u prijevodu Sedamdesetorice koji su priredili Židovi Aleksandrije za subraću raspršenu izvan svete zemlje. Pripisana je Baruhu kao tajniku Jeremije koji je propovijedi svoga učitelja sabrao u Jermnijinu knjigu. Međutim, kako poziva Židove dijaspore na budnost protiv idololatrije i na hodočašćenje u svetu zemlju, vjerojatno je nastala u helenističko doba, možda u trećem stoljeću prije Krista.
Današnji odlomak dio je ritmičke cjeline u grčkom izvorniku koja djeluje kao pjesma u tri kitice (4, 30-5,9). Prorok se obraća Jeruzalemu kao majci Božjeg naroda (Jeruzalem je u hebrejskom ženskog roda) te na oko govori o povratnicima iz sužanjstva iz godine 538. pr. Kr. a u stvari on misli na novi, idealni Jeruzalem koji će Bog uresiti svojom slavom o uspostavi svoga kraljevstva. U taj duhovni i novi Jeruzalem vraćaju se povratnici i bez teškoća prolaze kroz južnu i sjevernu pustinju zato što je Bog naredio klisurama da se snize, dolinama da se ispune pa da "Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje". Čak će i "sva stabla mirisna činiti sjenu Izraelu po Božjoj zapovijedi", jer je pješačenje po bliskoistočnoj vrućini vrlo naporno.
Ovdje prorok iz vremena obnove nakon povratka iz sužanjstva prerađuje tradiciju iz Jeremijine i Izaijine knjige. Jeremija je pjevao Bogu koji je raspršio Izraela, ali ga opet "sabire i čuva ko pastir stado svoje" (31, 10). Prorok sužanjstva vidio je kako god. 549. pr. Kr. perzijski kralj Kir zauzima Mediju te predvidio da će jednom zauzeti i Babiloniju i omogućiti povratak izraelskih sužanja u domovinu. Zato je u Božje ime poručio da je Izraelovo ropstvo okončano, da će sami Babilonci morati napraviti kroz pustinju put za povratnike i da će se prilikom povratka očitovati slava Božja (Iz 40, 1-11; 60, 1-22).

Naše današnje čitanje posebno prerađuje proročanstvo iz vremena sužanjstva kojim je najavljen povratak kroz pustinju:
Glas viče: Pripravite Jahvi
put kroz pustinju.
Poravnajte u stepi
stazu Bogu našemu.
Nek se povisi svaka dolina,
nek se spusti svaka gora i brežuljak.
Što je neravno nek se poravna,
strmine nek postanu ravni,
Otkrit će se tada Slava Jahvina,
i svako će tijelo vidjeti,
jer Jahvina su usta govorila (Iz 40, 3-5).
Babilonci su od porobljenih naroda tražili da prave ceste za potrebe njihove vojske. Sada prorok vidi obrat: bivše porobljivače Kir će natjerati da prave cestu kroz pustinju za povratak Izraelaca. Baruhova knjiga ovom pjesmom o povratku raspršenih ojačala je vjeru kod ondašnjih čitalaca. Nama danas govori da Bog djeluje u povijesti, ali znakove njegove prisutnosti trebamo vjernički otkrivati i prepoznavati u pustinji svagdašnjeg života.

Pripjevni psalam

Psalam 126 je pjesma povratnika iz sužanjstva koji s radošću ističu veličanstvena Božja djela što ih doživljavaju. Odlazili su u plaču noseći sjeme, vraćaju se s pjesmom noseći snoplje. Njihova pjesma u našoj liturgiji je radost duhovnog povratka Bogu kojega uvijek iznova pronalazimo. Bog i nama čini velika djela te nam obećava da ćemo i mi žeti u pjesmi, makar sada sijali u suzama.

Čisti i besprijekorni za Dan Kristov (Fil 1, 4-b.8-11)

Poslanicu Filipljanima pisao je Pavao iz zatvora da zahvali vjernicima za poslanu materijalnu pomoć i da ih potakne na poniznost po uzoru na Krista koji je prihvatio obličje sluge i smrt na križu. U današnjem odlomku Pavao zahvaljuje Bogu za njihovu vjeru i moli za duhovni napredak, kako bi bili savršeni za Dan Kristov.
Iz zatvora im ne može propovijedati, ali može za njih moliti, zahvalan za njihov "udio u Evanđelju" od vremena kad je među njih stigao do slanja njihova starješine Epafrodita Pavlu u zatvor s darovima. Moli da Bog u njima upotpuni dobro djelo koje je započeo. Ujedno moli za porast njihove aktivne ljubavi prema Bogu i bližnjima. Također za ispravno prosuđivanje u promjenjivim događajima života, kako bi ostali besprijekorni za Dan Kristov - paruziju. Oni trebaju za taj susret biti "puni ploda pravednosti". Time ih zove na djelatno, aktivno spremanje za susret s Kristom.
Iz ovog čitanja Apostol nas potiče na radosnu molitvu za ljudsku braću i sestre onda kad nam izgleda da za njih ništa ne možemo činiti. Važan je i naš "udio u evanđelju": materijalnim doprinosom i bratskom ljubavlju prihvaćamo svoj dio odgovornosti za napredak Evanđelja.

Petnaeste godine Tiberijeva vladanja (Lk 3, 1-6)

Luka je o događajima djetinjstva Krstiteljeva istaknuo da su se odvijali "u dane Heroda, kralja judejskoga" (1,5). Sada navodi šest vladara onog kraja i ondašnjeg svijeta za vrijeme kojih je Zaharijinu sinu došla "riječ Gospodnja u pustinji".
Veliki svećenici su bili Ana i Kajfa. Oni i njihovi sinovi smjenjivali su se na ovoj službi od god. 6. do 41. posl. Kr., a imenovali su ih rimski upravitelji. Uz vjersku službu, predsjedali su i parlamentu u Jeruzalemu koji je u okviru odobrene autonomije bio nadležan i za građanski život Židova Palestine i dijaspore. Bili su častohlepni. Rimski upravitelj Judeje bio je u to doba Poncije Pilat (26-36. posl. Kr.) koji je zloupotrijebio svoju vlast pa su ga Židovi tužili u Rim. Upravitelj Galileje bio je Herod Antipa, sin Heroda Velikog. Njegova priležnica Herodijada zavadila ga je s Krstiteljem te nagovorila da od Rima traži kraljevski naslov, što ga je koštala skidanja s položaja.
Luka dalje spominje Antipina polubrata Filipa kao upravitelja četiriju pokrajina istočno od Galileje. Na njegovu području, kod Cezareje Filipove, sklonio se Isus da mirno poučava Dvanaestoricu i tom zgodom obećao Petru prvenstvo. Abilena je bila malo područje sjeverozapadno od Damaska s glavnim gradom Abilom. Ni Abilena ni njezin upravitelj Lizanija nisu igrali važnu ulogu, ali ih Luka spominje radi uvjerenja da se događaji svete povijesti odražavaju na ljudsku povijest bližeg i daljnjeg područja.
Tiberije je naslijedio Augusta 13. kolovoza god. 14. posl. Kr.. a bio je poznat kao sumnjičav i samovoljan vladar. Kako je nova godina počinjala početkom listopada, Tiberijeva prva godina navršila se za svega 40 dana. Zato bi njegova petnaesta godina bila 27. na 28. posl. Kr. Kako je jesen pogodnija od ljetnih vrućina za skupljanje pokornika u Jordanskoj dolini, Krstitelj je morao započeti ujesen godine 27.
Luka je prije izvijestio da je Zaharijin sin "boravio u pustinji sve do dana svoga nastupa pred Izraelom" (1, 80). Vjerojatno je u mladosti bio član zajednice kumranskih monaha u pećinama kraj Mrtvog mora. U današnjem čitanju, "dođe riječ Gospodnja Ivanu sinu Zaharijinu u pustinji" znači proročki poziv.
Razumio je da ga Bog zove na nešto novo: propovijedati obraćenje, dijeliti obraćeničko krštenje i pripravljati židovski narod na nešto novo što uskoro predstoji. On doživljava svoj poziv u pustinji, a pustinjsko razdoblje u povijesti Izraela je doba najčistije religioznosti. Ilija se u pustinji obnovio u proročkom zvanju (usp. 1 Kr l9). Preko Hošeje Bog poručuje da će Izraela-iznevjerenu zaručnicu "primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu" (2, 16). Smisao Krstiteljeva djelovanja Luka obrazlaže citatom Iz 40, 3-5, ali u grčkom prijevodu Sedamdesetorice koji predstavlja novo "čitanje" propovijedi proroka iz vremena sužanjstva. Dok je prorok sužanjstva najavljivao da će porobljivači graditi za povratnike Židove put kroz pustinju, Židovi Aleksandrije pri prevođenju su istaknuli da prorok "viče u pustinji", zove na vjerničku obnovu i revnost iz vremena prolaza kroz pustinju. Dok prorok sužanjstva i Baruhova knjiga govore o ispunjavanju pravih dolina, slijeganju pravih brežuljaka, izravnavanju hrapavih putova u pravom smislu riječi, prijevod Sedamdesetorice i Krstitelj s njima govore o moralnoj obnovi. To je novo čitanje riječi Božje u promijenjenim povijesnim prilikama. Njihovo pomicanje naglaska u starom tekstu vjernici su prihvatili kao nadahnuto i ono je za nas riječ Gospodnja.
Krstitelj zove na obraćenje kako bi o Mesijinu dolasku "svako tijelo" vidjelo spasenje Božje. "Svako tijelo" su ljudi ukoliko su kontingentni, slabi i svjesni svoje duhovne bijede. Za prevodioce Septuaginte i za Krstitelja to je budući zahvat Božji u konkretnu ljudsku povijest. Luka ovdje misli na Isusa kojega je Šimun prilikom prikazanja u hramu identificirao kao "spasenje tvoje" (1, 30), pripravljeno za sve narode. Luka jedini ovdje citira u Krstiteljevoj propovijedi "I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje". Tim predstavlja Krstitelja kao preteču Isusa sveopćeg Spasitelja. "Svako tijelo" su ljudi svih naroda koji spasenje trebaju i ono im je na dohvatu u Kristu.
Krstitelj počinje djelovati u vrijeme častohlepnih vjerskih poglavara Ane i Kajfe; u doba Pilata koji je okrutni čuvar rimskih okupatorskih interesa u Judeji; u vrijeme praznovjernog i povodljivog Antipe; u vrijeme sumnjičavog i samovoljnog Tiberija. U tom i takvom svijetu svaki pojedinac i svi narodi mogu doživjeti spasenje Božje. To možemo i mi danas, ako se s radošću otvorimo Bogu koji spašava u Kristu.

prof. dr. Mato Zovkić