29. nedjelja kroz godinu
Prosna molitva
Za prvo čitanje imamo Mojsijevu prosnu molitvu za Božji narod, dok je bio u ratnom sukobu s Amalečanima u vrijeme putovanja iz Egipta u obećanu zemlju. Dok Mojsije moli, Izraelci pobjeđuju. Kad on malakše, Izraelci podliježu protivnicima.
U evanđelju Isus uči "kako valja svagda moliti i nigda ne sustati". To osvjetljava parabolom o upornoj udovici i nepravednom sucu. Sudac se Boga ne boji, a ljudi ne stidi, ali ipak odlučuje pomoći upornoj udovici. On je u ovoj paraboli kontrast za Boga kao milosrdnog Oca: "Čujte što govori nepravedni sudac? Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?" (r. 6-7). Luka je ovu Isusovu parabolu s popratnom primjenom zabilježio u vremenu odgođene paruzije. Kršćani u hostilnom svijetu izražavaju čuđenje što Isus ponovno ne dolazi da okonča njihove nevolje. Počinju se pitati, čemu vjernička molitva ako se naša situacija ne mijenja? Luka odgovara s Isusom da je potrebna ustrajna i pouzdana molitva, a Bog je svakako bolji od nepravednog suca.
Naše su molitve većinom prosne. Uvijek nešto od Boga tražimo. I pokazujemo znakove nestrpljivosti što Bog ne intervenira hitno u našem osobnom životu i u životu naše zajednice. Danas se pitamo, znademo li ponizno moliti? Poput udovice koja se nije dala otjerati?
U evanđelju Isus uči "kako valja svagda moliti i nigda ne sustati". To osvjetljava parabolom o upornoj udovici i nepravednom sucu. Sudac se Boga ne boji, a ljudi ne stidi, ali ipak odlučuje pomoći upornoj udovici. On je u ovoj paraboli kontrast za Boga kao milosrdnog Oca: "Čujte što govori nepravedni sudac? Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?" (r. 6-7). Luka je ovu Isusovu parabolu s popratnom primjenom zabilježio u vremenu odgođene paruzije. Kršćani u hostilnom svijetu izražavaju čuđenje što Isus ponovno ne dolazi da okonča njihove nevolje. Počinju se pitati, čemu vjernička molitva ako se naša situacija ne mijenja? Luka odgovara s Isusom da je potrebna ustrajna i pouzdana molitva, a Bog je svakako bolji od nepravednog suca.
Naše su molitve većinom prosne. Uvijek nešto od Boga tražimo. I pokazujemo znakove nestrpljivosti što Bog ne intervenira hitno u našem osobnom životu i u životu naše zajednice. Danas se pitamo, znademo li ponizno moliti? Poput udovice koja se nije dala otjerati?
Mojsijeva molitva za ugrožene sunarodnjake (Izl 17, 8-13)
Ovaj prizor spada u prve događaje putovanja pustinjom nakon izlaska iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom. Amalečani se spominju u Knjizi postanka kao Ezavovi potomci (36, 11) koji prebivaju na kasnijem području južnih izraelskih plemena (14, 6-7). Razvili su se u savez pljačkaških plemena koja su kontrolirala karavanske putove između Arabije i Egipta. U vremenu sudaca i prvih kraljeva bili su protivnici Izraelaca (usp. Pnz 25, 17-19; 1 Sam 15; 30, 1-20). Razumljivo je da su pokušali spriječiti prolaz Izraelaca na putu iz Egipta kroz njihovo državno područje. Ovaj odlomak prikazuje Mojsija kao duhovnog vođu koji moli za sunarodnjake dok ih Jošua predvodi u preventivnom ratu protiv Amalečana.
Da pokaže važnost molitvenog posredovanja, sveti pisac pokazuje kako Aron i Hur drže ruke Mojsijeve dok on moli. Pobjeda nad protivnicima koji prijete uništenjem nezaštićenog naroda nije djelo vojne vještine nego plod Božje naklonosti, iskazane na Mojsijevo posredovanje. Molitva je ovdje izraz vjere u Božju milosrdnu prisutnost i ovisnosti o Bogu u presudnim povijesnim događajima. Iako Bog zna potrebe svoga naroda, traži molitvu kao izraz vjere i pouzdanja.
Psalam 121 je pjesma hodočasnika i putnika koji na putu nailaze na životne opasnosti, ali mole i dobivaju Božju zaštitu. S ovim hodočasnicima i mi danas kličemo: "Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju!" Gospodin je naš čuvar koji ne drijema i ne spava. On čuva naš izlazak i povratak.
Sveto pismo je od Boga nadahnuto (2 Tim 3, 14-4, 2)
Ovo je nastavak uputa za vođenje crkvenih zajednica u vremenu nakon smrti apostola. Crkveni starješina treba sam proučavati Sveto pismo da bi crpio snagu za osobni vjernički život i poučavao vjernike. To je dio veće cjeline o krivim učiteljima koji "imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli" (3,5).
Timotej i budući predstojnici Crkve trebaju "ostati u onome u čemu su poučeni i čemu su vjeru dali" (r. 14). Nema više nove javne objave i Crkva treba živjeti od onoga što je Krist dao i zadao preko apostola. Timotej "od malena poznaje Sveta pisma" (r.15). On je sin Židovke i Grka, odgojen u vjeri majke koji je sa Židovima Listre u Maloj Aziji u subotnjem bogoslužju slušao čitanje i razlaganje Starog zavjeta. Na Pavlovu propovijed uključio se u Isusov pokret i pristao da mu bude suradnik u misionarskom djelovanju među poganima (usp. Dj 16, 1-5 i 2 Tim 1, 5). Ovim Pavao prihvaća Stari zavjet kao obavezno Sveto pismo i za kršćane. Redovno čitanje i razmatranje spisa Starog zavjeta čini crkvenog starješinu i ostale pripadnike Crkve "mudrima na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu" (r. 15b).
"Sve Pismo je bogoduho" znači da Bogom odiše i od Boga je nadahnuto. Za kršćane, knjige Svetog pisma nisu tek povijest Izraela ili književni spisi jednog starog i kulturnog naroda. Oni su riječ Božja zato što su nastajali pod utjecajem Božjeg nadahnuća. Crkva ih je primila za svete i kanonske upravo zato što su nadahnuti spisi. Autor im je Bog jer je poticao svete pisce da građu prikupe, rasporede i napišu. Autori su i pojedini ljudski pisci, jer su morali upotrebljavati sve svoje spisateljske sposobnosti pri pisanju: Bog im nije diktirao nego samo ih poticao iznutra po djelovanju Duha Svetoga.
Jer je Pismo nadahnuto, čita se u bogoslužju Crkve "za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti" (r. 16b). U obnovljenoj liturgiji od blaga Svetog pisma iznosi se više odlomaka Starog i Novog zavjeta u dijeljenju sakramenata, kršćanskom ukopu, misi, blagoslovima. Sveti obredi dobivaju snagu i smisao iz nadahnute riječi Božje. Kako slušamo riječ Božju u misi i sakramentalnim slavljima?
Valja svagda moliti i nikada ne sustati (Lk 18, 1-8)
Parabolu o upornoj udovici Luka smješta u kontekst farizejskog pitanja: "Kad će doći kraljevstvo Božje?" (17, 20). Isus naglašava da ono ne dolazi primjetno i paradno nego je već "među vama" (17, 21). Od onih koji su se otvorili već dostupnom i još neočitovanom kraljevstvu Božjem Isus traži budnost jer će "one noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti zajedno; jedna će se uzeti, druga ostaviti" (17, 34-35). U tom neposrednom kontekstu dobiva puno svjetlo Isusova opomena da treba svagda moliti i nikada ne sustati. Ta opomena pripravlja na poruku parabole o nepravednom sucu i upornoj udovici. Parabola je temeljena na vjerskoj istini da Bog sluša vapaje svojih sinova i kćeri koji su u zemaljskom proputovanju.
Sudac iz ove parabole "Boga se ne boji, a za ljude ne mari". Za njega ništa ne znače starozavjetne prijetnje u prilog udovicama, sirotama i pridošlicama što ih je Bog upućivao preko proroka. Udovica nije dovoljno istaknuta pripadnica države i mjesta da bi za nju poveo parnicu. Sudac na kraju ipak pristaje radi upornosti udovice "da vječno ne dolazi mučiti" ga (r. 5).
Isus zaključuje da je Bog neizmjerno bolji od arogantnog suca. Ako sudac pomaže obespravljenoj udovici samo zato da mu više ne dodijava, Bog je mnogo više spreman pomagati onima koji ustrajno i ponizno mole. On je Otac sviju ljudi i poznaje svakoga osobno; vidi rane koje ljudi ne primjećuju. Nitko mu nije "sitna riba". Važna je formulacija: "Neće li Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu" (r. 7). Luka je tako zabilježio ovu izreku da namjerno podsjeća na progone u vremenu odgođene paruzije ili Isusova drugog dolaska. Isusovim sljedbenicima dodijalo je u neprijateljski raspoloženom svijetu, ali Luka po ovoj Isusovoj paraboli potiče da nastave ponizno moliti i nadati se. "Ustat će žurno na njihovu obranu" (r. 8a) odnosi se na pastoralno i misijsko djelovanje Crkve u razdoblju odgođene paruzije.
Izreka "Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere?" (r. 8b) više odaje Lukin funkcionalni i pastirski strah nego točno prenošenje povijesne izreke Isusove. Isus koji je govorio da će s križa ljude privlačiti i privući k sebi (usp. Iv 12, 20. 23. 32) nije mogao pesimistički predviđati otpad svih vjernika tokom povijesti Crkve. Stavljanjem ove upitne rečenice u zaključku ove parabole - nijedna druga Isusova parabola ne završava pitanjem - Luka je izrazio svoj proročki i pastirski strah. On se boji za ustrajnost svoje crkvene zajednice i zato potiče na molitvu. Isus traži vjernost hranjenu ustrajnom molitvom i budnim iščekivanjem. Luka nas svojim strahom želi potaknuti na ustrajnost u prosnoj molitvi i vjernosti.
prof. dr. Mato Zovkić