Za evanđelje imamo Isusov odgovor farizejima i herodovcima o građanskoj dužnosti plaćanja poreza državi: "Podajte caru carevo, a Bogu Božje!" U Rimskom Carstvu Isusova vremena građani su plaćali dvostruki porez. Prvi je bio "porez na njivu" (tributum soli), a drugi "porez na osobu" (tributum capitis). Isusova domovina postala je sastavni dio rimske države još dok je Isus bio dječak, skidanjem Arhelaja, Herodova sina, koji je vladao Judejom od 4. pr. Kr. do 6. p. Kr. Tada je Judeja pretvorena u rimsku provinciju i na nju se protegnuo zakon o dvostrukom porezu. Isusov razgovor s protivnicima događa se u Jeruzalemu, na području Hrama, a u hramsku blagajnu slivao se novac s natpisom vladajućeg cara: "Car Tiberije, sin uzvišenog Augusta, uzvišeni vrhovni svećenik". Na denaru, koji je bio kovani novac i upotrebljavao se na području cijelog Tiberijeva carstva, bio je carev lik i natpis vladajućeg cara.
   Da bismo Isusov odgovor bolje razumjeli, valja imati na umu stav ondašnjih političkih grupacija prema rimskoj vlasti u Palestini. Zeloti su je nasilno odbacivali te držali lošim rodoljubom svakog Židova koji plaća porez i time priznaje okupacijsku vlast u svojoj domovini. Farizeji nisu voljeli rimsku vlast, ali su plaćali porez radi građanskog mira i osobne sigurnosti za život i imanje. Herodovci su bili prijatelji Herodovih potomaka koji su u Isusovo doba vladali Galilejom te nastojali svoju vlast proširiti i u Judeji, vidjeli su u rimskom caru svoga zaštitnika i zato kod Židova Palestine širili mišljenje da im može biti dobro samo u Rimskom Carstvu. Isus se svojim odgovorom morao zamjeriti zelotima i zato biti izvrgnut kritici da je loš Židov i rodoljub. Herodovci su na njega vrebali ne bi li ga optužili pred Rimljanima kao buntovnika.
   Isus svojim odgovorom priznaje postojanje države koja jamči mir i pravdu za građane, ali ističe Božje vrhovništvo. Dok vrše svoje obveze prema zemaljskoj domovini i državi, ljudi ne smiju zaboraviti Boga, gospodara svih.

Bog se služi poganskim vladarom Kirom
u svom planu spasenja za Izrael (Iz 45,1.4-6)

  Ovo je dio propovijedi proroka u babilonskom sužanjstvu očajnim sunarodnjacima koji su mislili da ih Bog neće ili ne može vratiti ispod poganskog jarma u zemlju slobode.
  I Kir je bio perzijski kralj (555. - 530. pr. Kr.). Godine 549. pokorio je Mediju, a zatim počeo osvajati dijelove Male Azije. Prosvijetljen Božjim nadahnućem, prorok sužanjstva vidio je da će Kir jednog dana pokoriti i Babiloniju te i Židovima dopustiti da se vrate u domovinu iz koje su silom odvedeni.
  Iako je Kir poganski vladar, prorok ga naziva Božjim pomazanikom zato što ruši tiranske vladare i sprema pad Babilonije. Njime će se Bog poslužiti da svoj narod ponovno izbavi iz ropstva. Za židovske sužnje u Babiloniji i moralo je zvučati sablažnjivo što njihov prorok, Božji čovjek, jednog poganskog vladara zove Božjim pomazanikom. To je bilo proročanstvo i iskaz povjerenja u Boga kao gospodara povijesti.
  Izraz "primih ga za desnicu" podsjeća na ceremoniju ustoličenja babilonskih vladara onog vremena: novi vladar prilikom krunidbe dodirivao je ruku glavnog boga Bel-Marduka i time su podanici trebali uočiti da vladar stoji pod posebnom zaštitom božanstva. Kasnija povijest pokazuje da se Kir prilikom preuzimanja kraljevske službe u Babiloniji stvarno uhvatio za istu ruku kipa Bel-Mardukova, a za proroka je to slika Božjega gospodstva nad poganskim vladarima koji će 539. izdati pismeno dopuštenje za povratak Izraelaca u Palestinu.
  "Po imenu te pozvah, imenovah te premda me znao nisi" - Bog namjenjuje poganskom vladaru ulogu izbavitelja svoga savezničkog naroda. Zato mu daje ime, a time određuje službu, dariva sposobnosti za službu i osposobljava ga za njegovu kraljevsku zadaću. "Od istoka do zapada izvan mene sve je ništavilo: ja sam Gospodin i nema drugoga" (r. 6). To je utješna vjerska istina porobljenim i obespravljenim narodima. Kako god pojedine države bile neuništive, posljednju riječ u povijesti ima Bog. Iz ovog čitanja izlazi da je za vjernike život unutar države povijesna zbilja od koje Bog ne izuzima nikoga. Ipak bi u uključenosti u državu vjernici trebali vidjeti Božje vrhovništvo nad vladarima i podložnicima, bez obzira biva li za vladarsku "klasu" netko predodređen time što je rođen u vladarskoj obitelji ili biva izabran voljom građana koji ga na sljedećim izborima mogu opozvati. Bog je jamac pravde i mira pa bi državljani trebali u skladu s vrhovništvom Božjim postavljati i skidati svoje odgovorne.

Djelotvorna vjera, zauzeta ljubav, postojana nada (1 Sol 1, 1-Sa)

  Ovaj odlomak početak je Prve Solunjanima u kojem Pavao zahvaljuje Bogu za vjeru naslovnika. Pavao je bio u Solunu svega nekoliko tjedana godine 50. - prilikom svoga drugog apostolskog putovanja, kada je iz Male Azije prešao u Europu da propovijeda evanđelje. Prema izvještaju u Djelima apostolskim (17, 1-9) u Solunu se na propovijedanje Pavla, Timoteja i Silvana obratilo "mnoštvo bogobojaznih Grka i nemalo uglednih žena". Židovi su ih tužili gradskim vlastima kako propovijedaju "da postoji drugi kralj - Isus". Zato su misionari morali brzo napustiti grad te mladu crkvenu zajednicu ostaviti nedovoljno poučenu i učvršćenu u vjeri. Iz Korinta je Pavao poslao Timoteja u Solun pa je, dobivši povoljan izvještaj, napisao Prvu Solunjanima u kojoj kroz tri poglavlja zahvaljuje Bogu za ustrajnost tamošnjih vjernika.
  Krštenike u Solunu Pavao zove "Crkvom Solunjana u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu". Oni su crkva zato što su kršteni u Oca, Sina i Duha, što ih je krštenje otvorilo za milost Božju i što se redovno sastaju na liturgiju kojom Boga kvalificirano slave. Apostol im želi "milost i mir". To je kombinacija grčkog pozdrava "Zdrav bio" na početku pisma i židovskog pozdrava: "Mir ti Bog udijelio!" On Židov piše obraćenim Grcima pa u poslanici poštuje kulturu iz koje su izrasli, ali pokazuje da je kršćanstvo niklo iz židovstva. Dok su poganski pisci u pismima nakon pozdrava zahvaljivali bogovima za dobro zdravlje, Pavao zahvaljuje Bogu za vjernike što su ustrajali u vjeri i najavljuje da i iz daljine za njih posreduje kod Boga svojim molitvama.
  Vjera, ljubav i nada tri su kršćanske temeljne kreposti iz kojih teku ispravni odnosi prema Bogu i ljudima. Tko vjeruje Bogu, uzvraća mu ljubavlju i nadom. Tko vjeruje u Boga, s ljubavlju i vjerničkom nadom prihvaća ljudsku braću i sestre. Pavao za Solunjane kaže da im je vjera djelotvorna, ljubav zauzeta, nada postojana. To znači da zadire u zbiljski život, nije puka teorija. Sve tri vjerničke temeljne vrline ukorijenjene su "u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim".
  Krštenici su "braća od Boga ljubljena". Vezani na Krista i zato povezani u Crkvu kao braća i sestre. Braća koju Bog ljubi. Ovo je dogma vjere: Bog nas uistinu ljubi. K njima je došlo evanđelje "u riječi i u snazi, u Duhu Svetomu i mnogostrukoj punini". Pavlu je ustrajnost krštenika dokaz Božjeg djelovanja u Crkvi. Duh ih Sveti okuplja, oživljava i jača.

Caru carevo, a Bogu Božje (Mt 22, 15-21)

  U evanđelju nemamo puno podataka o Isusovu stavu prema državi uopće, a onda prema državnosti vlastitog naroda koji je bio silom uključen u veliko Rimsko Carstvo. Ipak, znamo da je bio neposredni podanik Heroda Antipe, koji je vladao Galilejom, da se prilikom dolazaka u Jeruzalem uključivao na područje kojim je izravno vladao rimski upravitelj, da su ga židovske vlasti osudile, a da su Rimljani potvrdili židovsku osudu na smrt. Kako je glavna tema Isusova propovijedanja kraljevstvo Božje i njegov pokret, bitno religijski pokret, ne začuduje što nije posvećivao više pažnje državi.
  Zgoda iz današnjeg evanđelja jedan je od rijetkih trenutaka kad je Isus pokazivao svijest da je građanin zemaljske države. Zgoda počinje Matejevom napomenom: "Farizeji održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi." Pritom se povezuju s herodovcima koji su javno iskazivali naklonjenost prema rimskoj vlasti. Zgoda je građena po sljedećoj književnoj shemi:
- oslovljavanje časnim nazivom "učitelju" (r. 16);
- pohvala Isusu kao nepristranom učitelju i vršitelju riječi Božje (r. 16b);
- teoretsko i praktično pitanje o porezu (r. 17);
- Isusovo protupitanje, puno prijekora, sa zahtjevom da pokažu kovani novac (r. 18 20);
- protivnici odgovaraju (r. 21 a);
- zaključni poziv Isusov na ispunjavanje obveza prema državi, ali i na poštivanje Božjeg vrhovništva (r.21b 22).
  Farizeji priznaju Isusu da je nepristran učitelj, a to znači da se ne da zastrašiti ljudskim prijetnjama niti potkupiti povlasticama u tumačenju volje Božje temeljene na objavi. Nepristranost je osnova pravde u državi. Bog je nepristran i zato štiti siromahe. Isus svojim vladanjem očituje Božju nepristranost. Farizejima je pitanje poreza moglo biti pitanje savjesti: kao iskreni vjernici mogli su imati problema s plaćanjem poreza kojim osobno i izravno prihvaćaju pogansku vlast. Ovdje se naime vjerojatno radilo o porezu na osobe koji su morali plaćati svi državljani u znak priznavanja vlasti. Muškarci su toj dužnosti podlijegali od navršene 12. godine, žene od 14. godine. Plaćali su do navršene 65. godine života.
  Isus se nalazio u Jeruzalemu, na području Hrama. Farizeji su primali novac s carevim likom u hramsku blagajnu i upotrebljavali ga za troškove održavanja Hrama i vjerskih službenika. Zato je Isusov zahtjev da pokažu novac s carevom slikom i natpisom bio posebno upozorenje na nedosljednost: sami se služe novcem na kojem je lik cara (a od poganskih se državljana očekivalo da cara štuju kao božanstvo) te u isto vrijeme glume da im je problem savjesti plaćati caru porez.
  Zahtijevajući da ljudi daju caru carevo, a Bogu Božje, Isus priznaje činjenicu da države postoje te da mogu osiguravati mir i pravdu svojim građanima. U njegovo doba državni se poglavari nisu birali, nego ih je postavljala vojska ili im je ta služba pripadala zato što su rođeni u kraljevskim obiteljima. Danas kad možemo birati - slobodno i demokratski - svoje predstavnike u mjestu, općini i republici, još smo odgovorniji za državu. Međutim, obveze prema državi vršimo kao vjernici, svjesni svoje ovisnosti o Bogu i upućenosti Bogu. Isus nije za Crkvu kojoj bi država zapovijedala, ali ni za državu kojoj bi Crkva diktirala državno uređenje.

prof. dr. Mato Zovkić