28. nedjelja kroz godinu
Zahvalni stranci
U današnjem evanđelju Isus ozdravlja izdaleka deset gubavaca od kojih je jedan bio Samarijanac, stranac za Židove onog vremena. Bolesnici obdržavaju starozavjetne propise o izdvojenosti gubavaca (usp. Lev 13, 45-46) iz društva zdravih pa "se zaustave podaleko i zavape: 'Isuse, Učitelju, smiluj nam se!'" (r. 12-13). Morali su imati jaku vjeru da Bog djeluje po Isusu, kad su poslušali da se vrate i pokažu svećenicima, a Isus ih se prije toga nije ni dotaknuo niti im uputio riječ ozdravljenja. Na putu su opazili da je nestalo gube na njihovu tijelu. Dok su ostala devetorica oduševljeno proslijedili put do svećenika koji će im dati službenu potvrdu o ozdravljenju i time dopuštenje da se uključe među normalne sugrađane, Samarijanac je smatrao potrebnim vratiti se i osobno zahvaliti Isusu za darovano ozdravljenje. Ovaj događaj donosi jedini Luka koji je teolog Isusa sveopćeg Spasitelja.
Luka je izvještaj namjerno tako formulirao da podsjeća na sličnu zgodu iz Starog zavjeta: kao što Elizej ne dodiruje gubavog Sirca nego ga šalje da se okupa u Jordanu, tako i Isus ozdravlja iz daljine. Kao što se Naaman Sirac "vratio čovjeku Božjem sa svojom pratnjom" te ispovjedio vjeru da pravi Bog po njemu djeluje, tako se ozdravljeni Samarijanac "ničice bacio k Isusovim nogama zahvaljujući mu i podao slavu Bogu".
Dva zahvalna stranca iz današnjih čitanja postavljaju nam danas pitanje, znademo li biti zahvalni Bogu i ljudima. Opažamo li što drugi čine za nas svjesno ili nesvjesno? Vidimo li Božje spasonosne zahvate po Kristu u prilog nama? Možda bi i nama Isus morao reći ono što govori u današnjem evanđelju: "Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?" (r. 18).
Luka je izvještaj namjerno tako formulirao da podsjeća na sličnu zgodu iz Starog zavjeta: kao što Elizej ne dodiruje gubavog Sirca nego ga šalje da se okupa u Jordanu, tako i Isus ozdravlja iz daljine. Kao što se Naaman Sirac "vratio čovjeku Božjem sa svojom pratnjom" te ispovjedio vjeru da pravi Bog po njemu djeluje, tako se ozdravljeni Samarijanac "ničice bacio k Isusovim nogama zahvaljujući mu i podao slavu Bogu".
Dva zahvalna stranca iz današnjih čitanja postavljaju nam danas pitanje, znademo li biti zahvalni Bogu i ljudima. Opažamo li što drugi čine za nas svjesno ili nesvjesno? Vidimo li Božje spasonosne zahvate po Kristu u prilog nama? Možda bi i nama Isus morao reći ono što govori u današnjem evanđelju: "Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?" (r. 18).
Vrati se čovjeku Božjem, uđe i stade preda nj (2 Kr 5, 14-17)
Radi potrebne kratkoće u našu liturgiju preuzet je ključni dio odlomka o Naamanu Sircu iz 2 Kr 5, 1-27. Podsjetimo se na cijelu zgodu: među židovskim zarobljenicima u vrijeme sirskog vladara Ben-Hadada oko god. 850. pr. Kr. bila je u domaćinstvu vojskovođe Naamana u Damasku i jedna židovska djevojčica. Ona je svom bolesnom gospodaru kazala za proroka Elizeja preko kojega Bog u Izraelu čini čudesa. Naaman je došao s darovima, javio se izraelskom kralju Joramu te zamolio da ga prorok izliječi. Kralj je mislio da Damaščanin traži povod za rat, dok mu Elizej nije poručio neka bolesnog stranca pošalje k njemu. Elizej je zatražio od bolesnika da se sedam puta okupa u vodi Jordana, a ovaj je iz početka odbijao, ali je na pritisak pratnje pristao. Ozdravio je i u znak zahvalnosti želio proroku nešto darovati. Prorok je odbio, ali je kasnije njegov pomoćnik Gehazi potrčao za ozdravljenim strancem i zatražio novčani dar te još pokušao proroku slagati da to nije učinio. Prorok mu je najavio prelazak Naamamove gube na njega za kaznu.
Ozdravljeni Sirac priznaje pred čovjekom Božjim Elizejem: "Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu" (r. 15). To je ispovijest vjere. Još nejasna, kako se vidi iz kasnijeg toka (usp. r. 18 gdje Naaman kani i dalje ići u poganski hram, ali bi nosio zemlju iz Izraela da se tamo klanja Boga Izraelovu). Bog djeluje po svome svjedoku u prilog ljudima. Naaman je zahvalan Bogu i Božjem čovjeku.
Želja da uzme "zemlje koliko mogu ponijeti dvije mule" (r. 17) je ostatak poganskog praznovjerja, jer se onda vjerovalo da svaki narod ima svoja božanstva koja su vezana uz područje tog naroda. Kad već ne može stalno živjeti na području na kojem se zakonito štuje Bog Izraela, Naaman želi barem dio izraelske zemlje da načini sebi oltar u Damasku i iskazuje štovanje Izraelovu Bogu boraveći u području za koje su "nadležni" drugi bogovi. Početnička vjera čini njegovu zahvalnost još dubljom i iskrenijom.
On vjeran ostaje (2 Tim 2, 8-13)
U ovom odlomku imamo niz savjeta za vrijeme nakon smrti Pavla i drugih apostola. Povijesni svjedoci osnivača kršćanstva odlaze polagano iz kršćanskih zajednica, ali uskrsli Krista ostaje trajno prisutan među krštenicima.
"Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova - po mojem evanđelju" je podsjećanje na vjeru primljenu u Crkvi od povijesnih svjedoka. "Spominjati se" znači živjeti od Kristove nazočnosti, jer je Krist povijesni tako ustao na nov život da ostaje trajno pridružen Ocu u nebeskoj slavi, ali i u krštenicima crkvene zajednice. "Zlopatiti se" znači strpljivo podnositi neizbježive patnje (kakopathein) koje su sastavni dio kršćanskog i apostolskog zvanja u povijesnom svijetu. "Postići spasenje u Kristu Isusu" (r. 10) znači ustrajati u crkvenoj pridruženosti Kristu i vladati se tako da se novi članovi požele pridružiti Crkvi. Reci 11-13 današnjeg odlomka su liturgijski himan prve Crkve sastavljen u vrijeme službenih progona. Nije dosta s Kristom umrijeti u krštenju (r. 11) nego valja ustrajati u vjernosti Kristu među sugrađanima drugačijih uvjerenja (r. 12). Onima koji bi se usudili na državnom sudu zanijekati Krista ovaj liturgijski himan prijeti da će i Sin Čovječji njih zanijekati kad ponovno dođe u slavi. Međutim, postoji mogućnost pokajanja i obraćenja: "Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje!" (r. 13).
Vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas
(Lk 17, 11-19)
"Dok je putovao u Jeruzalem" (r. 11) - Isus je bio na završnom dijelu putovanja na izvršenje svoga povijesnog poslanja. "Eto mu ususret deset gubavaca" (r. 12) koji su se morali držati izvan naselja te izdaleka upozoravati zdrave: "Nečist! Nečist!" (Lev 13, 45). Držali su se skupa, jer su mogli pomagati jedni druge udruženo, sabirati namirnice i braniti se od napada zvijeri ili zlih ljudi. Englezi kažu: "Misery loves company - bijeda voli društvo!" Za Isusa su morali čuti na temelju njegova dotadašnjeg djelovanja. Zato mu se obraćaju naslovom poštovanja "Učitelju" koji je kod Luke redovno pridržan Dvanaestorici kao znak poštovanja i vjere. "Smiluj nam se" (r. 13) još ne govori jasno, mole li materijalnu pomoć ili ozdravljenje.
Isus je u tonu njihova glasa prepoznao vjeru, odlučio ih ozdraviti bez dodira ili popratne riječi i zato ih upućuje svećenicima koji su prema Lev 14, 2-3 bili nadležni ustanoviti da je bolest iščezla te izdati dopuštenje da se ozdravljeni opet nastane među svojima. Liječničke službe ni ministarstva zdravlja u to doba još nije bilo. Isus ovdje prihvaća društvenu strukturu svoga vremena i svoga naroda.
Iako su svi vidjeli da su ozdravili, Luka spominje samo jednoga koji je glavno lice cijele zgode. U izrazu "vidjevši da je ozdravio" (r. 15) Luka potiče nas čitaoce i slušaoce da danas dublje vidimo što nam Bog čini te da mu s ozdravljenim Samarijancem budemo zahvalni. Samarijančeva zahvala ide prvenstveno Bogu: on slavi Boga, i to na sav glas; ne stidi se priznati da je bio bolestan i da je do promjene došlo na intervenciju Božju preko Isusa. Zatim pada na koljena pred Isusa "zahvaljujući mu". Ovaj particip prezenta odaje da je zahvala bila dugačka, iskrena, spontana. Ostali ozdravljenici bili su Židovi te su mislili da imaju pravo na Božje milosrđe. Ovaj stranac znao je da nema nikakvog prava i zato je njegova zahvalnost tim veća.
U izrazu "koji bi se vratio i dao slavu Bogu" (r. 18) vidimo da Isus traži zahvalnost Bogu te da čudo pripisuje Ocu. On nije častohlepni prorok koji bi tražio vlastitu promociju i ovacije. Uvjeren je da Bog po njemu djeluje, ali zahvalnost ne traži za sebe nego za Boga čije kraljevstvo naviješta i uprisutnjuje. Ovaj Isusov ukor devetorici ozdravljenih danas bi morao nama biti poticaj da bolje gledamo što nam sve Bog čini te da budemo zahvalni.
"Vjera te tvoja spasila" je pohvala zahvalnom tuđincu koji je primjer punopravnim članovima naroda Božjeg. "Vjera" ovdje znači povjerenje u Isusa, osvjedočenje da Bog po njemu iskazuje svoje milosrđe. Takvu vjeru svi trebamo. Ona nam omogućuje da budemo zbiljski zahvalni Bogu i ljudima.
prof. dr. Mato Zovkić