Za prvo čitanje imamo pjesmu o gozbi koju Bog sprema na svetoj gori Sionu svim narodima. Poganima će Bog otvoriti oči da pristupe njegovoj svetoj gori. Oni će uživati prisutnost Božju i klicati Bogu Spasitelju, a Bog će obrisati svaku suzu s očiju, uništiti smrt zasvagda. U ovoj pjesmi prorok je pružio utjehu svojim suvremenicima koji su se osjećali nemoćni pred moćnim narodima sa sjevera i s juga. Gledao je dalje od zemaljskog mira i blagostanja, jer je znao da na zemlji nikada neće nastati vrijeme bez svake suze. Zemaljska gozba slika je nebeskog smiraja u Bogu.
   Izaijina radost na gozbi koju Bog sprema Židovima i poganskim narodima slika je gospodara iz Isusove prispodobe o svadbenoj gozbi. Izvorno ju je Isus uputio svećeničkim glavarima i starješinama naroda predstavivši se kao Očev Sin. Otac priređuje gozbu u čast sinu i zove goste. Tri puta šalje sluge da pozovu goste, "ali oni ne mareći odoše jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom" (r. 5). Na to gospodar naređuje slugama da s gradskih vrata pozovu sve koje nađu - "dobre i zle". Gospodar prilikom obilaska gostiju nalazi jednoga bez svadbenog ruha te naređuje da ga izbace van "u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba" (r. 13).
  Isus završava prispodobu opomenom onima koji su se odazvali: "Doista, mnogo je pozvanih, ali malo odabranih!" Povijesno se to odnosilo na one kojima je prispodoba bila izvorno upućena: vjerski poglavari i službeni teolozi nisu prepoznali ni prihvatili u Isusu Očeva Sina s kojim nastupa kraljevstvo Božje. Isus ih je opominjao i poticao na odaziv. Onima pak koji uz njega jesu pristali Isus poručuje da trebaju činiti djela dostojna obraćenja.
  Svaka je misa gozba na kojoj nas Bog hrani svojom riječju i svojim posvećenim kruhom. Na nju se odazivamo s vjerom da po Isusu nastupa kraljevstvo Božje. Na misi prikupljamo duhovnu snagu da živimo svoju ljudsku i vjerničku svagdašnjicu svjesni svoje povezanosti.

Bog priređuje gozbu svim narodima (Iz 25, 6-10a)

 Poglavlja 24 - 26 u Izaijinoj knjizi prikazuju sud Božji nad Izraelom i poganskim narodima nakon kojega će nastupiti konačni red u svijetu. Bog otvara svoje kraljevstvo nad ljudima i prirodom priređujući gozbu za vjerne Izraelce i poganske narode.
  "Na ovoj gori" (r. 6) odnosi se na Sion kao prebivalište Božje u Hramu u kojem su se čuvale ploče Saveza. S te svete gore Bog štiti svoj narod i u njemu ostaje stalno prisutan. Međutim, Bog sprema gozbu svim narodima, poganima koji se otvore za njegovu milosnu vladavinu. "Pretilina sočna, vino staloženo" orijentalni su prilozi dobroj gozbi: najbolje meso i dobro vino znak su obilja i poštovanja prema uzvanicima. Bog najavljuje da će "raskinuti zastor što zastiraše sve narode". Oni, pogani, ne prepoznaju Božju nazočnost u narodu Božjem, ne prihvaćaju Boga za vrhovnoga gospodara svih naroda. Bog će im prosvijetliti pamet i smekšati srce da to uvide. "Uništit će smrt zasvagda" (r. 8). Iz toga vidimo da prorok u svojoj viziji nadilazi svaku zemaljsku gozbu te gleda vječno kraljevstvo Božje u kojem smrti neće više biti. Ovaj tekst citira Pavao kad govori o Kristovoj pobjedi nad smrću svojom i nad smrću svakog čovjeka (1 Kor 15,54).
  "I suzu će svaku s lica Bog otrti" - najava je apsolutne Božje pravde u konačnom kraljevstvu Božjem. Sve koji trpe zbog nanesenih nepravdi, bolesti ili gubitka najdražih - Bog tješi. To citira Otkrivenje kad govori o životu spašenih u nebu (Otk 2, 14).
  Kad Izrael i obraćeni pogani dožive Božje spasenje, zahvalno će kliktati: "Ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo!"
  Ova gozba koju Bog sprema svima ožalošćenim i obespravljenim slika je na koju Isus u današnjem evanđelju nadograđuje svoju prispodobu o kraljevskoj svatovskoj gozbi. Za nas kršćane ta je gozba slika euharistije u kojoj nas Bog gosti svojom riječju i svojim posvećenim kruhom. Trebali bismo radosno i zahvalno sudjelovati na toj gozbi.

S Pavlom naučiti oskudijevati i obilovati (Fil 4,12-14.19-20)

  Ovaj odlomak završni je dio Poslanice Filipljanima, koju je Pavao napisao iz zatvora da zahvali vjernicima za materijalnu pomoć poslanu preko starješine Epafrodita.
   U primljenoj pomoći Pavao je doživio ljubav vjernika te njihovu spremnost da ga podrže u misionarskom djelovanju. Zato zahvalno ističe: "Lijepo je od vas što podijeliste sa mnom moju nevolju!" U isto vrijeme govori da zna oskudijevati i obilovati, sit i gladan biti. "Sve mogu u onome koji me jača." Tom izrekom on otkriva duhovni izvor svoje nenalijepljenosti na materijalna dobra i spremnosti da i u oskudici vrši svoje misionarsko zvanje. On vjeruje da ga je Bog pozvao u Crkvu i na starješinsku službu. Doživljava Božju pomoć u svome duhovnom radu. Zato se ne želi vezati uz materijalni standard, ali ne želi biti ni čudački isposnik koji ne bi htio sjesti s prijateljima za gostinjski stol ili navratiti kod bogatih ljudi u vremenu dok u jednom gradu propovijeda evanđelje. U nenavezanosti na materijalna dobra Pavao nasljeduje Gospodina Isusa, koji se služio tim dobrima, ali im nije robovao.
   Vjernicima koji pomažu siromahe, zatvorenike i misionare Pavao proročki obećava: "A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu!" Tko velikodušno otkida za potrebne, smije se nadati da će mu Bog već na zemlji uzvratiti preko dobrih ljudi i plodne godine.

Pođite na raskršća i koga god nađete pozovite (Mt 22, 1-14)

  Prispodobu o svadbenoj gozbi Isus govori "svećeničkim glavarima i starješinama naroda" koji odbijaju prihvatiti ga kao proroka i uprisutnitelja Božjeg kraljevstva. Unatoč njihovoj nevjeri, on se osjeća Očevim Sinom po čijem djelovanju nastupa vrijeme Božje vladavine u svijetu. Raskid između Isusa i vjerskih poglavara njegova naroda u grčkom izvorniku još je naglašeniji po izrazu homoiothe u r. 2 koji bi doslovno trebalo prevesti: "Kraljevstvo je nebesko postalo slično kralju koji..." Bog se definitivno vezao uz Isusa u provođenju svog plana spasenja, a vjerski poglavari su definitivno Isusa odbacili. Povijesnim slušateljima Isus je preko ove prispodobe najavio ulazak pogana u njegovu Crkvu zato što se nisu odazvali oni koji su prvi bili pozvani. "Pođite stoga na raskršće i koga god nađete, pozovite na svadbu" (r. 9). Ova izreka vrlo je srodna s onom koju govori Uskrsli pred uzašašće: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih ..." (Mt 28, 19). Raskršća su zapravo gradske kapije pred kojima se odvijao sav javni život te na koje su stranci ulazili i izlazili.
Ono što je Izaija najavio, Isus ispunja: Bog zove sve narode u svoje kraljevstvo i na svoju gozbu.
  Prema prispodobi, odazvali su se dobri i zli, a jedan čak nije imao propisanoga svadbenog ruha. Ovaj dio prispodobe Isus je namijenio svojim sljedbenicima onda, a i kasnije u Crkvi. Bog po Isusu zaista zove sve u smislu pripadnika različitih staleža, ali i različitih naroda. Isusova zajednica mora ostati sveopća, otvorena svima.
  Međutim, Isus - pa i poslijeuskrsna Crkva - računa s grešnicima. On nije osnovao zajednicu savršenih u koju grešnici ne bi imali pristupa. Od svih traži obraćeničku poniznost i spremnost na djela dostojna obraćenja.
  Kraljevski gospodar naređuje da se nedostojni sudionik izbaci "van u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi". Bog je svjetlo, a odbacivanje u tamu znači udaljavanje od Boga. Plač i škrgut zubi apokaliptički je izraz za neopozivu svijest promašenosti. Ljudi će plakati i očajavati videći da su mogli biti s Bogom, a sami su prokockali svoj poziv.
  Zastrašujuće zvuči zaključno upozorenje: "Doista mnogo je zvanih, malo izabranih." Međutim, ono nije proročanstvo o broju konačno spašenih i osuđenih, nego proročki poticaj na obraćeničko ponašanje. Ovaj poticaj nije dokaz da mi dobrim djelima zaslužujemo kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo je - kao i oproštenje grijeha - nezasluženi Božji dar kojemu se trebamo ponizno otvoriti, slobodno ga prihvatiti. Život na zemlji vrijeme je zahvalnog pokazivanja da ozbiljno prihvaćamo Božji poziv. Vrijeme kad se želimo vladati u skladu s vjerničkim pozivom vršeći s Isusom i oslonjeni na Isusa volju Očevu.
  Svake nedjelje i blagdana sabiremo se oko uskrslog Krista na misu koja je kršćanska sveta gozba. Na njoj nas Bog hrani svojom riječju i svojim posvećenim kruhom da bismo živjeli u skladu s Božjim pozivom. Uzvanici iz današnje prispodobe nisu marili za kraljev poziv, "odoše jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom". Prema Lukinoj verziji prispodobe jedan se ispričao da je tek oženjen pa ne može doći. Zemaljski poslovi odvratili su im pažnju od Božjeg poziva. Mi nastojimo tako obavljati svoje zemaljske obveze da ne zaboravimo svoj poziv na Božju gozbu u kraljevstvu nebeskom.

prof. dr. Mato Zovkić