27. nedjelja kroz godinu
Vjera kao prijateljski oslon na Boga
Za prvo čitanje imamo odlomak iz Habakuka koji se kao vjernik i pripadnik maloga židovskog naroda mučio nepravdama što ih moćni agresori nanose ugnjetenima. Protestira: "Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ?" Bog traži strpljivost te ga potiče da pred činjenicom neprava u vlastitom narodu i na međunarodnoj razini bude pravednik koji živi od svoje vjere, tj. da osobnom vjerom nastavi prianjati uz Boga, makar mu štošta ostalo nejasno. U evanđelju apostoli mole Gospodina Isusa da im umnoži vjeru, a on odgovara da je njihova dužnost djelovati iz vjere kakva im je već darovana te postupati kao vjerni sluge. Kao što sluge u dobrom gospodaru gledaju prijatelja pa u svemu nastoje spremno izvršavati njegove odredbe, tako i vjernici trebaju u Bogu gledati prijatelja u kojega se isplati imati povjerenja. Tako nas današnja euharistija zove na obnovu vjere kao prijateljskog oslona na Boga. U današnjoj zbornoj molitvi zaređeni predstojnik slavlja u ime sabrane zajednice izriče uvjerenje da je Bog "bolji nego što zaslužujemo i želimo".
Sabrali smo se oko uskrslog Krista da takvu vjeru očitujemo i za takav dar vjere molimo. U želji da sebe i svijet oko sebe promatramo očima vjere, danas vapimo s apostolima: "Gospodine, umnoži nam vjeru!"
Sabrali smo se oko uskrslog Krista da takvu vjeru očitujemo i za takav dar vjere molimo. U želji da sebe i svijet oko sebe promatramo očima vjere, danas vapimo s apostolima: "Gospodine, umnoži nam vjeru!"
Pravednik će od svoje vjere živjeti (Hab 1, 2-3; 2, 2-4)
Knjiga Habakukova ima svega tri poglavlja i sadrži propovijedi ovog proroka koji je djelovao u Jeruzalemu između Nabukodonozorove pobjede kod Karkemiša god. 605., kad je Babilonija postala nova međunarodna velesila, i god. 597. kad je babilonska vojska prvi put osvojila Jeruzalem. Habakuk je prorok koji se nije mirio s nepravdama u svom narodu i posebno s porobljavanjem malobrojnih naroda od strane moćnih susjeda. Za današnje čitanje imamo odlomak s početka knjige u kojem Habakuk prigovara Bogu, dokle će durati nasilje na zemlji. Rješenje nije u slomu jedne nepravedne sile i novoj sili koja zavodi novo nasilje i nepravde. Prorok kod toga misli na nasilno odvođenje sjevernih plemena u Asiriju god. 721. pr. Kr., na propast Asirije god. 612. pr. Kr., na međunarodni značaj babilonske pobjede kod Karkemiša god. 605. i na prijetnju Jeruzalemu od strane Babilonije u prorokove dane. Njegovi buntovni upiti Bogu mogu biti sastavni dio hramske liturgije i u njima su ključni izrazi "čuti" i "promatrati". On želi da ga Bog čuje dok opisuje zlo u svijetu. Iz promatranja svijeta želi odgonetnuti Božji plan o svijetu.
Bog naređuje da se njegov odgovor zapiše, i to čitko: "Ureži ga na pločice da ga čitač lagano čita!" Pisana riječ ima trajnu pravnu snagu. Čitko pisana i urezana riječ biva pošteđena od krivog razumijevanja i kvarenja. Božja pravda stiže polagano: "Ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer će odista doći i neće zakasniti!" Srž poruke je u življenju iz vjere usred problema osobnih, društvenih, međunarodnih: "Pravednik će od svoje vjere živjeti". Cadik je zapravo pobožnik, osoba koja prijateljstvo s Bogom ugrađuje u svoje odnose s ljudima. Za "vjeru" stoji u izvorniku emunah, što znači "oslon, čvrstoća, pouzdanje". Takav pravednik živi od vjere svoje, osobne; ne tek tradicijom primljene. Takva vjera daje mu snagu da unatoč zlu u svijetu vjeruje u Božje spasenje, da "čuje" i "vidi" kako Bog djeluje u svijetu.
Bog nam je dao duha snage, ljubavi i trijeznosti
(2 Tim 1, 6-8. 13-14)
Druga Timoteju je Pavlova duhovna oporuka, upravljena iz zatvora mladom predstojniku Crkve u Efezu. U ovom odlomku Apostol ohrabruje bojažljivog suradnika i nasljednika da snažno, s ljubavlju i razborito nastavi službu svjedočenja za Krista u državi koja kršćane proglašava ateistima zato što ne prihvaćaju religiju većine državljana.
"Milosni dar Božji (to hdrisma tou Theou) koji je u tebi polaganjem mojih ruku" (r. 6) je stalna karizma starješinskog predvođenja zajednice. Ovdje NZ istim izrazom karizma zove službu predstojnika kojim je prije nazvao prigodne i prolazne darove Duha u vjerničkoj zajednici za izgradnju svih (usp. 1 Sol 5, 19-21; 1 Kor 12-14; Ef 4, 11; 1 Pt 4, 10). Kao što su prolazni darovi Duha dani "radi izgrađivanja Crkve" (1 Kor 14,12) takva je i služba koja se dobiva polaganjem ruku već zaređenog starješine. Iza izraza "nije nam Bog dao duha bojažljivosti" krije se Timotejeva prirođena plašljivost koja bi mogla biti izlika za povučenost u službi. I Pavao je čovjek s ljudskim strahom pa ipak tvrdi da je njemu i ostalim predstojnicima Bog dao karizmu snage, ljubavi i razboritosti. "Svjedočanstvo za Gospodina Isusa" (r. 7) je svjedočko propovijedanje i djelovanje kojemu je glavni sadržaj naviještanje Isusa kao jedinog Gospodina po kojem Bog ljude spašava.
Nespretni hrvatski izraz "zlopati se zajedno sa mnom" je prijevod imperativa aorista od glagola synkakopatheo koji znači "zajedno podnositi zlo" koje čovjek nije skrivio niti ga može izbjeći, jer je sastavni dio života ili vjerskog poslanja. Patnju za evanđelje prouzročuje hostilni poganski svijet, zatim same tegobe misionarskog djelovanja, ali i stanje u zajednici koju pastir predvodi.
U starješinskoj službi Timotej treba neprestano imati za uzor Pavla kao misionara poganskih naroda. Ono što je Apostol pogana činio kroz tridesetak godina, činio je "u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu" - sam je vjerovao i provodio ono što je druge poučavao. "Lijepi poklad" je obavezna tradicija u Crkvi koja teče od Krista preko apostola. Taj poklad crkveni starješine čuvaju "po Duhu Svetom koji nam je dan" (r. 14) - osluškujući poticaje Duha, koji je u Crkvi stalno prisutan te traži da blago objave naviještamo vjerni Kristu, ali i ljudima među koje smo poslani.
Umnoži nam vjeru (Lk 17, 5-10)
Luka u odlomku 17, 1-10 donosi Isusove odredbe za vladanje vjernika prema ljudima i prema Bogu:
- ne sablažnjavati druge (r. 1-3a);
- opraštati uvrediteljima koji se kaju (r. 3b-4.);
- ostati čvrsti u vjeri (r. 5-6);
- biti pravi sluge u Božjoj njivi (r. 7-10).
Naš današnji odlomak obuhvaća samo izreke o vjeri i služiteljskom zalaganju za Božju stvar u svijetu, ali pretpostavlja i prve dvije izreke. Apostoli mole Isusa obraćajući mu se s "Gospodine" da im umnoži vjeru. Oni već vjeruju u Isusa kao Gospodina i kraljevstvo Božje koje on uprisutnjuje svojim mesijanskim djelovanjem. Kako je Isus pred Jeruzalemom gdje ga čeka nasilna smrt, njihova vjera više nije dovoljna. Sami je ne mogu uvećati osobnim zalaganjem. Isus ne ispunjava izravno molbu niti poučava što je prava vjera. Hiperbolom o presađivanju duda u more pomoću vjere on poučava što vjera može, makar bila i početnička, malena. Kod Mateja (17, 20) se radi o premještanju brda, a kod Luke o presađivanju duda, kao stabla s velikim i jakim žilama, u more. Luka je više imao na umu obraćene Grke koji su smatrali da je prirodni red nepromjenjiv te da u moru nikako ne mogu rasti stabla kao što ribe ne mogu živjeti na kopnu. Iz konteksta je očito da je vjera osobni oslon na Boga i djelovanje u konkretnom svijetu u svjetlu takvog oslona. Tko je vjerom oslonjen na Boga kao svoju životnu stijenu, sposoban je vjernički djelovati u svijetu, kako god taj svijet izgledao nepromjenjiv i dalek od Boga.
Na to upućuje i parabola o slugama koji rade bez očekivanja posebne nagrade. Za razliku od svoga stava prema učenicima, Isus je strog u pitanju odnosa prema Ocu nebeskom. Među učenicima se on pokazao spremnim da služi i dadne svoj život (usp. Mk 10, 45 i paralele).
Učenicima koji su pošli za njim obećava nagradu na ovom i budućem svijetu (usp. Lk 18, 29-30 i paralele kod Mateja i Marka). Kad se radi o služenju Ocu, on sam to osjeća svojom prvenstvenom zadaćom i tako traži od svojih sljedbenika. Ističući ovako strogo potrebu poniznosti u služenju Bogu, Isus je odgovorio farizejima koji su mislili da imaju pravo na posebnu plaću od Boga. Izrazom "Sluge smo beskorisne! Učinili smo što smo bili dužni učiniti!" Isus nije htio podcijeniti ljudsko zalaganje za Božju stvar u svijetu. Parabola je nastavak pouke o vjeri kao oslonu na Boga. Tko se prijateljski oslanja na Boga, sretan je što smije Bogu služiti, bez računice o nagradi, priznanjima i pohvalama!
prof. dr. Mato Zovkić