Prispodoba o vinogradarima-ubojicama, koju danas imamo za evanđelje, pretpostavlja starozavjetnu sliku o Izraelu kao "čokotu koji Gospodin prenese iz Egipta i zasadi", kako izričito stoji u pripjevnom psalmu. U istom psalmu nadahnuti pjesnik moli: "Obiđi ovaj vinograd, zakrili nasad desnice svoje, sina kog za se odgoji" (Ps 80, 15-16). U ovoj prispodobi Isus s Izaijom priznaje da je Izrael Božji vinograd koji ne donosi propisani rod.
  U liku sluga koje gospodar šalje da od vinogradara prime urod te bivaju izmlaćeni, kamenovani ili ubijeni Isus vidi proroke koji su dolazili prije njega. U sinu kojega gospodar vinograda šalje kao posljednji pokušaj da vinogradare dozove k pameti Isus prikazuje samoga sebe. On predviđa svoju nasilnu smrt na poodmaklom stupnju svoga mesijanskog djelovanja: kao što vinogradari bacaju van gospodarova sina i ubijaju ga, tako će on biti izbačen izvan gradskih zidina i pogubljen. Značajan je citat Psalma 118, 22-23 o kamenu koji odbacuju graditelji, a Bog od njega čini kamen zaglavni. Matej, Marko i Luka, donoseći ovu prispodobu, ne izostavljaju spomenuti citat, iako imaju neke svoje detalje. To znači da je povijesni Isus u svjetlu tog psalamskog teksta vidio pozitivni smisao svoje odbačenosti i svoje nasilne smrti. Psalam je obredna pjesma za radosni Blagdan sjenica. Židovi su u njoj razmišljali o svojoj povijesti. Raspršeni među pogane i tlačeni od jačih susjednih naroda, smatrani su neznatnima u obitelji naroda. Osjećali su se kamenom koji odbacuju moćni graditelji, ali ih Bog čini kamenom zaglavnim zato što im daje objavu i sklapa s njima savez. Tako se osjećao i Gospodin Isus među sunarodnjacima koji su mu radili o glavi.
   Matejeva verzija ove prispodobe završava značajnim dodatkom koji donosi jedini on: "Zato će se oduzeti kraljevstvo Božje od vas i dat će se narodu koji donosi njegove plodove" (r. 43). U tom narodu Matejeva crkva, sastavljena od obraćenih Židova i pogana, doživljavala je sebe. Međutim, vidjela je u prispodobi opomenu i poticaj na donošenje duhovnih plodova. Danas obnavljamo vjeru da smo vinograd Božji, zasađen i čuvan rukom Svevišnjega. Mi smo međutim vinograd koji treba donositi plodove kraljevstva Božjeg - pojedinačno i zajednički, kao Crkva.

Vinograd koji Bog zasadi (Iz 5, 1-7)

  Ovaj odlomak pjesma je o Izraelu kao vinogradu koji je Bog zasadio lozom plemenitom, zaštitio zidom, stražarskom kulom i očekuje plodove. Vinograd se međutim izrodio te rađa vinjagom. Bog najavljuje da će svoj vinograd "u pustoš obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime" (r. 6). Izaija je djelovao kao prorok od oko 735. do oko 700. pr. Kr. u Jeruzalemu te bio svjedok razorenja Sjevernog Kraljevstva 721. pr. Kr., kad je deset plemena odvedeno u asirsko sužanjstvo. Po Božjoj odredbi imao je kritizirati predstojnike i puk za socijalne grijehe u Božjem narodu te za kršenje savezničkih obveza prema Bogu.
   "Pjesma dragom, moj dragi" (r. 1) - ovo su izrazi koji odražavaju zaručničke odnose između Izraela i Boga te proroka kao predstavnika Božjeg naroda i Boga. Izrael je u hebrejskom ženskog roda pa je metafora time bila sasvim bliska povijesnim slušateljima. Vinogradi su za Izraelce bili velika novost u Svetoj Zemlji, zato što u Egiptu nema vinograda. Bili su obično opasani kamenim zidom kako ne bi slučajni prolaznici oštećivali loze i ubirali grožde. Kula u vinogradu služila je stražarima za čuvanje.
  "Izrodi vinjagu" (r. 4). Hebrejski izraz beušim ne označuje divlje grožde, nego smrdljivo i trulo grožde koje se ne može jesti. Svojim socijalnim i moralnim grijesima Božji narod ne donosi plodove koje Bog traži: ne potiče druge narode na pravdu i život dostojan osoba koje su slika Božja. Socijalne grijehe prorok kritizira na kraju pjesme. U ime Božje govori: "Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja" (r. 7). "Pravda" o kojoj je ovdje riječ jest odgovor na zahtjeve vremena i okolnosti, pomoć konkretnim siromasima.
  Psalam 80, iz kojega je danas pripjevni tekst, jest zborna tužbalica sjevernih plemena koja iz stanja raspršenosti mole za obnovu. Pripjev u samom psalmu: "Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas" (r. 4, 8 i 20). Mi danas za pripjev imamo Izaijinu izreku: "Vinograd Gospodnji dom je Izraelov." U dijelu koji je preuzet u našu liturgiju istaknuto je da je Izrael čokot koji je Bog iz Egipta presadio u svetu zemlju. Zatim se narod žali što su ograde tog vinograda porušene, pa prolaznici gaze nesmetano. Donesena je i molba: "Vrati se, Bože nad vojskama, pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd: zakrili nasad desnice svoje, sina kog za se odgoji!" Ovdje je sav narod nazvan Božjim narodom i Božjim sinom. To je izraz savezničke vjernosti Božje i osobne pažnje prema svakom pripadniku naroda Božjega.

  Ovo je dio Pavlova nagovora Filipljanima u kojem ih potiče na duhovnu radost i na niz grčkih vrlina koje su nužne za svjedočenje među sugrađanima grčke kulture.
  Ne biti zabrinut u materijalnom i povijesnom svijetu nije poticaj na lakomisleno življenje, nego na oslon na Boga. U svijetu u kojem Bog svoje vjernike ne izuzima od svagdanjih briga i udaraca života, bolesna zabrinutost liječi se zahvalnim prihvaćanjem volje Božje i prošnjama Bogu kao vrhovnom gospodaru svih. Takvim vjernicima Pavao proročki obećava da će "mir Božji čuvati srca naša i misli naše u Kristu Isusu". Bog će nam dati da i u nemirnom svijetu sačuvamo mir koji nam Bog dariva po Kristu u Duhu Svetomu.
  Grci i Rimljani Pavlova vremena cijenili su sve što je istinito, pravedno, čisto, ljubazno, hvale vrijedno. Cijenili su kreposti i držali znakom lijepog ponašanja hvaliti ono što je hvale vrijedno. Pavao sve to preporučuje kršćanima koji žive u takvom društvu. Podsjeća ih da je i sam gajio te vrline dok je među Filipljanima djelovao misionarski. Zato kaže: "Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni - to činite i Bog mira bit će s vama!" To je novozavjetna podloga za vladanje među sugrađanima drukčijih uvjerenja. Ako se s njima potrudimo oko zajedničkih potreba te se držimo pravila pristojnog ponašanja, uživat ćemo mir u odnosu na njih, ali i u odnosu na Boga. Bog koji je sami mir učinit će nas svojim mirotvorcima.

Postade kamen zaglavni (Mt 21, 33-3)

  Prispodobom o vinogradarima ubojicama Isus je povijesnim slušateljima pokazao kako zna da ga čeka nasilna smrt te najavio da ne kani odustati od svog načina propovijedanja i činjenja Božjih djela.
  U Palestini Isusova vremena bogati vlasnici poljoprivrednih posjeda i voćnjaka boravili su u gradovima ili inozemstvu. Brigu o imanju vodio je opunomoćeni upravitelj koji je imao široke ovlasti te od vremena na vrijeme polagao račun o svom upravljanju i gospodaru predavao urod. Isus spominje "vrijeme plodova" u kojem gospodar šalje prvu delegaciju sastavljenu od trojice slugu. U drugoj delegaciji prisutno je "njih više nego prije", ali vinogradari jedne izmlate, druge ubiju, treće kamenuju. Ti su sluge proroci Staroga zavjeta koji su Izraelu naviještali riječ Božju. Posljednji dolazi sin gospodarov, kojega prema Mateju najprije izbacuju iz vinograda, a zatim ubijaju (kod Marka ubijaju pa izbacuju iz vinograda). Time Isus najavljuje da je završilo vrijeme proroka te nastupilo vrijeme ubiranja plodova. On je posljednji u nizu Božjih poslanika. Nakon njega Bog ne kani slati nove glasnike s javnom objavom. Isus je svjestan da je sin. On u sebi nosi dužnosti cijelog Izraela kojeg Psalam 80 (usp. pripjevni tekst!) zove "sinom kog za se odgoji". On je sin spreman na poslušnost, za razliku od buntovnih sinova.
  Sugovornici osuđuju sami sebe kad na Isusovo pitanje o zlim vinogradarima odgovaraju kako će gospodar učiniti što bi učinio svaki razborit vlasnik: "Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme!" (r. 41). Citatom iz Ps 118, 22-23 Isus pokazuje sinovsku odanost i vedrinu pred nasilnom smrću koja ga čeka: Otac će ga učiniti kamenom zaglavnim koji drži na okupu duhovnu zgradu naroda Božjega, dapače cijelog svijeta.
  U izjavi: "Zato će se oduzeti od vas kraljevstvo Božje" (r. 43) prisutna je Isusova svijest da po njegovim djelima i riječima nastupa kraljevstvo Božje, kako je to više puta najavljivao u toku svoga mesijanskog djelovanja (usp. Mt 4,17; 12,28; 23,13). Bog iznova počinje milosno vladati nad ljudima po svome ljubljenom Sinu. Isus ovdje najavljuje da će se kraljevstvo oduzeti povijesnom Izraelu te "dati narodu koji donosi njegove plodove". Na liniji Matejeve teologije to znači nastanak novoga Božjeg naroda sastavljenog od obraćenih Židova i pogana. Njima će se kraljevstvo dati, jer će mu se ponizno otvoriti osobnim pristajanjem uz Isusa, uprisutnitelja kraljevstva.
  U Matejevoj verziji ove prispodobe četiri puta se spominje "vrijeme plodova" ili "plodovi" kraljevstva (r. 34 dva puta, r. 41 grčki tekst i r. 43 grčki tekst). Prvi plod kraljevstva osobno je pristajanje uz Isusa i prihvaćanje volje Božje s njime: "Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine', nego onaj koji vrši volju Oca mojega!" (Mt 7,21). Pripadnost Crkvi ili novozavjetnom narodu Božjem traži donošenje duhovnih plodova. Neka nam Gospodin Isus u ovoj misi dadne svjetlo da uvidimo koje plodove trebamo donositi i snagu da ih ponizno i ustrajno donosimo!

prof. dr. Mato Zovkić