riječima o Riječi

26. nedjelja kroz godinu






Bogataševa samodostatnost
i siromahova otvorenost za Boga i ljude

  Prošlonedjeljno evanđelje završilo je Isusovim poticajem da ne služimo Bogu i bogatstvu. Luka je u nastavku dodao: "Sve su to slušali farizeji, srebroljupci, i rugali mu se. On im reče: "Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom" (Lk 15, 14-15). Parabola o bogatašu i Lazaru povijesno je bila upravljena farizejima koji su na temelju starozavjetne duhovnosti smatrali da je bogatstvo znak osobne kreposti i Božjeg blagoslova, a siromaštvo znak javnih ili tajnih grijeha te Božje osude. Da ispravi takvo mišljenje, Isus je ispripovijedao parobolu o bogatašu koji je trošio život u gozbama ne primjećujući na pragu svoje kuće siromašnog Lazara. Kad su obojica umrli, situacija se preokrenula: bogataš je otišao u oganj pakleni, a Lazar u "krilo Abrahamovo".
  Isus ovom parabolom nije želio rješavati socijalne probleme svoga i budućih vremena, ali je osvijetlio svoju simpatiju prema siromasima koju je najavio u govoru na gori: "Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje... Ali jao vama, bogataši: imate utjehu svoju" (Lk 6, 20. 24). Isus ne tuži bogataša da je nepravedno stekao ili da je tlačio svoje nadničare. Grijeh mu je što u svom bogatstvu nije vidio Lazara. Ključna rečenica parabole su Abrahamove riječi bogatašu nakon zemaljskog života: "Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla!" Bogataš je svjesno koristio dobra samo za sebe, a Lazar je i iz čireva ostao otvoren za Boga i ljude. "Primio" je svoje materijalno i zdravstveno stanje zadržavajući vjerničku podložnost Bogu.
   Kako mi "primamo" svoja dobra i zla? Opažamo li Lazare koji su željni mrvica pažnje, smiješka pa i materijalne pomoći s našeg životnog stola?

Deru se uza zvuk harfe, al za slom Josipov ne mare (Am 6, 1. 4-7)

  Podsjetimo se da je Amos bio pripadnik južnih plemena koji je kao prorok sa zvanjem djelovao među pripadnicima sjevernih plemena od oko 750. do završetka vladavine Jeroboama II. god. 743. pr. Kr. U Izraelu njegova vremena vladao je politički mir, bez opasnosti od invazije moćnih susjednih vladara, a ekonomsko stanje u državi bilo je vrlo dobro. U današnjem odlomku prorok napada velikaše koji se goste po palačama, oponašaju strane vladare u raskošnom namještanju svojih domova, pokušavaju čak stvarati religiozne pjesme poput Davida, a ne mare za patnju puka. "Bezbrižni na Sionu" su vladari iz Davidove loze koji ne idu za dobrom podložnika, nego za vlastitim užicima. "Spokojni na gori samarijskoj" su Jeroboam II. i njegovi velikaši u kraljevskom gradu Samariji koji je bio podignut na skoro neosvojivoj uzvisini. "Bjelokosne postelje" su skupi ležaji, pravljeni od slonove kosti po uzoru na asirske vladare. "Deru se uza zvuke harfe" je prorokova osuda lošeg pjevanja umišljenih pjevača koji su na odgovornim državnim službama. "Izumljuju glazbala ko David" je aluzija na živu tradiciju o sposobnom vladaru Davidu koji je bio i religiozni pjesnik.
   "Josip" je naziv za pripadnike sjevernih plemena koji su se izdvojili ispod Davidove dinastije nakon smrti Salomonove. "Slom Josipov" je opadanje materijalnog blagostanja u državi i asirska opasnost koja prijeti sa sjevera. Prorok im najavljuje da će prvi biti prognani te da će umuknuti veselje raskošnika. Ovo je starozavjetna pozadina za bogataša iz današnjeg evanđelja, ali se prorokova kritika tiče i nas danas. Ne možemo tako uživati plodove svoga rada, učenja, životnih uspjeha kao da ne postoje kraj nas i uz nas osobe koje toga ne mogu sebi priuštiti.

Predstojnik Crkve je najprije vjernik među vjernicima
(1 Tim 6, 11-16)

  Dvije poslanice Timoteju i jedna Titu sadrže upute mladim predstojnicima u Crkvi o vođenju zajednica u vremenu nakon smrti apostola. U današnjem odlomku Prve Timoteju Pavao traži od mladog predstojnika da bude na čelu zajednice ne samo snagom svetog reda i povjerene vlasti nego i snagom uzorne osobne vjere. Timotej treba sam vršiti ono što druge u Crkvi uči i potiče.
   "Božji čovječe" (r. 11) je podsjećanje na Timotejevu službu koja je povjerena polaganjem ruku (usp. 1 Tim 4, 14; 5, 22). On je Božji čovjek zato što se Bog njime služi u vođenju zajednice, dijeljenju sakramenata, izlaganju Svetog pisma. Zatim Apostol nabraja vrline za kojima treba težiti svaki krštenik pa i starješina u zajednici krštenih: pravednost, pobožnost, vjera, ljubav, postojanost, krotkost.
   "Bij dobar boj vjere" je sportska slika koju Apostol upotrebljava u ovoj poslanici na još nekim mjestima (1, 18; 4, 10; usp. još 2 Tim 4, 7; 1 Kor 9, 25; Kol 1, 29). Ne radi se o političkom ratovanju protiv osoba nego o sportskom natjecanju za vijenac nebeske slave, o duhovnom boju. "Lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima" vjerojatno je ispovijest vjere pred krštenje ili pred polaganje ruku kojim je uveden u službu starješine. Uočimo kako je u našem prijevodu usred rečenice stavljeno veliko slovo imenice: "... čuvaj Zapovijed" (r. 14), što je pokušaj zornog prevođenja grčkog člana ten entolen. Ne mnoštvo zapovijedi nego vjersku baštinu ili Evanđelje kao jednu cjelovitu zapovijed kršćani trebaju čuvati u promijenjenim vremenskim prilikama, neokaljano i besprijekorno. "Pojavak Gospodina Isusa" je nespretno hrvatsko prericanje izvorne riječi epifaneia (očitovanje, otkrivanje nečega što je do sada bilo tu, ali nevidljivo). Tim izrazom zovu poslanice 1 i 2 Tim te Tit Isusov novi dolazak o svršetku ljudske povijesti. Između Isusova uskrsnuća i ponovnog dolaska Crkva misijski djeluje kroz povijest čuvajući i vjerujući cijelo evanđelje. Završni dio našeg odlomka izvadak je iz nekog himna prve Crkve kojim kršćani izriču vjeru u Boga kao gospodara ljudske povijesti.
   Ovo nam čitanje posvješćuje da su biskupi i svećenici u Crkvi najprije vjernici, a onda učitelji vjere. Svima nam je jednako vjerničko dostojanstvo, a razlikujemo se po službama u Crkvi.

Ti si primio dobra svoja, a tako i Lazar zla (Lk 16, 19-31)

  Ova parabola vlastita je Luki i stoji u nizu Isusovih poticaja na odgovorno služenje materijalnim dobrima. U neposrednom kontekstu ona je obrazloženje izreke iz Lk 16, 13 o nemogućnosti služenja Bogu i bogatstvu te odgovor farizejima srebroljupcima koji su držali da Isus pretjeruje u osobnom stavu i učenju o tom pitanju.
  Ovo je jedina Isusova parabola u kojoj je navedeno osobno ime, ali ne bogataša nego prosjaka. Samo ime Lazar na hebrejskom cjelovito glasi Elazar i znači "Bog je pomogao, Bog pomaže". Navođenjem imena Isus je htio pokazati da ovaj prosjak i bilo koji siromah na svijetu nisu jednostavno anonimni odrpanci nego osobe s punim ljudskim dostojanstvom, Božji sinovi i kćeri.
   Parabola ima dva dijela: r. 19-26 prikazuju obrat situacije nakon fizičke smrti, jer čovjek biva nagrađen iIi kažnjen na temelju odgovorne uporabe materijalnih dobara kojima je raspolagao; r. 27-31 govore da ljudi trebaju koristiti redovnu vjersku pouku (Mojsije i Proroci!) u razabiranju volje Božje na zemlji, bez očekivanja da im to objavljuju pokojnici koji su sada u vječnosti sretni ili nesretni.
  U ono doba po odjeći se znalo kojemu tko staležu pripada: grimiz je odjeća vladara, laneno platno u Isusovo doba uvozilo se iz Egipta u Palestinu. "Bogatašev stol" je simbol obilja i gostoljublja za pripadnike istog staleža. Bila je to zapravo svečana prostirka na podu s jelima, jer se jelo s ležaljki. "Priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola" su prvenstveno mrve, jer se jelo prstima koji su se brisali o kruh (viljušaka još nije bilo).
   "Krilo Abrahamovo" (r. 22) - u starozavjetnim knjigama pobožni Izraelci žele usnuti s ocima (usp. 1 Kr 1, 21; 2, 10 i dr.). To je počasno mjesto uz oca nacije na gozbi u kraljevstvu nebeskom. "Teške muke u paklu" - zapravo svijest promašaja koji je nepopravljiv nakon ovozemnog putovanja. Muči se ne zato što je bio bogat nego zato što je koristio svoje zakonito bogatstvo samo za sebe, što nije vidio na pragu svoje kuće Lazara u čirevima.
"Ti si za života primio dobra, tako i Lazar zla" - bogataš je svjesno ostao zatvoren i samodostatan u svom bogatstvu, a Lazar otvoren Bogu i bližnjemu. Iz siromašnog i oboljelog stanja nije proklinjao Boga za svoju nesreću nego je živio u skladu sa svojim imenom: Bog pomaže, Bog vidi. Iz ovog je očito da je Isus na strani siromašnih i bolesnih u svijetu, a tako bi trebala biti i njegova Crkva.
   "Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju" (r. 29 i 31). Bogataš je od Iz 58, 7-8 mogao naučiti kako Bog traži da kruh dijelimo sa siromasima. Siromah je znao da Bog posebno vidi sirote te uslišava bijedne i uboge. Bog ne šalje izvanredne znakove kojima ljude prisiljava na vršenje svojih zapovijedi, nego samo svoju riječ dostupnu, čitanu i tumačenu u zajednici vjernika. Bogataš je pripadao starozavjetnoj zajednici vjernika, ali se oglušio o riječ Božju. Lazar ju je ozbiljno prihvaćao. Iako je ovom parabolom Isus želio podržati siromahe i bolesnike u njihovu prijateljevanju s Bogom i ljudima, nije zalupnuo vratima za bogataše. Samo ih je upozorio da bogatstvo često zatvara čovjeka u sebe samoga, lomi mostove prema Bogu i bližnjemu. Od te opasnosti ne izuzima po sebi ni siromaštvo kao takvo, jer duh ovog bogataša može ovladati svakim.
prof. dr. Mato Zovkić