Za razliku od ljudi koji su sebe skloni ubrajati među zauvijek dobre, a neke svoje bližnje otpisivati među zauvijek zlobne, Bog dopušta mogućnost obraćenja ali i upozorava na opasnost od otpada.
  Na to nas danas podsjeća prorok Ezekiel u okviru svojega proročkog izlaganja o osobnoj odgovornosti. Prema njemu, "pravednik" nije nesagrješiv i odgovarat će Bogu "ako stane činiti nepravdu". Grešnik nije već u zemaljskom životu nepovratno osuđen "Ako se odvrati od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti!"
  Taj prorokov nauk starozavjetna je podloga za Isusovu prispodobu o dva različita sina. Prvi od njih iz početka odbija očevu odredbu o radu u vinogradu, ali se kasnije predomisli i ode na posao. Drugi obeća raditi, ali ne ode na posao. Isus pomoću te prispodobe optužuje "glavare svećeničke i starješine naroda" da su ih "carinici i bludnice pretekli u kraljevstvo Božje". Otac se obojici sinova obraća nazivom punim ljubavi: "Teknon - Sinko" (r. 28, 30). Obojicu ljubi te od njih očekuje djela, a ne riječi. Isus je u njima prikazao dva tipa Židova svoga vremena: jedni ne vrše volju Božju izraženu u Zakonu, a drugi je vrše i smatraju se pobožnima. Svoje djelovanje proglašava novom Božjom ponudom. Bog po njemu potiče jedne i druge na novo vršenje svoje volje. "Otpisani" prepoznaju u Isusu Božjeg Poslanika i prihvaćaju kraljevstvo Božje koje Isus uprisutnjuje. Službeno pobožni zatvaraju se Bogu koji im govori po Isusu. U prispodobi ključna je riječ "danas" s početka prispodobe (r. 28). To "danas" traje u vremenu Crkve po kojoj u svijetu djeluje uskrsli Krist. Nitko ne može unaprijed biti siguran u svoju ustrajnost niti druge odbacivati kao unaprijed osuđene. U zemaljskom proputovanju uvijek ostaje otvorena mogućnost obraćenja i otpada.
  Danas se pitamo nismo li grešno sigurni u svoju ispravnost. Nismo li skloni druge prebrzo otpisivati? Neka nam Isus udijeli vjerničku skromnost koja druge ljude nadahnjuje na obraćenje.

Grešnik i pravednik za Boga su osobe dostojne pažnje (Ez 18, 25-28)

  Kao prorok babilonskog sužanjstva Ezekiel je često slušao prigovor sunarodnjaka: "Oci jedoše kiselo grožde, sinovima trnu zubi" (18,2). Tom poslovicom sužnji su izražavali svoj očaj te predbacivali Bogu da je njih kaznio za grijehe starih. Ujedno su govorili da nema smisla biti dobar i pobožan, jer i tako stradavaju svi zbog nekolicine grešnika. Prorok je ispravljao taj krivi mentalitet i naš današnji odlomak dio je prorokove propovijedi o osobnoj odgovornosti svakog pojedinca.
Sužnji su se mučili pitanjem da li bi Bog promijenio njihovu sudbinu na bolje ako se svaki obrati i popravi. "Put Gospodnji nije pravedan!" - prigovor je Izraelaca Bogu koji kažnjava nevine zbog grijeha nekih članova zajednice. Prorok postavlja dva slučaja: što ako pravednik otpadne od Boga i što ako se grešnik Bogu vrati? Za pravednika nema neopozive pobožnosti na zemaljskom proputovanju: "Ako... stane činiti nepravdu pa zbog tog umre, umrijet će zbog nepravde što je počini" (r. 26). U ono vrijeme ljudi su dug život na zemlji držali Božjom nagradom za pobožnost, a ranu smrt kaznom za grijehe. Prorok najavljuje ranu smrt pravedniku koji odluta s Božjeg puta, a za nas kršćane to znači prekid milosnog saveza s Bogom. Smrt je ondje gdje nema Boga, makar i ne nastupila fizička smrt.
  S druge strane bezbožnik nije otpisan za sva vremena: ako se odvrati od svojih grijeha pa stane činiti "Božje pravo i pravicu", živjet će. Božje pravo jest život u skladu s voljom Božjom, vjernička podložnost Bogu, čuvanje savezničkih obveza prema Bogu. "Živjet će", za prve povijesne slušatelje značilo je dug i miran život na zemlji, a za nas kršćane to je sadržajan, kvalitetan život kojemu Bog daje smisao.
  Psalam 25 pojedinačna je tužbalica u kojoj nadahnuti pjesnik ispovijeda svoju grešnost te moli oprost grijeha i izbavljenje iz opasnosti. Za današnja misna čitanja ključna je misao koju imamo u trećoj kitici pripjevnog psalma:

"Gospodin je sama dobrota i pravednost
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome" (Ps 25, 8-9).

Raspeti i uskrsli Krist uzor skromnosti (Fil 2, 1-11)

  Filipljanima je Pavao pisao iz zatvora da im zahvali za pomoć poslanu po njihovu predstojniku Epafroditu i da ih potakne na život dostojan krsne pridruženosti Kristu.
  U ovom odlomku potiče vjernike na poniznost po uzoru na Krista, koji se dvostruko ponizio: uzeo je ljudsko tijelo te postao sluga iako je gospodar, a zatim je pristao na križ.
  "Zajedništvo Duha" koje Pavao pretpostavlja kod krštenika jest udio krštenika na daru Duha koji ih kod krštenja pridružuje Kristu i jedne drugima te ih jača svojim darovima. Tko prihvaća takvo zajedništvo u Duhu, tješi svoju braću i sestre. Također ih bodri u podnošenju životnih nevolja i svjedočkom življenju među sugrađanima drukčijih uvjerenja. Apostol, nadalje, traži od krštenika da budu složni, iste ljubavi jedni prema drugima. Preporučuje poniznost, koju su Grci njegova vremena držali nametnutim stanjem robova i siromaha. U SZ poniznost ili "savjesnost" jest vjernički stav pred Bogom. Tko prihvaća svoju ograničenost pred Bogom, skroman je i pred ljudima. Ne traži da ga drže većim nego što jest. Poniznost traži da ne smatramo sebe središtem obitelji, župe, zajednice: "Ne starajte se svaki samo za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!" (r. 4). "Isto mišljenje u Kristu Isusu" (r. 5) - kršćansko je ozračje, vrednovanje u skladu s krsnom pritjelovljenošću Kristu Gospodinu. Pavao time ne isključuje zdravu razliku u ukusu i razmišljanju, nego moli da sve vjerničko djelovanje i razmišljanje bude prožeto kršćanskim životnim nazorom.
  Zatim iznosi himan o Kristu kao uzoru poniznosti. Himan se sastoji od nekoliko kitica i Filipljani su ga morali pjevati na svojoj liturgiji. Bitna su mu dva dijela: Krist se ponizio utjelovljenjem i smrću na križu (r. 6-8); Otac je i Krista proslavio davši mu po uskrsnuću ime "Gospodin" (r. 9-11). "On trajni lik Božji" (r. 6) izraz je vjere Pavla i prvih kršćana da je Krist postojao s Bogom od vječnosti, da je jednak Bogu po svojoj božanskoj naravi. "Oplijeni sam sebe uzevši lik sluge" odnosi se na utjelovljenje. "Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" - sam Isus, a i prva Crkva s njime, držali su smrt na križu izrazom poslušnosti Bogu. Vršeći svoje mesijansko zvanje na način kojim je pokazivao da Bog svima nudi oproštenje, Isus je došao u sukob s vjerskim poglavarima svoga naroda i oni su ga osudili na smrt. Iz vjernosti Ocu i ljudima pristao je na nasilnu smrt. To je vrhunski događaj poniznosti.
  Ovo čitanje zove nas na poniznost kao vjerničku vrlinu prihvaćanja vlastitih granica pred Bogom i ljudima.

Kasnije se ne predomisliste (Mt 21, 28-32)

  Prispodoba o dva različita sina Matejeva je. Povijesno ju je Isus uputio farizejima da opravda svoje ponašanje prema grešnicima, koje je želio nadahnuti na obraćenje. Matejeva Crkva, sastavljena pretežno od obraćenih Židova, u njoj je doživljavala poticaj na obraćeničko ponašanje kako bi poganski sugrađani dobivali volju da se obrate Bogu po svjedočkom življenju kršćana.
  "Što vam se čini" (r. 28) najava je polemičkog razgovora u obliku prispodobe. Isus traži od sugovornika da zauzmu stav prema njemu, kao što će biti u sljedeće dvije Matejeve prispodobe (vinogradari ubojice: Mt 21, 33-46; svadbena gozba: Mt 22, 1-14). Dva sina tipovi su dviju vrsta Židova Isusova vremena. Prvi, koji odbija poći na rad u očev vinograd, a poslije se predomisli i ode, jesu grešnici (carinici i bludnice - r. 32) koji su članovi naroda Božjega, ali ne vrše volju Božju izraženu u Svetom pismu. Drugi, koji obeća ići na posao, ali ne odlazi, jesu teolozi, "glavari svećenički i starješine naroda" (r. 23) koji vrše starozavjetne propise, ali odbijaju prihvatiti poruku Božju ponuđenu u Isusovim djelima i riječima. Jedne i druge Bog smatra svojom djecom. Isus prisiljava svoje sugovornike da priznaju kako nije dovoljno govoriti, nego valja činiti ono što Bog traži.
  U izrazu "carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo nebesko" krije se Isusova svijest da svojim djelima i riječima uprisutnjuje Božju vladavinu među ljudima. Neugledni i prezreni članovi Božjeg naroda prihvatili su ono što on čini i govori i time se uključili u kraljevstvo Božje. Teolozi to odbijaju i Isus ih u punoj svijesti svoga identiteta potiče da se obrate. Krstitelj je zvao na obraćenje i pripravljao put Isusu. Jednostavni ljudi povjerovali su mu i uključili se u Isusov pokret. Farizeji nisu povjerovali Krstitelju, pa ne vjeruju ni Isusu. "Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete!" Za Isusa nikad nije kasno obratiti se. On zove i čeka.
  Ovom prispodobom Crkva Matejeva vremena budila je u sebi svijest o mogućnosti obraćenja i otpada. Kao zajednica onih kojima je Bog po Kristu oprostio i stalno oprašta, Crkva se mora vladati obraćenički. Stalno moliti za ustrajnost u obraćenosti Kristu i poticati druge ljude na obraćenje svjedočeći da Bogu nije nikad kasno pristupiti.

prof. dr. Mato Zovkić