Za evanđelje imamo prispodobu o radnicima jedanaestog sata koju donosi jedino Matej. Oni koji su radili punih dvanaest sati - od izlaska do zalaska sunca - bune se što gospodar vinograda isplaćuje najprije one koji su došli na posao tek sat prije zalaska sunca te im daje kao i prvima jedan denar. Gospodar se brani. "Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili, zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?"
   Prije ove prispodobe stoji u Matejevu evanđelju Petrovo pitanje Isusu, koji je izrazio žaljenje što bogati mladić više voli materijalnu sigurnost posjeda od zdrave nesigurnosti što izlazi iz hoda za njim radi kraljevstva nebeskog. Petar je s ponosom istaknuo da su on i ostali članovi Dvanaestorice sve ostavili i pošli za Isusom pa pita što njih očekuje. Isus im obećava sudačke stolice ili udio na svojoj uskrsnoj proslavljenosti, ali opominje na potrebu zdrave poniznosti: "A mnogi prvi bit će posljednji, i posljednji prvi!" (Mt 19,30). Povijesno se to odnosilo na bogatog mladića koji se u društvu svoga vremena ubrajao među prvake. Odnosilo se međutim i na Dvanaestoricu: ne smiju od Boga očekivati privilegije za to što su se prvi odazvali, jer dokle god su u stanju zemaljskog proputovanja, mogu sagriješiti i otpasti. Zatim slijedi naša prispodoba o radnicima jedanaestog sata koja sadrži isti zaključak, ali obrnutim redom: "Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji" (Mt 20, 16a). Prispodoba se izvorno odnosila na farizeje koji su Isusu prigovarali što sjeda za stol s grešnicima i svojim postupcima očituje da Bog i njima nudi oproštenje. U vremenu Matejeve Crkve mogla se odnositi na krštene Židove koji su mislili da su važniji pripadnici zajednice krštenih od krštenih pogana. Matejev Isus opominje jedne i druge da svojim postupcima trebaju odražavati Božju dobrotu te ponizno biti svjesni mogućeg obrata. Ljutimo li se mi što je Bog dobar? Imamo li volje i snage raditi u Božjem vinogradu cijeli dan te se radovati što Bog prihvaća i one koji dolaze kasno?

Moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti (Iz 55, 6-9)

  Prorokova propovijed u babilonskom sužanjstvu. Bog ga je poslao tješiti beznadne sunarodnjake te u ime Božje obećava izbavljenje iz sužanjstva. Ovaj odlomak zaključak je cijele knjige koju tumači nazivaju Knjigom utjehe.
 Prorok zove braću i sestre da traže Boga dok se može naći te da ga zazivaju dok je blizu. Izraelci u sužanjstvu mislili su da je Bog ostao u Hramu. Poticajem "tražite Boga" proroci i pjesnici psalama zvali su Izraelce na molitvu u Hram. Istim poticajem prorok sužanjstva javlja da je Bog sa svojim narodom u tuđini te da ga vjernici mogu naći i u tuđoj zemlji. Bog je blizu. Vjernici ga mogu i trebaju zvati. On vidi i čuje. Bog, koji vidi i čuje, traži da "bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje". Moralni život treba biti usklađen s vjerom u Boga, gospodara povijesti, koji sprema povratak u zemlju slobode. "Vratiti se Gospodinu" osnovni je izraz za obraćenje. Boga napuštamo grijesima, kršenjem savezničkih obveza kao pojedinci i kao narod njegov. Povratak je moguć zato što je Bog milostivi saveznik, "velikodušan u praštanju".
   Onima koji u svojoj malodušnosti misle da nitko ne može skloniti babilonskog cara na promjenu politike prema deportiranim Izraelcima, prorok u ime Božje poručuje da Božje misli nisu ljudske misli i putovi Božji nisu ljudski putovi. Bog nadilazi ljudski način razmišljanja i djelovanja, drukčiji je od materijalnog svijeta koji je stvorio. Kao što je nebo visoko nad zemljom tako su misli Božje iznad ljudskih misli i postupci Božji iznad ljudskih postupaka.
   Odlomak ove prorokove propovijedi u današnjoj liturgiji služi kao priprava za evanđelje. Mi nismo u babilonskom sužanjstvu da bismo na temelju ove propovijedi obnavljali vjeru u Božju svemoć i sposobnost da preko poganskih vladara vrati svoj narod u zemlju slobode. Različnost Božjih misli i pothvata od ljudskih iz ove propovijedi pripravlja nas na šokantnu pouku prispodobe o radnicima jedanaestog sata. Dopuštamo li Bogu da ostane drukčiji, da ne mora djelovati prema našem očekivanju?

Život u tijelu omogućuje plodno djelovanje (Fil 1,20c-24.27a)

  Poslanicu Filipljanima Pavao je napisao iz zatvora da zahvali vjernicima Filipa na darovima poslanim po predstojniku Epafroditu.
   U ovom odlomku vidi se da Pavao čeka državni sud i nije siguran u ishod parnice: moguće je puštanje na slobodu, ali je moguća i smrtna osuda. "Krist će se uzveličati u mom tijelu, bilo životom, bilo smrću." Iza takve ispovijesti vjere krije se starozavjetna antropologija. Tijelo Pavlu Židovu nije zatvor, nego partner duha. Cijeli je čovjek tijelo ako je podložan bolesti, grijehu, smrti pa i zatvoru. Kao što je na slobodi služeći se tijelom slavio Krista navješćujući njegovo evanđelje, tako i u zatvoru slavi Krista trpeći za evanđelje. Ne zna ishod parnice, ali vjeruje da će i dalje slaviti Krista svojom krhkošću, bolešću, zatvorom - tjelesnošću. "Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak" (r. 21). Ovdje Pavao na sebe primjenjuje nauk o krštenju. Tko je u Krista kršten, Kristu živi, u njemu kvalitetno i duhovno živi. U Kristu vidi smisao svojega života, bez obzira što mu se događalo u zemaljskom proputovanju. Stoički filozofi Pavlova vremena znali su govoriti da im je smrt dobitak te pod tim mislili da se mudračev duh prilikom smrti oslobađa materijalnog tijela kao zatvora. Pavao ovdje misli na krštenikovu pridruženost Kristu raspetom i uskrslom. Preko fizičke smrti vjernik ulazi u konačni život s Kristom.
   Svjestan da mu "život u tijelu" omogućuje plodno djelovanje, Pavao se pita što da odabere. Crkvene zajednice koje je utemeljio propovijedajući Krista raspetog i uskrslog još ga trebaju. Mogao bi još misionarski djelovati u gradovima gdje nije bio. U tom smislu poželjno bi bilo da ostane na životu te da na zaključnoj raspravi postupi tako da bude oslobođen. A s druge strane kao vjernik iskreno želi poći iz ovog života da bi neodvojivo bio s Kristom. Osobno spasenje i eshatonski život s Kristom drži mnogo boljim od zemaljskoga plodnog djelovanja. "Ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas." U ovoj konstataciji krije se Apostolova briga za pravovjernost i zajedništvo krštenih. Oni ga još trebaju i on sluti da će biti oslobođen na sudu. Pri pozivu na ponašanje dostojno evanđelja Pavao upotrebljava grčki izraz politeuomai, koji znači "vršiti građansku dužnost, postupati u skladu s dužnostima državljana, ponašati se kao državljanin neba". Nešto kasnije reći će on da je "domovina naša na nebesima" (Fil 3, 20). Pavao sam pokazuje primjer da je vjernički život na zemlji proputovanje prema konačnoj domovini. Traži da tako i vjernici svjedoče u mjestu gdje žive. Ovdje se vidi da kršćanski misionari i predstojnici zajednica nisu samo teološki tehničari koji prenose vjersko znanje, nego svjedoci koji žive ono što drugima naviještaju.

Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar (Mt 20,1-16a)?

  U Matejevu evanđelju prispodoba je upućena učenicima. Povijesno se vjerojatno odnosila na farizeje, koji su Isusu predbacivali blagost prema carinicima, bludnicama i drugim grešnicima. U Matejevoj Crkvi morala je biti napetost između "starosjedilaca" Židova i "pridošlica" krštenih pogana. Kršteni Židovi očekivali su povlašteni položaj u samoj crkvenoj zajednici, a onda i pred Bogom. Kao potomci mesijanskog i monoteističkog naroda osjećali su se radnicima od prvog sata koji imaju pravo na bolju plaću od onih što su došli sat prije zalaska sunca.
   Ovaj domaćin izlazi rano ujutro, zatim o trećoj, šestoj, devetoj i jedanaestoj uri. To znači o izlasku sunca, zatim u devet, u podne, u tri popodne i sat pred zalaskom sunca. Nadničari su u Isusovo vrijeme stajali na trgu u središtu mjesta i čekali da ih tko unajmi samo za taj dan. Domaćin je teško mogao predvidjeti točan broj nadničara koji u jednom danu mogu obrati grožde. A trebalo je žuriti jer nastupa kišna sezona. Zato ovaj gospodar izlazi više puta da unajmi onoliki broj radnika koliko je potrebno da se posao dovrši.
   Obrat situacije najavljen je u retku 8: "Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih!" Gospodar je slika Boga koji postupa drukčije, koji se ne da svesti na ljudske formule i kalupe. Kad se radnici prvog sata bune što je gospodar dao jednaku nadnicu njima i onima koji su radili samo jedan sat, pokazuju da nemaju ljubavi za radnike bez posla. U r. 6 gospodar im je predbacio zašto stoje cijeli dan besposleni, a oni su odgovorili da ih nitko nije unajmio. Radnici prvog sata neće da znaju za njihovu socijalnu nevolju, gledaju samo svoje pravo i zasluge. Gospodar im odgovara da je postupio prema ugovoru: dao im je dogovoreni denar, pravdu nije prekršio. Dajući posljednjima kao prvima pokazuje da ide dalje od pravde, jer je sama dobrota i ljubav.
   "Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar" (r. 15)? Gospodarova sloboda nije samovolja, nego sloboda u prilog siromašnima, sloboda dobrote. Radnici prvog sata nemaju ljubavi i sućuti prema kolegama koji su dobili šansu da rade tek jedan sat. "Zlo oko" ovdje označuje osobu bez ljubavi, ljude tvrda srca, zavidne, koji ne trpe da se i drugima nešto dobro dogodi ili učini. Prispodoba ništa ne govori kako su ukoreni radnici prvog sata odgovorili. Nas današnje slušatelje ona zove na obraćenje prema svemu što je dobro kod drugih. Iz Božje dobrote posljednji postaju prvi, a zbog pomanjkanja ljubavi prvi postaju posljednji.
  U ovoj prispodobi vidimo Isusovu pažnju prema nezaposlenima. Po galilejskim selima morao je puno puta proći kraj grupe nadničara koji su čekali da ih netko unajmi. Vidio je njihovu zebnju i ovjekovječio ih u ovoj prispodobi. Vidimo li mi osobe bez posla? U naše dane vraćaju se kršćanskoj zajednici mnogi koji su godine proveli daleko od nje, zabrinuti za karijeru svoju, svoje djece i unučadi. Postupili bismo kao zavidni i tvrdokorni radnici prvog sata kad bismo se ljutili na Boga što ih dobrostivo prima u smiraj njihova života.

prof. dr. Mato Zovkić