Za evanđelje imamo prispodobu o okrutnom dužniku. Sluga koji je molio i dobio od gospodara oprost goleme svote novaca, baca svoga kolegu u tamnicu zato što mu ne može vratiti dug od sto dnevnica. Ovu prispodobu donosi jedini Matej, iz čega proizlazi da je bila posebno važna za njegove povijesne čitatelje. Prošle smo nedjelje imali odlomak u kojem se zajednica trebala suočavati s pojavom zla u vlastitim redovima: Isus zabranjuje raskidati zajedništvo s posrnulim pojedincima prije nego ih iskreno pokušamo inspirirati na obraćenje. Danas je slična tema: tko iskreno priznaje da treba Božje oproštenje, mora opraštati ljudima koji mu nanose uvrede i zlo.
  Za starozavjetnu podlogu toj Isusovoj pouci imamo Sirahovo učenje o potrebi opraštanja: "Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će ti se oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?" U hebrejskom načinu razmišljanja "mržnja" ili "ljubav" nisu teoretski stavovi u nečijem srcu i mislima, nego konkretne akcije kojim ljudi jedni drugima škode ili pomažu. Zato ovdje prestati s mržnjom ili oprostiti znači obustaviti zlobne akcije protiv bližnjega, okončati s radnjama kojima drugima nanosimo zlo.
  Za pripjev imamo razmišljanje starozavjetnoga nadahnutog pjesnika o Božjoj spremnosti na opraštanje: "Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv!" Cijeli je psalam zahvala za ozdravljenje koje je ozdravljeni pjesnik sebi protumačio i kao milostivo oproštenje grijeha. Bog oprašta i ozdravlja, nije razjaren za sva vremena. "Dobrota je njegova s onima koji ga se boje!"
  U ovoj misi ispitajmo svoju spremnost na opraštanje kao odricanje od djela i riječi kojima bližnjega podcjenjujemo, vrijeđamo, potkopavamo. Svjesni da Božje odobrenje trebamo, tražimo snagu da opraštamo ljudskoj braći i sestrama.

Ako čovjek goji mržnju na drugoga,
kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje (Sir 27,30 -28,7)?

  Knjiga Sirahova spada među mudrosne knjige SZ. U njoj nadahnuti mudrac vjernički analizira ljudsko iskustvo i daje pouke za život. Današnji odlomak dio je šireg odsjeka o licemjerstvu, osvetljivosti, svađi i grijesima jezika. Jedna od žalosnih pojava u ljudskom životu, od koje bi sveti pisac htio ljude poštedjeti, jest mržnja. S realističkom gorčinom ističe da "grešan čovjek u sebi nosi" mržnju i srdžbu (r. 30). Ne vidi lijeka u osveti, jer ona samo izaziva novu osvetu. Svjestan da odrastao čovjek vrijeđa Boga, potiče ljude da opraštaju nepravde koje im slabi ljudi nanose, kako bi njihova molba za oproštenje vlastitih grijeha bila kod Boga uslišana.
  "Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?" (r. 3). Iza takve formulacije krije se starozavjetna duhovnost i uvjerenje da je bolest kazna Božja za počinjene grijehe. Tko želi oprost grijeha i time ozdravljenje, ne smije mrziti druge. Ne smije zlo govoriti niti sa zlih riječi prelaziti na akcije protiv bližnjih. Mudrac nastavlja uspoređujući ljude i Boga: tko nije milosrdan prema čovjeku koji mu je sličan, kako može očekivati milosrđe od Boga koji je sasvim drukčiji od ljudi? "On koji je sam od mesa" (r. 5) - odnosi se na ljude kao krhka tijela i podložna krhkosti - fizičkoj i moralnoj. Ako slab čovjek nema samilosti prema slabom subratu, kako smije od Boga očekivati oproštenje grijeha?
  Na kraju nas mudrac poziva da mislimo na konac svojega zemaljskog života i da savjesno vršimo Božje zapovijedi. "Misli na Savez Svevišnjega pa oprosti krivicu" (r. 7).
  Savez je Božja nezaslužena naklonost narodu i pojedincima u vjerničkom narodu. Ako je Bog vjerno i besplatno naklonjen ljudima, ljudi bi trebali biti spremni na opraštanje i onima koji to ne zaslužuju. Time Mudrac pripravlja na Isusovu pouku o potrebi opraštanja sedamdeset puta sedam.

Krist - gospodar mrtvima i živima (Rim 14, 7-9)

 Ovo je dio odlomka o ljubavi prema slabima u zajednici krštenih, sastavljenoj od članova različitoga duhovnog, nacionalnog i kulturnog podrijetla.
  "Slabi" u Rimu Pavlova vremena bili su skloni obdržavati pretkršćanske propise o jelima i svetkovanjima nekih dana u tjednu ili godini. Pavlovo je osnovno načelo: ne ugađati sebi, nego voditi računa o dobru bližnjega. U tom kontekstu "Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire" (r. 7) izraz je krsne pridruženosti Kristu koja krštenike na nov način pridružuje i jedne drugima. Obilježen krsnom milošću, kršćanin živi Gospodinu svojom svagdašnjicom, radom pa i umiranjem. Biti Gospodinov za Pavla znači biti oslobođen grijeha, smrti i religijskog straha kakav su nametale poganske religije te katkad i židovstvo. Krist je smrću i uskrsnućem ušao u stanje uskrsne proslavljenosti. Bog ga zato čini gospodarom živih i mrtvih.
  Ovaj odlomak često čujemo na vjerničkom sprovodu ili u misi za pokojne. Njime se tješimo kad svoje pokojnike s poštovanjem ispraćamo iz zemaljskog života: mrtvi i živi ostaju i dalje povezani u Gospodinu Isusu, pripadaju Gospodinu. To znači da se umrli kao osobe ne gase, nego žive kod Boga.

Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti (Mt 18, 21-35)

  Zakoni opraštanja bližnjemu bili su među rabinima Isusova vremena brižno razrađivani. Najčešće se govorilo da vjernik može oprostiti bratu do tri ili četiri puta. Petar misli da je velikodušan ako to podvostruči. Isus kaže da to nije dosta. "Sedamdeset puta sedam" zapravo znači bezbroj puta. To je Isus najavio u Očenašu zazivom Bogu da oprašta nama kao što mi opraštamo dužnicima našim (Mt 6, 12). Ovdje drastičnim brojem samo ponavlja i naglašava da je ozbiljno mislio kad je kazao: "Ako vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka" (Mt 6, 15).
  Taj svoj nauk Isus osvjetljuje prispodobom o nemilosrdnom dužniku. Strogo gledano, povijesno je nevjerojatno da bi ikoji kralj nekom svomu ministru dao na raspolaganje 10.000 talenata. Upravo tom nevjerojatnošću Isus upozorava na beskrajnost milosrđa Božjeg. U dva dijela prispodobe ponavlja se refren dvojice slugu: "Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti" (r. 26 i 29). Veliki pronevjeritelj biva istim riječima podsjećen na doživljeno milosrđe gospodarovo kakvo od njega traži kolega po službi. Denar je u ono doba bio iznos zarade od jedne nadnice. Niži sluga dugovao je samo sto nadnica. Nije mu htio oprostiti onaj kojemu je otpisan dug što ga ne bi cijelog života mogao odraditi.
  Uz poziv na opraštanje zato što oproštenje od Boga trebamo, ova prispodoba govori da je Bog gospodar kojemu podliježemo, zaboravljali mi to ili stalno imali na umu. Tko misli da je izbjegao svomu vrhovnom gospodaru, obmanjuje sebe.
  U primjeni prispodobe Isus govori: "Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu." Ovdje je karakteristična riječ "brat", jer je Petrovo pitanje počelo upravo s "bratom" kojemu treba opraštati. Formulacija se odnosi na pripadnike Crkve koji su jedni drugima braća i sestre, jer prianjaju uz istoga Gospodina. Postali su braća i sestre upravo zato što im je Bog milosrdno oprostio grijehe te ih pridružio svomu Sinu. Milosrđe doživljeno, primljeno traži da bude dalje predavano i svjedočeno. Za Mateja je Crkva zajednica onih kojima je Bog oprostio i zato su spremni na opraštanje jedni drugima.
  Kršćanin svojim vladanjem očituje Božje vladanje prema sebi. Milosrdni Bog stoji pred čovjekom koji ne zaslužuje oproštenje, nego ga samo slobodno prihvaća, ali kao dar. Sud je u ovoj prispodobi samo nastavak ljudske okrutnosti i nespremnosti na oproštenje.
  Spremnost na opraštanje preko "braće" proteže se i na druge ljude koji nisu u Crkvi. Oni mogu biti nesvjesni potrebe da im Bog oprosti, ali ostaju i dalje osobe kojima trebamo svojim vladanjem objavljivati milosrdnog Boga.
  Neka nam na ovoj misi Gospodin Isus udijeli snagu da opraštamo zato što Božje milosrđe trebamo.

prof. dr. Mato Zovkić