23. nedjelja kroz godinu
Sjesti i promisliti
"Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!" Ova izreka manje zastrašuje, ako imamo na umu da se povijesno odnosila najprije na Isusa. Tako je "tvrdoglavo" obavljao svoje duhovno poslanje da su ga rođaci i mještani optužili što ih zapostavlja. Predbacivali su mu da ih "mrzi", a na temelju starozavjetne pozadine to je značilo da im ne iskazuje posebne pažnje. Isus je ustrajao na svom putu prema Jeruzalemu, a od svojih sljedbenika zatražio neka dobro promisle, mogu li kao On vjernost Bogu staviti iznad naklonosti prema obitelji.
U dvije kratke parabole (gradnja kule; rat vojskovođe s 20.000 protiv drugoga s 20.000 vojnika) Isus traži da sjednemo i promislimo, možemo li ići s njim i za njim. Traži sljedbenike s osobnim osvjedočenjem. Starozavjetna podloga ovom Isusovu poticaju je Mudračeva pouka o ljudskoj i Božjoj mudrosti: "Plašljive su misli smrtnika... Tko bi doznao tvoju volju, da nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga Svetoga?"
Ova nas čitanja u današnjoj misi potiču da vjernički osmislimo svoje ljeto u vrijeme kojega smo opušteniji, bez obzira možemo li sebi priuštiti odmor izvan redovnog mjesta boravka. Ne moramo ići na more da u ljetne subote i nedjelje sjednemo i promislimo o svom hodu u životni Jeruzalem. Makar takvo naše razmišljanje i hodanje nekima uz nas izgledalo da ih "mrzimo".
U dvije kratke parabole (gradnja kule; rat vojskovođe s 20.000 protiv drugoga s 20.000 vojnika) Isus traži da sjednemo i promislimo, možemo li ići s njim i za njim. Traži sljedbenike s osobnim osvjedočenjem. Starozavjetna podloga ovom Isusovu poticaju je Mudračeva pouka o ljudskoj i Božjoj mudrosti: "Plašljive su misli smrtnika... Tko bi doznao tvoju volju, da nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga Svetoga?"
Ova nas čitanja u današnjoj misi potiču da vjernički osmislimo svoje ljeto u vrijeme kojega smo opušteniji, bez obzira možemo li sebi priuštiti odmor izvan redovnog mjesta boravka. Ne moramo ići na more da u ljetne subote i nedjelje sjednemo i promislimo o svom hodu u životni Jeruzalem. Makar takvo naše razmišljanje i hodanje nekima uz nas izgledalo da ih "mrzimo".
Plašljive misli, nestalne namisli (Mudr 9, 13-18)
Ovaj odlomak je dio Salomonove molitve za dar mudrosti, temeljene na izvještaju o molitvi ovog grešnog, a sposobnog kralja u 1 Kr 3, 6-9 i 2 Ljet 1, 8-10. Kako je Knjiga mudrosti izvorno namijenjena Židovima u raspršenosti izvan Palestine, prvim povijesnim čitaocima bila je zaista potrebna vjernička mudrost da bi među poganskim sugrađanima drugačijih uvjerenja sačuvali svoju monoteističku vjeru. Vjernička mudrost je poznavanje "Božje namisli" (r. 13) i "Božje volje" (r. 17) o sebi i o bližnjemu. U izvorniku se oba puta upotrebljava ista grčka riječ (boule) koja znači "naum, osnova, savjet, zaključak, odluka". U Starom zavjetu Božji naum je njegov plan spasenja koji je Bog zacrtao i kadar ga je provesti.
U r. 15 prema kojemu "propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemaljski šator pritiskuje um bremenit mislima" imamo prodor grčke dihotomije, ili nauke o čovjekovoj podvojenosti na duh i materiju, u biblijske spise. Usvajanjem tog načela grčke filozofije nadahnuti mudrac upozorava čitaoce da "ljudske misli nisu Božje misli i ljudski puti nisu Božji puti" (usp. Iz 55,8.9). Pri traženju onoga što je zbiljski dobro za njega i bližnje čovjek se često oslanja na zemaljske kriterije, a ne traži Božji plan o sebi i bližnjemu.
Pri kraju današnjeg odlomka, koji je ujedno zaključak Salomonove molitve, sveti pisac izjednačuje vjerničku mudrost sa Svetim Duhom Božjim: "Tko bi doznao tvoju volju, da nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga Svetoga?" (r. 17). Osluškujući poticaje Duha koji govori kroz glas savjesti i kroz riječ Božju, čitanu i tumačenu u vjerničkoj zajednici, ljudi mogu učiti što je Bogu milo i spašavati se milošću njegovom.
Ne kao roba, nego kao brata ljubljenoga (Flm 9-10. 12-17)
Poslanica Filemonu je Pavlova molba gospodaru Filemonu, kojega je Pavao osobno uveo u kršćansku zajednicu, da oprosti svome odbjeglom robu Onezimu sam zločin bijega i materijalnu štetu koju mu je prouzrokovao pred bijeg. Onezim je u svom bijegu dolutao do Rima. Tu je, vjerojatno od krštenih robova, čuo za sužnja Pavla kojega se sjetio iz kuće svoga gospodara Filemona. Probio se do Pavla, primio pouku o kršćanstvu, krstio se i zaželio ponovno poći Filemonu. Pavao mu je rado dao preporuku kojom svjedoči kako su kršteni gospodari i kršteni robovi braća u Kristu, iako pred državom i dalje jedni ostaju gospodari, a drugi robovi.
"Molim te za dijete koje rodih u okovima" (r. 10) odnosi se na duhovno rađanje po krstu. To se zbilo dok je Pavao bio u istražnom zatvoru u Rimu, kamo je pod vojnom pratnjom doveden iz Cezareje pod optužbom da je u židovski hram u Jeruzalemu uveo Grka Trofima (usp. Dj 21, 29), a poganima je pod smrtnu kaznu bilo zabranjeno stupanje unutar hrama, što je poštivala i rimska vlast u Palestini.
"Možda baš zato bi začas odijeljen da ga dobiješ zauvijek" (r. 15) je prepoznavanje Providnosti u događajima Onezimova, Filemonova i Pavlova života. Tisuće robova u ono doba bježale su od svojih gospodara i time se izlagale opasnosti smrtne kazne. Onezim je upravo u bijegu poželio vidjeti nekog poznatog kome bi mogao vjerovati i zato je potražio u Rimu Pavla. Tim bijegom i osamljenošću odbjeglog roba Bog se poslužio da ga dovede Pavlu i privede milosti obraćenja. Tako je odbjegli rob Filemonu kao kršćanskom gospodaru stečen na nov način, i to zauvijek. Filemon ga dobiva "ne više kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga" (r. 16). Oni će i dalje pred državom ostati gospodar i rob, ali u zajednici vjernika "nema više rob slobodnjak" jer su "svi Jedan u Kristu Isusu" (Gal 3, 28; usp. Kol 3, 11). Ovakav stav pridonijet će polaganom ukidanju robova u državama gdje je kršćanstvo postalo religija većine.
Sjesti i promisliti (Lk 14, 25-33)
Ove izreke donosi i Matej, ali je kod njega ublažena verzija: "Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan" (Mt 10, 37). Luki vlastiti elementi u ovom nizu izreka su:
- hod mnoštva s Isusom na putu prema Jeruzalemu (r. 25);
- roditelje "mrziti" (r. 26);
- križ nositi za Isusom (r. 27; Mt ima "uzeti");
- kratka parabola o gradnji kule (r. 28-30);
- kratka parabola o kraljevima s nejednakom vojskom (r. 31-32);
- učenik se treba odreći svega što posjeduje (r. 33).
Što se tiče "mržnje" prema ukućanima, izraz je Isus mogao upotrijebiti kao odgovor rođacima i mještanima koji su mu predbacivali da ih "mrzi". Na ranom stupnju Isusova mesijanskog djelovanja rođaci su polagali izvjesno pravo prednosti nad Isusom, a on im je uzvratio da svojim rođacima smatra sve koji s njime zajedno riječ Božju slušaju i vrše (usp. Lk 8, 19-21 i Mk 3, 21. 31-35). Za njega je važnija Očeva volja od očekivanja obitelji. To rođacima može izgledati namjerno zapostavljanje koje su oni nazvali čak mržnjom. Iz Izr 13, 24 vidimo što se pod mržnjom mislilo: "Tko štedi šibu; mrzi na sina svoga, a tko ga ljubi, na vrijeme ga opominje." Mržnja ovdje i drugdje u SZ nije unutarnji osjećaj kojim bi čovjek bližnjemu želio zlo ili čak planirao kako da mu napakosti nego izostavljanje konkretnih čina koji su znak ljubavi (usp. Pnz 21, 15-17; Iz 60, 15 i dr.). Ako je radi vjernosti Bogu, koji se sav dorekao u Kristu, nužno izostavljati neke konkretne čine prema ukućanima koji izgledaju kao mržnja, Isusov sljedbenik treba i to činiti.
Pri razmatranju evanđelja za 12. nedjelju kroz godinu vidjeli smo da je mjesto "nositi križ" Isus vjerojatno upotrijebio "nositi znak" poput onog u Ez 9, 4-6, a poslijeuskrsni propovjednici su to pojasnili križem. Tom smo zgodom vidjeli i što znači nositi križ za Isusom uzornim patnikom. Mnoštvu koje se na brzinu oduševilo i prati Isusa u Jeruzalem, on priča parabolu o gradnji kule kojom zove na razmišljanje. Kule su u ono doba gradili bogati posjednici za obranu svoga posjeda od nedobronamjernih prolaznika. Tko bez plana počinje takvu kulu, neće doći dalje od temelja zato što nije predvidio troškove. Druga parabola je iz političkih prilika Isusova vremena, u kojem su vladari s brojnijom vojskom napadali vladare s manjim brojem vojnika. Na dug rok pobjeđivao je onaj koji je znao predvidjeti ishod i na vrijeme "zaiskati mir". One koji se odazivaju u Isusov pokret, on potiče da taj hod s njim i za njim bude promišljeni izraz slobodne odluke.
Naše današnje evanđelje završava oštrim poticajem na odricanje od svega što tko posjeduje radi hodanja za siromašnim Isusom. U cijelom ovom odlomku Isus traži troje: odreći se samog sebe, odreći se bolesne navezanosti na vlastitu obitelj, odreći se materijalnog blagostanja ako je zapreka za uključenje u Isusov pokret. Za sve ovo vjernik treba "sjesti i promisliti".
prof. dr. Mato Zovkić