22. nedjelja kroz godinu
Kakva poniznost u svijetu poslovnih i ambicioznih?
U prvom čitanju, starozavjetni mudrac poučava religiozne mlade da budu ponizni: "Što si veći, to se većma ponizi... Nema lijeka bolesti oholnika!" U evanđelju Isus prihvaća "nekog prvaka farizejskog na objed." Dok gleda kako se uzvanici laktaju za bolja mjesta pod izlikom da ne smiju ponižavati stalež kojem pripadaju, sve poziva na poniznost, a domaćinu preporučuje da u goste zove siromahe koji mu ne mogu uzvraćati jednakim pozivom na gozbu.
Odazivom na gozbu u kući situiranog člana protivničke teološke struje Isus je želio propovijedati riječ Božju uglednim i situiranim članovima svoga naroda. Ni starozavjetni mudrac ni Isus ne previđaju činjenicu da je za život u materijalnom svijetu potrebna dovitljivost, poslovnost, zdrava ambicioznost. Ipak su prakticirali i preporučili poniznost kao zbiljsko priznavanje ovisnosti stvorenja o Stvoritelju i prihvaćanje sebe u Bogu. Umišljene, nametljive i sebične osobe ne vole ni svjetovni ljudi. Za nas vjernike skromnost nije taktika na putu do priznanja i uspjeha. To je odgovorno prihvaćanje darova koje nam je Bog dao time što nas je stvorio baš sada i baš ovakve, ali tako da ne pripisujemo sebi ono što je Božje u nama.
To je divno izraženo u današnjoj zbornoj molitvi:
Silni Bože, što god je dobro, od tebe je.
Usadi nam u srce ljubav prema tebi, umnoži nam vjeru,
odgoji u nama što je dobro
i budnim okom čuvaj što si odgojio.
Na ovoj euharistiji iznova prihvaćamo Božje darove u sebi, svjesni da nas ljudska skromnost i vjernička poniznost čini humanijima u svijetu poslovnih i ambicioznih.
Odazivom na gozbu u kući situiranog člana protivničke teološke struje Isus je želio propovijedati riječ Božju uglednim i situiranim članovima svoga naroda. Ni starozavjetni mudrac ni Isus ne previđaju činjenicu da je za život u materijalnom svijetu potrebna dovitljivost, poslovnost, zdrava ambicioznost. Ipak su prakticirali i preporučili poniznost kao zbiljsko priznavanje ovisnosti stvorenja o Stvoritelju i prihvaćanje sebe u Bogu. Umišljene, nametljive i sebične osobe ne vole ni svjetovni ljudi. Za nas vjernike skromnost nije taktika na putu do priznanja i uspjeha. To je odgovorno prihvaćanje darova koje nam je Bog dao time što nas je stvorio baš sada i baš ovakve, ali tako da ne pripisujemo sebi ono što je Božje u nama.
To je divno izraženo u današnjoj zbornoj molitvi:
Silni Bože, što god je dobro, od tebe je.
Usadi nam u srce ljubav prema tebi, umnoži nam vjeru,
odgoji u nama što je dobro
i budnim okom čuvaj što si odgojio.
Na ovoj euharistiji iznova prihvaćamo Božje darove u sebi, svjesni da nas ljudska skromnost i vjernička poniznost čini humanijima u svijetu poslovnih i ambicioznih.
Gospodina časte ponizni (Sir 3, 17-18. 20-28-29)
Knjigu Sirahovu napisao je nadahnuti mudrac koji je u zrelim godinama proputovao ondašnji svijet, a zatim otvorio vjersku školu u Jeruzalemu da mlade sunarodnjake upućuje u vjersku baštinu i čuva od pogubnog utjecaja poganske filozofije. Stavljajući pod kraj života svoje pouke u knjigu želio je sve sunarodnjake, a posebno mlade, poučiti vjerničkoj mudrosti u svijetu gdje vjernici nemaju monopol na pamet i poštenje.
Današnji odlomak je skraćeni izvadak iz odsjeka o poniznosti (usp. Sir 3, 17-29) koji slijedi nakon izlaganja dužnosti odrasle djece prema nemoćnim roditeljima (3, 1-16). Riječ "blag" ili "krotak" povezuje ova dva odlomka: kao što odrastao sin treba biti blag prema senilnom ocu, treba tako biti blag u cijelom svome djelovanju (usp. r. 13 i 17 ovog poglavlja). Mudrac obećava da će krotki biti voljeniji od onih koji dijele darove. On zna za psihičku potrebu čovjeka da bude voljen i preporuča vrlinu kao pravi put do ljubavi. "Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina" poznata je autobiografska aluzija jer je Sirah imao širok krug utjecajnih prijatelja i znanaca, ali je doživio posebnu Božju zaštitu u životnim opasnostima. "Milost" ovdje znači naklonost, prijateljsku i savezničku vjernost. Tko je vjernički skroman, Bog mu ostaje trajno naklonjen. Sirah zbiljsku poniznost uzdiže na razinu bogoštovnog čina kad kaže: "Jer, velika je moć u Gospodina, ali - časte ga ponizni!" Ovo znači da Boga štujemo svojim ljudskim činima kao i svojom liturgijom, samo ako smo zbiljski skromni. Mudrac proglašava oholost neizlječivom bolešću, jer oholica odbacuje Božje vrhovništvo nad sobom i sebi pripisuje talente koje mu je Bog dao bez njegovih prethodnih zasluga. U zaključnom uskliku Sirah poziva na razmišljanje, jer bez vjerničkog razmišljanja čovjek ne može uvidjeti i ponizno prihvatiti svoje ljudske granice.
Pristupili posredniku novoga Saveza (Heb 12, 18-19. 22-24a)
Glavna tema poslanice Hebrejima je sličnost, razlike i nadmoć Krista kao novozavjetnog velikog svećenika nad starozavjetnim bogoslužjem. U današnjem odlomku imamo usporedbu posrednika staroga i novoga saveza Mojsija i Isusa. Sama misao posrednika uzeta je iz diplomacije i hijerarhijskog uređenja društva u stara vremena. Pred poglavara države, plemena pa ni važne obitelji ljudi nisu mogli izravno pristupati. Trebao ih je netko predstaviti kao dobronamjerne. Mojsije je posrednik staroga saveza koji je sklopljen u podnožju svete gore, uz oganj i vihor, ječanje trube i tutnjavu riječi. Isus je posrednik novoga saveza koji je u intimnom krugu oproštajne večere ostavio kruh i vino kao znak svoje savezničke smrti i tako povezao novozavjetnu zajednicu vjernika u "grad Boga živoga, Jeruzalem nebeski, svečani skup, Crkvu prvorođenaca zapisanih na nebu".
Sveti pisac kaže da su čitaoci pristupili Crkvi prvorođenaca i Posredniku novoga saveza - Isusu. Pristupili su krsnom vjerom, a redovnim i aktivnim sudjelovanjem u euharistiji održavaju svoju uključenost u Crkvu.
Tko se ponizuje, bit će uzvišen (Lk 14, 1. 7-14)
Prihvativši poziv uglednog farizeja na objed, Isus je želio domaćinu i ostalim uzvanicima nastaviti izlaganje riječi Božje koje je započeo u sinagogi. Prema svjedočanstvu Josipa Flavija u ono doba subotnje bogoslužje obavljalo se u podne, a nakon toga slijedila je gozba od jela priređenog prethodnog dana (u subotu se nije smjelo kuhati). Naš odabrani odlomak izostavlja Lukinu napomenu: "A oni ga vrebahu" (r. 1b) koja je uvod u ozdravljenje čovjeka s vodenom bolešću. Iako je znao da ga domaćin i uzvanici podozrivo prate, Isus nije htio propustiti priliku da im u izravnom susretu izloži svoje razumijevanje objave.
Poukom na gozbi Isus zapravo potiče svoje sljedbenike na ispravno ponašanje prema drugim ljudima, iako su prvi povijesni slušatelji ove pouke bili ljudi koji još nisu zauzeli osobni stav prema Isusovu pokretu.
Pouka obuhvaća dva dijela: uzvanicima (r. 7-11) i domaćinu (r. 12-14). Zajednička misao u oba dijela je potreba poniznosti u saobraćanju s ljudima i solidarnosti s neznatnima.
Luki kao obraćenom Grku imponira što Isus poučava kod stola, jer su i drugi mudraci, osobito među Grcima, tako postupali. Pouku uzvanicima koji "biraju prva mjesta" i domaćinu koji je sklon pozivati samo bogate i ugledne Luka zove "prispodobom", a zapravo se radi o poticajima. Takav pojam parabole ima korijen u židovskoj književnoj vrsti "mašal" koja znači i poslovično, često duhovito izlaganje, ali i poučnu zgodu.
Biranje što boljeg mjesta u Isusovo doba obavljano je prema nečijoj službi ili imovinskom stanju. Ležalo se na ležaljkama s po tri mjesta od kojih je ono srednje bilo najuglednije, a na tom mjestu srednje ležaljke bio je najugledniji gost. U r. 8 "na prvo mjesto" odnosi se na srednje u ležaljci s tri mjesta. Prilikom jela uzvanici su se nalaktili na lijevi lakat, a desnom rukom jeli iz ležećeg stava. Bilo je teško iz takvog položaja razmicati se da bi važniji gost dobio dolično mjesto. Tako onome koji je sjeo na previsok položaj nije preostalo drugo do li poći na posljednje mjesto. U r. 10 Isus suprotstavlja čast koju pojedinac sam sebi pridaje sa čašću koju mu drugi pridaju "Bit će ti to tada na čast pred svima sustolnicima!" To je naravni dio pouke: prava čast nije ona koju pojedinac sebi prisvaja nego ona koju mu drugi zbiljski iskazuju. Od te naravne pouke u r. 11 prelazi na nadnaravnu: "Svako koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen!" Ova je tzv. teološki pasiv: Bog kao vrhovni gospodar svih staleža i pojedinaca snižava i uzvisuje! Pred njim ne možemo glumiti veličinu ni skrivati darove kojima nas je obasuo.
U pouci domaćinu Isus suprotstavlja četiri vrste bogatih koji bi domaćinu mogli jednako uzvratiti s četiri vrste siromašnih koji to nikako ne mogu. Tako na jednoj strani stoje: prijatelj, braća, rodbina, bogati susjedi. Na drugoj: siromasi, sakati, hromi i slijepi. Time preporuča Isus aktivnu ljubav prema bližnjemu, jer prava ljubav ne računa s uzvratnom nagradom ili uslugom. Ove nedjelje posvješćujemo sebi da je poniznost vrlina i u svijetu poslovnih i ambicioznih. To je priznavanje Božjih darova u sebi i na sebi. Poput Marije koja pjeva: "... Rasprši oholice umišljene; silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne!"
prof. dr. Mato Zovkić