21. nedjelja kroz godinu
Znak i sredstvo Božje dobrote prema svima
Za prvo čitanje imamo danas odlomak iz zaključnog poglavlja Izaijine knjige. Građu trećeg dijela Izaijine knjige (poglavlja 56-66) sačinjavaju propovijedi jednog proroka iz vremena obnove nakon povratka Židova iz babilonskog sužanjstva. Preko tog proroka Bog poručuje da će ne samo obnoviti svoj saveznički narod nego ga i učiniti znakom svoje prisutnosti za sve narode: "Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju Slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima" (r. 18b-19a). Doživjevši Božju dobrotu, vjernički narod postaje znakom i sredstvom te dobrote za druge narode.
U evanđelju Isus kritizira onovremene vjerske predstojnike svoga naroda što postavljaju ljudske granice Božjem djelovanju: cjepidlačarski raspravljaju koliki se broj ljudi spašava, a neće da u Isusu prihvate znak Božje dobrote prema svima ljudima i narodima. Iako oni jesu i ostaju vjernici, Isus najavljuje da ih čeka kazna za nevjernike te izriče uvjerenje da će na temelju djelovanja njegova i njegove Crkve različiti narodi dolaziti u Kraljevstvo koje Isus naviješta i uprisutnjuje.
U popričesnoj molitvi prosimo da nas Bog "izliječi potpuno svojim milosnim djelovanjem", da "stvori u nama novo srce te uvijek činimo što je njemu milo". Bogu je milo da kao crkvena zajednica i svaki pojedinačno odražavamo Božju dobrotu prema svima ljudima i narodima.
U evanđelju Isus kritizira onovremene vjerske predstojnike svoga naroda što postavljaju ljudske granice Božjem djelovanju: cjepidlačarski raspravljaju koliki se broj ljudi spašava, a neće da u Isusu prihvate znak Božje dobrote prema svima ljudima i narodima. Iako oni jesu i ostaju vjernici, Isus najavljuje da ih čeka kazna za nevjernike te izriče uvjerenje da će na temelju djelovanja njegova i njegove Crkve različiti narodi dolaziti u Kraljevstvo koje Isus naviješta i uprisutnjuje.
U popričesnoj molitvi prosimo da nas Bog "izliječi potpuno svojim milosnim djelovanjem", da "stvori u nama novo srce te uvijek činimo što je njemu milo". Bogu je milo da kao crkvena zajednica i svaki pojedinačno odražavamo Božju dobrotu prema svima ljudima i narodima.
Oni će navješćivati Slavu moju narodima (Iz 66, 18-21)
Perzijski kralj Kir, u prvoj godini svoga vladanja nad Babilonijom - god. 538. pr. Kr. - dopustio je deportiranim Židovima da se vrate u zemlju otaca i obnove svoju monoteističku religiju (usp. Ezr 1, 1-4; 6, 25). Među povratnicima je djelovao prorok čije propovijedi sačinjavaju treći, završni dio Izaijine knjige. Poglavlje 66 je pjesma o konačnom izbavljenju Izraela, ali je odlomak 18-21 prozni umetak o židovskim misionarima koje Bog šalje poganima da im objavi svoju Slavu, što znači spasenjsku prisutnost. Bog Stvoritelj svih naroda želi sabrati "sve puke i jezike". Oni "će doći i vidjeti moju Slavu" znači da će doživjeti Božju spasenjsku i zaštitničku prisutnost nad Izraelom te će sami poželjeti da se uključe u saveznički narod Božji. "Znak" koji će Jahve postaviti poganskim narodima vjerojatno su Židovi dijaspore koji vrše sve građanske propise država, što su ih primile, a ipak ostaju monoteistički vjernici u poganskom moru. Oni u tuđini zaboravljaju i svoj jezik tako da su svoje svete knjige morali prevesti na grčki kako bi ih razumjeli u subotnjem čitanju. Ipak ne zaboravljaju vjeru. Zato su oni znak poganima.
Popis gradova u r. 19 odnosi se na najpoznatije gradove i narode koji su bili razvijeniji od Židova. Taršiš je u Španjolskoj, Put u Libiji, Lud u maloazijskoj pokrajini Frigiji, Mošek i Raš još nisu sigurno identificirani, Tubal je na Crnom moru, Javan je hebrejski naziv za Grčku. Ovi stranci i Židovi dijaspore dolaze u Jeruzalem na svim ondašnjim prometnim sredstvima: na konjima, bojnim kolima, nosilima, mazgama i jednogrbim devama. Bog ih pripušta na liturgijsko slavlje u Jeruzalemu zajedno sa Židovima, što znači da i njima želi biti milosrdan i dobrostiv. Dapače, između obraćenih pogana uzima služitelje hrama i bogoslužja.
Ovo je najuniverzalističkiji tekst Starog zavjeta. Bog traži od članova svoga naroda da se prema poganima tako vladaju da pogani počnu dolaziti i doživljavati Božju prisutnost u narodu Božjem.
Ima li koji sin koga otac stegom ne odgaja (Heb 12, 5-7. 11-13)?
Ovo je nastavak moralnih poticaja vjernicima koji doživljavaju izrugivanje od strane drugih sunarodnjaka. Nadahnuti pisac preporučuje svojim povijesnim čitaocima i nama danas da životne teškoće prihvaćamo kao Božje odgojne mjere prema nama. Služi se slikom odgoja u ondašnjim poganskim i židovskim obiteljima, kad nije bilo državnih škola.
Pod pojmom stege (grčki paideia, latinski disciplina) Grci i Rimljani podrazumijevali su atletsko uvježbavanje te učenje osnova književnosti, fizike i filozofije. Židovi su pod tim pojmom (hebrejski musar) razumijevali učenje Tore i izraelske religiozne tradicije, a roditelji su bili nadležni za prenošenje praktičnih vještina svojoj djeci. Program odgoja - i kod pogana i kod Židova - obuhvaćao je samo dječake. U takvom svijetu muškaračke civilizacije pisac poslanice Hebrejima podsjeća na starozavjetnu pouku: "Sine moj, ne omalovažavaju stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli" (Izr 3, 11-12). Odgoj je u stara vremena bio obilno popraćen šibanjem. Zato naš sveti pisac kaže: "Isprva se čini da nijedno odgajanje nije radost nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti" (r. 11). Cilj poganskog odgoja bio je spremiti dobre sportaše, ratnike, fizičke radnike. Cilj židovskog odgoja bio je spremiti muškarce koji će poznavati svetu povijest i svojoj djeci tumačiti istine vjere. Kod jednih i drugih to je utuvljivano šibanjem. Cilj stege kakvu Bog primjenjuje na vjernike među sugrađanima drugačijih uvjerenja je "mironosni plod pravednosti". U naravnom odgoju pitomci steknu vrline nužne za dobre odnose sa sugrađanima: sposobni su čuvati građanski mir i obdržavati društvenu pravdu. U Božjem odgoju vjernici steknu duhovnu mudrost koja uključuje unutarnji, religiozni mir i pravilan odnos prema Bogu i ljudima. Jakovljeva poslanica kaže za takvu duhovnu mudrost: "Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir". Mir i pravda su mesijanska dobra.
Pod pojmom stege (grčki paideia, latinski disciplina) Grci i Rimljani podrazumijevali su atletsko uvježbavanje te učenje osnova književnosti, fizike i filozofije. Židovi su pod tim pojmom (hebrejski musar) razumijevali učenje Tore i izraelske religiozne tradicije, a roditelji su bili nadležni za prenošenje praktičnih vještina svojoj djeci. Program odgoja - i kod pogana i kod Židova - obuhvaćao je samo dječake. U takvom svijetu muškaračke civilizacije pisac poslanice Hebrejima podsjeća na starozavjetnu pouku: "Sine moj, ne omalovažavaju stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli" (Izr 3, 11-12). Odgoj je u stara vremena bio obilno popraćen šibanjem. Zato naš sveti pisac kaže: "Isprva se čini da nijedno odgajanje nije radost nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti" (r. 11). Cilj poganskog odgoja bio je spremiti dobre sportaše, ratnike, fizičke radnike. Cilj židovskog odgoja bio je spremiti muškarce koji će poznavati svetu povijest i svojoj djeci tumačiti istine vjere. Kod jednih i drugih to je utuvljivano šibanjem. Cilj stege kakvu Bog primjenjuje na vjernike među sugrađanima drugačijih uvjerenja je "mironosni plod pravednosti". U naravnom odgoju pitomci steknu vrline nužne za dobre odnose sa sugrađanima: sposobni su čuvati građanski mir i obdržavati društvenu pravdu. U Božjem odgoju vjernici steknu duhovnu mudrost koja uključuje unutarnji, religiozni mir i pravilan odnos prema Bogu i ljudima. Jakovljeva poslanica kaže za takvu duhovnu mudrost: "Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir". Mir i pravda su mesijanska dobra.
Doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga (Lk 13, 23-30)
Uočimo na početku današnjeg odlomka kako je "Isus prolazio i naučavao gradovima i selima". U grčkom stoji ovdje imperfekt (dieporeueto) koji označuje trajnu radnju. Luka voli prikazivati Isusa kao putujućeg misionara koji naviješta kraljevstvo Božje. On je primjer crkvenim vjerovjesnicima.
Pitanje koje nepoznati čovjek postavlja Isusu bilo je raspravljano među židovskim teolozima Isusova vremena. Oni su tvrdili: "Mnogo je stvorenih, ali će malo biti spašenih" (4 Ezdr 8, 1.3). Ti su teolozi učili da će Židovi svakako imati udjela "na budućem svijetu". Očito da je ovaj čovjek iz Isusova propovijedanja i vladanja naslutio da će Bog i poganima omogućiti uključivanje u njegovo kraljevstvo.
Isus svojim odgovorom potiče na osobno zalaganje sada: ljudi se trebaju boriti da ulaze na uska vrata koja bi kasnije mogla biti zaključana. Svjestan svoga poslanja, Isus time traži od sugovornika da se on sada uključi u novi religijski pokret te da pusti kraju teoretsku raspravu o konačnom broju spašenih ili osuđenih. Parabolom o uskim i zaključanim vratima Isus traži hitan odaziv, a ne zadovoljava teološku radoznalost.
Na tu parabolu nastavlja novu sliku o eshatonskoj gozbi u kraljevstvu nebeskom. Sama slika otkriva da kraljevstvo nebesko, koje počinje Isusovim djelovanjem, ima zemaljsku i eshatonsku fazu. Zemaljska je pridruženje Isusu u potpunom podlaganju Bogu i prihvaćanje darova koje Bog po Isusu dijeli. Tu zadaću u vremenu iza Uskrsa nastavlja Crkva koja služi kraljevstvu Božjem, olakšava ljudima ulazak u kraljevstvo, a sama ona u svom zemaljskom i povijesnom djelovanju nije isto što i kraljevstvo Božje. Eshatonska faza Kraljevstva slikovito je prikazana kao gozba s Abrahamom, Izakom i Jakovom u Božjoj prisutnosti. Gozba je na Istoku Isusova vremena vrhunski iskaz povezanosti i prijateljstva među osobama. Biti pripušten s nekim na gozbu, znači biti uzdignut na razinu osobnog prijatelja. Domaćin na toj gozbi je Bog, Stvoritelj svih ljudi.
Na liniji starozavjetnih proroka (usp. Iz 2, 1-5; 25, 6-8; 49, 12; Mih 4, 1-5) Isus uči da će se i poganski narodi sabrati na eshatonsku gozbu zajedno s Abrahamom, Izakom i Jakovom - praocima starozavjetnog naroda Božjeg. Ovakvom najavom Isus je kritizirao preusko, nacionalističko tumačenje starozavjetne objave kod rabina svoga vremena. On sam bio je znak Božje dobrote prema svima i tražio je da takav znak budu i drugi vjernici.
Današnje evanđelje završava paradoksalnom opomenom: "Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima prvih koji će biti posljednji!" Kod Mateja ova izreka dolazi uz parabolu o radnicima jedanaestog sata koji dobivaju jednaku plaću kao i oni što su radili cijeli dan. Luka ju je utkao ovdje kao Isusovu opomenu ondašnjim Židovima, ali i kasnijim kršćanima: nitko nije već sada magijski spašen ili zauvijek isključen. Obraćeni trebaju činiti djela dostojna obraćenja te tako odražavati Božju dobrotu da i drugi požele obratiti se.
prof. dr. Mato Zovkić