Za evanđelje ove nedjelje imamo Isusov poučni razgovor s Dvanaestoricom kod Cezareje Filipove. Nakon prve faze svojega mesijanskog djelovanja, za vrijeme koje se uglavnom kretao Galilejom, Isus se povlači na pogansko područje te se posvećuje Dvanaestorici. Pita ih što ljudi misle o njemu te traži da se oni izjasne. Petar u ime svih odgovara da je za njih Sin Marijin Pomazanik, koji je Sin Boga živoga. To u starozavjetnom ozračju znači: očekivani Mesija kojega su proroci najavljivali kao potomka iz loze Davidove.
  Ovu zgodu donose sinoptici - Matej, Marko i Luka. Međutim, dok prema Marku i Luki nakon Petrova priznanja Isus odmah zabranjuje Dvanaestorici da drugima otkrivaju njegov mesijanski identitet (jer su Židovi onog vremena imali politiziranu sliku o Mesiji), Matej ovom zgodom donosi Isusovo obećanje Petru: dat će mu ključeve kraljevstva nebeskog i na njemu će sazidati Crkvu svoju.
  Iz povijesti prve Crkve dade se naslutiti da je Matejevo evanđelje pisano kršćanima židovskog podrijetla koji su živjeli u Siriji. Tradicija je sačuvala spomen na Petrovo starješinsko djelovanje u Antiohiji sirijskoj, a uz tu tradiciju sačuvane su i Isusove riječi Petru koje donosi jedini Matej. Iz formulacije tih riječi dade se naslutiti poslijeuskrsno stanje pa je moguće da je Isus to rekao Petru prilikom ukazanja nakon uskrsnuća ili kad je Petar bio sam (usp. 1 Kor 15, 5 i Lk 24, 34) ili kad je bio s ostalim članovima apostolskog zbora i primao uskrsni mandat od Krista (usp. Mt 28, 16-20 i paral.). Svakako se iz utkanosti Isusova obećanja Petru u zgodu kod Cezareje Filipove dade naslutiti da je Petrov položaj u zboru Dvanaestorice vezan uz okolnost da je Petar prvi pozvan, da je prvi vidio Uskrsloga i da su ostali pripadnici Zbora priznavali njegovu službu.
  Za razliku od kršćana Protestantske, Anglikanske i Pravoslavne Crkve, mi katolici u ovom Isusovu obećanju gledamo službu ključeva koja ne umire s Petrom. Biskup grada u kojem je Petar umro vršeći starješinsku službu po našem uvjerenju ima prvenstvo u zboru biskupa Katoličke Crkve. To je služba ključeva u Crkvi Kristovoj. Ove nedjelje to želimo sebi posvijestiti u liturgiji. Zato spominjemo papu za vrijeme mise u svakoj euharistijskoj molitvi.

Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove (Iz 22, 9 23)

  Ovaj odlomak uzet je u današnju liturgiju zato što prikazuje jedan starozavjetni događaj u kojem se spominju ključevi kao metafora za odgovornu službu u određenom gradu, obitelji ili zajednici. Pomaže nam da razumijemo što su ljudi Isusova vremena vidjeli u slici ključeva obećanih Petru.
  Poglavlje 13. do 23. Izaijine knjige sadrže propovijedi protiv poganskih naroda koji su nepravedno tlačili Izraelce. U tu građu ušla je propovijed protiv dvorjanina u Davidovu gradu Jeruzalemu iz vremena asirske najezde na južno kraljevstvo pod Sanheribom (usp. 2 Kr 18; Iz 36-37). Šibna je bio "ključar doma Davidova" koji je bio nadležan za sigurnost onih što ulaze i izlaze. U vrijeme Sanheribove najezde oko 700. pr. Kr. Šibna je savjetovao kralju Ezekiji da pošalje po pomoć Egipćana. Prorok Izaija uviđao je da bi to još više izazvalo bijes Asiraca pa je savjetovao kralju da to ne čini. U tom povijesnome kontekstu prorok najavljuje Šibni u ime Božje da će mu biti oduzeta služba, a ključevi doma Davidova bit će predani Elijakimu. Taj službenik nosio je ključeve oko ramena i odlučivao je tko može biti pripušten pred kralja a tko ne.
  "Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu" - to znači da će Elijakimova služba biti stalna i čvrsta. "Postat će prijesto slave doma oca svojega" - svi članovi obitelji dobivaju udio na ugledu domaćina te obitelji, koji obnaša važnu službu u državi. Služba ključeva donosila je stabilnost samom službeniku i ugled njegovim najbližima.

Liturgijski usklici u Apostolovoj poslanici (Rim 11, 33-36)

 Ovaj odlomak himan je milosrdnoj Božjoj mudrosti. Pavao ga je uvrstio na zaključak dogmatskog dijela Poslanice Rimljanima u kojoj raspravlja o darovanom opravdanju po krsnom uključenju u Isusa raspetoga i uskrsloga. "O dubino bogatstva i mudrosti i spoznanja Božjega!" (r. 33). Pavao se sa zahvalnošću divi Bogu koji spašava pogane i Židove i to tako da privremeno otvrdnuće Židova pruža poganima priliku da se uključe u Crkvu, a obraćenje pogana Židovima postaje prilika za preslaganje stava prema Kristu. Božji plan spasenja bogat je i mudar. Ističući da Božju misao nitko ne proniče do dna niti mu može biti zbiljski savjetnik, Pavao povezuje dva starozavjetna teksta (Iz 40, 13 i Job 41, 3). Na razini planiranja i obdarivanja Bog nikomu nije dužnik, ne trebaju mu ni savjetnici ni suradnici u strogom smislu riječi za njegov plan spasenja ljudi. Boga nitko nije toliko zadužio svojim darom ili služenjem da bi mu svemogući gospodar svijeta bio dužan nešto uzvraćati.
  "Sve je od njega i po njemu i za njega" (r. 36). Od Boga sve potječe i njemu sve vodi. Ovdje se apostol pogana služi mislima kakve su izrazili i neki stoički filozofi onog vremena. To samo znači da je u izricanju svoje vjere i nauka vodio računa o naobrazbi i kulturi svojih povijesnih čitatelja. Svi ljudi i priroda ovise o Bogu i k njemu teže. "Njemu slava u vijeke vjekova. Amen!" To je usklik iz liturgije prve Crkve. Zajednica je u svom bogoštovlju slavila Boga u znak priznavanja njegova vrhovništva i traženja njegove pomoći.
  "Amen" su prvi kršćani preuzeli iz židovske liturgije. Ta riječ doslovno znači: "Čvrst je, oslonjen je!" Njome su starozavjetni vjernici izražavali vjeru, ali i molbu da Bog primi njihove prošnje. Pavao je uvrstio taj židovski izraz u kršćansku liturgiju na grčkom zato da pokaže kako je kršćanstvo niklo iz židovstva i kako se ne može razumjeti bez židovskih svetih knjiga.
  U ovom odlomku susrećemo staro načelo katoličke teologije: "Lex orandi est lex credendi - zakon molitve je zakon vjerovanja!" Liturgijske molitve izraz su naše vjere, sadrže vjerske istine!

Jamac vjernosti Isusu i njegovu nauku (Mt 16, 13-20)

  "Krajevi Cezareje Filipove" pogansko je područje sjeveroistočno od Galileje. Tim područjem u Isusovo doba vladao je tetrarh Filip. Isus se povukao na to područje da na miru posveti pažnju Dvanaestorici na početku nove faze svojega mesijanskog djelovanja.
   Cilj pitanja, što ljudi govore o Isusu jest opredjeljenje Dvanaestorice. Zato je njima onda i svakomu od nas danas osobno upućeno pitanje: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Nije dosta osloniti se na ono što drugi o Isusu govore ili misle: valja se osobno odlučiti što je Isus meni. U ime Dvanaestorice nastupa Šimun koji je zajedno s bratom Andrijom prvi pošao za Isusom (usp. Mt 4, 16-18). Matej mu ovdje napominje još jedno ime: Petar. Ivan izvješćuje da mu je Isus dao novo ime prilikom prvog susreta i poziva. Iz Gal 2, 9.11 i 1 Kor 15, 5 vidimo da je to ime na aramejskom glasilo Kefa te da su ga prihvaćali i kršćani koji su govorili grčki. Razumjeli su to kao Isusovu odredbu i prihvaćali je.
   Petar ispovijeda vjeru da je Isus Krist ili Pomazanik koji je ujedno Sin Boga živoga. Obećani Mesija s kojim je Bog na poseban način, Bog po njemu djeluje i govori.
   Prvo značenje riječi "Petar" je kamen, i to kamen za praćku koji se može baciti. Međutim, na temelju starozavjetne slike o narodu Božjem kao građevini Božjoj u kojoj Bog postavlja temeljni i zaglavni kamen, ovdje Petar znači stijenu ili kamen temeljac. Isus govori da će na Petru-Stijeni sagraditi Crkvu svoju. To podsjeća na oproštaj Uskrsloga od apostola: poslao ih je da čine njegovim učenicima poganske narode propovijedajući evanđelje i krštavajući one koji uzvjeruju. Najavio je da će u svojemu uskrslom stanju biti s njima u sve dane do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 16 20). Crkva su zato kršteni vjernici među kojima boravi Uskrsli. Takvu Crkvu Isus gradi na Petru, ali ona ostaje Isusova. Budući da je Petar prvi pošao za Isusom i prvi ga vidio uskrsloga, on će zajednici krštenih biti jamac vjernosti Isusu i njegovu nauku. Ništa više i ništa manje.
   "Vrata paklena" su sile šeola ili podzemlja. Upravo zbog prisutnosti Uskrsloga u zajednici, sile zla neće razoriti zajednicu iznutra, a Petar je Isusovo sredstvo za čuvanje svega što je Isus Crkvi dao i zadao.
  "Ključevi kraljevstva" mogu se najispravnije razumjeti po Isusovoj prijetnji farizejima: "Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli" (Mt 23, 13). Isus je svojim djelima i riječima najavljivao i uprisutnjivao kraljevstvo nebesko. To je Božja milosrdna vladavina nad ljudima i poslušni odaziv ljudi Bogu. Farizeji su odbacili Isusov pokret i time "zaključali" kraljevstvo nebesko pred zainteresiranim ljudima. Petar će imati ključeve da olakšava ulazak i opstanak u Kraljevstvu, kojemu je Crkva zemaljska faza ili početak. "Vezati i odrješivati" rabinski su izrazi iz Isusova vremena. Pod njima su ondašnji židovski teolozi mislili na obvezatni vjerski nauk i disciplinu. "Bit će odriješeno... Bit će svezano na nebesima" - znači da Bog s neba priznaje ono što Petar snagom svoje službe odriješi ili sveže. Bog je otkrio Petru tko je Isus. Zato Bog postavlja Petra za jamca vjernosti predaji o Isusu i nauku Isusovu.
  U rimskom biskupu kao Petrovu nasljedniku mi katolici gledamo produžetak te Petrove službe. Proučavajući vjeru Crkve kroz stoljeća, on vrši službu vrhovnog pastira i učitelja vjere. Zato mu dugujemo vjerničku poslušnost.

prof. dr. Mato Zovkić