riječima o Riječi

20. nedjelja kroz godinu





 
Gozba i žrtva po kojoj Crkva živi i raste
 
  Za evanđelje imamo strogo euharistijski dio Isusova govora o kruhu života. Predstavivši se još jednom kao kruh s neba za život svijeta (što uključuje spremnost na nasilnu smrt te vjeru da po takvoj smrti, prihvaćenoj s ljubavlju, nastupa kraljevstvo Božje), Isus traži od vjernika da blaguju njegovo tijelo i piju njegovu krv kako bi oni ostali u Isusu i Isus u njima. Tko tako Krista "blaguje", živi sadržajno s njime i po njemu. Stručnjaci smatraju da je redak 51 izvorno bio dio grade sa zadnje večere: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta". Ivanovska tradicija ovdje je najsrodnija s Lukinom: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje... Ova čaša novi je savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22, 19-20).
   Ivan je u ovom dijelu govora o kruhu života sasvim zaboravio povijesne slušaoce u kafarnaumskoj sinagogi i tako prenio Isusove riječi da samo misli na crkvenu zajednicu koja zajedno s njime slavi euahristiju kao znak i sredstvo životnog povezivanja s Isusom, na smrt predanim i od Oca uskrišenim. Povijesni slušatelji nisu mogli nikako naslutiti što Isus misli pod svojim tijelom kao jelom istinskim i svojom krvlju kao pićem istinskim (r. 55). Ivan, koji u Crkvi i za Crkvu slavi euharistiju, zna vrlo dobro gdje imamo Isusa kao jelo i piće.
   "Sakramentalni darovi (ili elementi) kruha i vina nisu kao takvi izričito spomenuti niti su važni sami u sebi nego samo kao sredstvo povezivanja s Isusom. Mjesto njih odmah se spominju tijelo i krv Sina Čovječjeg. Oba izraza, koji bi trebali potjecati iz euharistijskog izražavanja ivanovske Crkve, podsjećaju na tjelesnu egzistenciju Isusa i na njegovu smrt na križu, ali Isusa koji dalje živi kao nebeski Sin Čovječji i ostaje prisutan u svojoj Crkvi. Ovdje su još daleko kasnija pitanja iz dogmatike i kontroverzističke teologije, ali se ipak ne može zanijekati misao 0 realnoj prisutnosti utjelovljenog i proslavljenog Krista" (R. Schnackenburg: Das Johannesevangelium 2, 101-102). Za Ivana su Crkva svi oni koji se sabiru na euharistiju kao spomen-čin Isusove smrti i uskrsnuća, na euharistiju koja ih znakovito povezuje s proslavljenim Kristom i jedne s drugima u novozavjetni narod Božji.
   Starozavjetna podloga današnjem evanđelju je odlomak Knjige izreka o gozbi koju duhovno malenima priređuje Mudrost Božja. Pozivajući uzvanike na već pripravljenu gozbu Mudrost dovikuje: "Ostavite djetinjarije da biste živjeli i hodite putem razboritosti" (r. 6).
  Ovaj put i drugo čitanje tematski se slaže s porukom evanđelja i prvog čitanja. U odlomku Ef 5, 15-20 traži Apostol da se krštenici opijaju Duhom a ne vinom te da se u svagdanjem životu bodre "psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama". To znači da u radnom tjednu, nakon svetog sastanka u Dan Gospodnji, nastavljaju živjeti od onoga što slave i čine u liturgiji.
   Euharistija je gozba i žrtva po kojoj Crkva živi i raste. To izvrsno tumači ovaj dogmatski tekst Sabora: "Biskup, koji ima puninu sakramenta reda, jest upravitelj milosti vrhovnog svećeništva, osobito po Euharistiji, koju sam prinosi ili se brine da se ona prinosi, i po kojoj neprekidno Crkva živi i raste. Ova se Kristova Crkva uistinu nalazi u svim zakonitim mjesnim zajednicama vjernika (congregatio localis) koje su, ukoliko su u vezi sa svojim pastirima i same u Novom zavjetu nazvane Crkvama. Jer one su u svom mjestu novi narod od Boga pozvan, u Duhu Svetom i u mnogoj punini (usp. 1 Sol 1, 5). U njima se propovijedanjem Kristova Evanđelja skupljaju vjernici i slavi se misterij Gospodinove Večere da se po Gospodinovu Tijelu i Krvi tijesno sjedine sva braća zajednice. U svakoj zajednici koja učestvuje oko oltara (altaris communitas) pod svetom službom biskupa, pokazuje se simbol one ljubavi i jedinstva Mističnog Tijela, bez kojega ne može biti spasenja. U tim zajednicama, iako su često malene i siromašne ili su raspršene, prisutan je Krist po čijoj se moći združuje jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Jer učestvovanje u Kristovu tijelu i krvi ne čini drugo nego da prelazimo u ono što primamo" (LG 26, 1).

Mudrost je postavila svoj stol (Izr 9, 1-6)

  Deveto poglavlje Izreka je pjesma u kojoj dvije gospode - Mudrost i Ludost - pozivaju neiskusne i neuke da svrate na gozbu koju su pripremile. Za današnje prvo čitanje imamo poziv gospode Mudrosti. U hebrejskom riječ mudrost glasi hokmah i ženskog je roda. U vremenu kad nije bilo škola, novina, radija ni televizije potreba životne mudrosti bila je veća nego u naše dane. Ono što današnje generacije dobrim dijelom nauče u djetinjstvu i mladosti kroz školu, u stara vremena učilo se iskustvom koje su prenosili stariji u obliku mudrih izreka.
   "Kuća" koju je prema r. 1 Mudrost sebi sazidala je životna škola, ali i zemlja kao boravište ljudi. Ta zemlja počiva na stupovima, u skladu s ondašnjom kozmogonijom kad ljudi nisu ni slutili da se zemlja okreće oko svoje osi i da je okrugla. Bog nije objavom ispravljao profano znanje primatelja objave. Mudrost je bila prisutna kad je Bog stvarao svijet i kad je unosio red u prirodu (usp. Izr 8, 27-31).
  Poklane klanice, naliveno vino i prostrti stol slike su za nauku koju mudrost nudi ljudima. "Gradske visine" s kojih djevojke služiteljice Mudrosti zovu na gozbu su zidovi starinskih gradova na kojima su stajali stražari te najavljivali dolazak glasnika, vojske i proglašavali druge važne napomene građanima. S takvih gradskih zidina Mudrost poziva "neiskusne" da svrate na njezinu gozbu. Ti neiskusni su prvenstveno mladići koji se spremaju za uspješnu karijeru a nemaju državnih škola u kojima bi izučili zvanje i zanimanje što ih privlači. Ovakvi "neiskusni" su i odrasle osobe muškog i ženskog roda koje vide da za pobožan i miran život nije dovoljna dobra namjera i osobno zalaganje. Traži se viša životna mudrost koju Bog daje poniznima, neumišljenima.
   Da bi takvi "neiskusni" i "nerazumni" pravo živjeli, trebaju ostaviti ludost i hoditi putem razboritosti. Za "razboritost" stoji u hebrejskom izvorniku binah što je prema Iz 11, 2 jedan od sedam darova Mesije, odnosno krizmanika - umnost ili razum. Dakako, radi se o vjerničkoj umnosti i razboritosti koja u zemaljskim poslovima ozbiljno računa s Bogom.
   Gozba na koju poziva Mudrost u današnjoj misi slika je euharistije kao kršćanske svete gozbe na kojoj nas Bog hrani svojom riječju i posvećenim misnim darovima.

Ne opijajte se vinom nego punite se Duhom (Ef 5, 15-20)

  U ovom odlomku Apostol primjenjuje na svagdašnji život aktivno sudjelovanje u kršćanskoj liturgiji. Na početku zove odrasle krštenike da ne žive kao ludi nego kao mudri. Ludost bi bila u svagdanjem životu prihvaćati poganski moral i tako vjeru svoditi samo na teoretski pristanak uz Krista. "Iskupljivati vrijeme" zato što su dani zli, znači voditi računa da smo u zemaljskom životu putnici koji kroče prema domovini nebeskoj. U grčkom izvorniku stoji "zli" u smislu da u svijetu postoji zlo u ljudima koji mu se svjesno odaju. U takvom svijetu vjernik se ne smije prepuštati stihiji nego uz svjesne napore činiti svoj život pred Bogom sadržajnim. Iskupljujemo vrijeme i živimo mudro, ako nastojimo "shvatiti što je volja Božja". Sveto pismo i crkvena nauka donose opće smjernice za zajednicu i pojedince. Međutim, svatko mora ispitivati što je volja Božja za njega u konkretnoj životnoj situaciji oslanjajući se na glas vjerski odgojene savjesti i na ljudsku pamet. Iza opomene "Ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost" egzegete vide aluziju na običaj ondašnjih pogana da se kod svog bogoštovnog okupljanja malo opiju, ne bi li u takvom stanju imali mistične doživljaje. Apostol kaže da je dovoljno otvoriti se Duhu Svetomu koji na liturgiji čini Crkvu prebivalištem Božjim (usp. Ef 2, 22). Tko redovno dolazi na euharistiju, pažljivo prati sveta čitanja, propovijed i aktivno sudjeluje u svetom činu - taj se "puni Duhom". Duh Sveti omogućuje cijeloj zajednici i pojedinim sudionicima susret s Bogom u svetim činima.
   Kad liturgija završi, vjernici se razilaze u radni tjedan spremni da i dalje slušaju poticaje Duha. Zato Apostol kaže: "Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama. Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!" (r. 19). Na liturgiji su pjevali starozavjetne psalme i kršćanske hvalospjeve Bogu. Neka te pjesme i preko tjedna pjevaju, kako bi svoj radni dan i tjedan prožimali sviješću da ih Bog vidi i čuje. O onome što su na liturgiji slušali, molili i pjevali vjernici trebaju međusobno razgovarati. Tako će uspješnije upoznati volju Božju za sebe u konkretnim događajima i situacijama života.
   "Svagda i za sve zahvaljivati Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista" (r. 20) može i treba svaki vjernik. Kao što je Isus Ocu bio zahvalan za ono što jest i što može Ocu na slavu činiti, tako bi trebali biti i vjernici. Zahvalnost Bogu u imenu Kristovu je moguća i potrebna zato što smo krštenjem i vjerom Kristu životno pridruženi. Zahvalnost Bogu izraz je vjere da je Bog prisutan u životu crkvene zajednice kao i u životu pojedinca. Bez obzira što nam se događa, Bog je s nama i trebamo otkrivati tragove njegove nazočnosti.

Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko (Iv 6, 51-58)

  Odlomak počinje retkom 51 kojim je završio prošlonedjeljni odlomak u misi. U njemu je Isus kruh živi koji je s neba sišao te obećava život vječni onima koji budu jeli od tog kruha. To je još uvijek na liniji ranijeg dijela govora: Isus je utjelovljena mudrost i u tom smislu kruh od kojega smrtnici trebaju uzimati da bi kvalitetno i trajno živjeli. Drugi dio ovog stiha prelazi na euharistijski odsjek govora jer Isus najavljuje da je kruh koji će on dati tijelo njegovo za život svijeta. Povijesno se to odnosilo na nasilnu smrt u koju slobodno odlazi. Predajući svoje tijelo, on predaje svega sebe.
   U r. 52 stoji prigovor Židova zbog nečega što Isus još nije rekao: "Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?" U dosadašnjem dijelu govora Isus je govorio da je on kruh koji ljudi trebaju uzimati da bi živjeli, ali nije još rekao da trebaju jesti njegovo tijelo. Ovaj prigovor mogao je "Židovima" staviti u usta evanđelista kao prijelaz na euharistijski dio govora. "Židovi" u njegovo vrijeme su čak i neki kršćani gnostičkog usmjerenja koji tvrde da nije potrebno pričešćivati se.
   Isus kategorično nastavlja: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi". Kasnije će u razgovoru s Lazarovim sestrama istaknuti da već sada imaju život vječni oni koji u njega vjeruju (11, 25-26). Ovdje govori da već sada imaju život oni koji blaguju njegovo tijelo i piju njegovu krv. Pri tome govori o "tijelu Sina Čovječjeg", a to znači o sebi raspetom i proslavljenom, jer taj isti Isus u razgovoru sa Židovima u Jeruzalemu govori kasnije: "Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam" (8, 28). Uzdignućem na križ bit će proslavljen i ustoličen za Sina Čovječjega koji je sudac živih i mrtvih. Tko otklanja primanje tijela i krvi Sina Čovječjeg, niječe utjelovljenje (Iv 1, 14) i spasenjsku vrijednost Isusove smrti na križu. Egzegete upozoravaju da četvrti evanđelista ovdje može misliti na gnostičke Zidove medu kršćanima njegove povijesne zajednice. Ignacije Antiohijski, koji je umro petnaestak godina nakon nastanka četvrtog evanđelja piše u Pismu Smirni o doketima, koji su smatrali da je nedostojno Sina Božjega zbiljski uzeti pravo ljudsko tijelo: "Drže se daleko od euharistije i molitve, jer ne priznaju da je euharistija tijelo (sarks - meso) našeg Otkupitelja Isusa Krista koje je trpjelo za naše grijehe" (7, 1). Spasenjsku vrijednost križa te time euharistije vidimo u Iv 19, 34 gdje iz boka Probodenoga teče voda (simbol krštenja) i krv (simbol euharistije) te iz 1 Iv 5, 6-8 gdje je istaknuto da Krist nije došao samo u vodi nego u vodi i krvi. Tko se pričešćuje, ispovijeda vjeru u Utjelovljenoga te Probodenoga koji je proslavljen. Primati pričest znači priznavati ulazak Sina Božjega u ljudsku povijest te osmišljanje ljudskog življenja i umiranja po smrti križa i proslavi uskrsnuća.
   "Izraz 'Sin Čovječji' nije slučajno upotrijebljen niti bez razloga primijenjen kao oznaka za Isusa. Tek kao nebeski Sin Čovječji biva zemaljski Isus posrednik božanskog života (r. 62). Kakogod piscu stalo do naglašavanja zbiljnosti Isusova tijela i krvi, ipak on vjernicima skreće pažnju da u euharistiji ne primaju fizičko tijelo i krv zemaljskog Isusa nego Duhom ispunjeno tijelo i krv nebeskog Sina Čovječjeg. Primatelji, međutim, priznaju identičnost Nebeskoga, koji je prisutan s Povijesnim koji je došao" (R. SCHNACKENBURG, Op. Clt., 91-92).
   U r. 54 Isus obećava da će uskrisiti u posljednji dan one koji blaguju njegovo tijelo i piju njegovu krv. U četvrtom evanđelju prevladava tzv. sadašnja eshatologija. Ovdje se evanđelist vraća budućoj radi pobijanja gnostika medu kršćanima svoje zajednice. Pod utjecajem grčkog mentaliteta gnostici su bez teškoća prihvaćali vjeru u besmrtnost duše. Nije im odgovaralo naglašavanje uskrsnuća tijela. Za novozavjetnu vjeru nije dovoljno dopuštati besmrtnost duše. Ovdje imamo starozavjetno gledanje na ljudsku osobu sastavljenu od duha i tijela. Ako se i tijelo ne pridruži životu duha u vječnosti, sastavni dio ljudske osobe nije cjelovit. Prilikom blagovanja euharistijskih znakova proslavljeni Isus povezuje se s primateljima i to postaje klica života vječnoga s time i zalog tjelesnog uskrsnuća. U ovom stihu upotrijebljena je grčka riječ trogein za blagovanje, koja se kod starih Grka primjenjivala na jelo životinja i doslovno je značila "žvakati". Za razliku od glagola fragein primijenjenog u r. 51b gdje se radi o slikovitom jedenju Isusa koji je kruh, ovdje jelo nije slika nego fizička zbilja: euahristijske znakove vjernici trebaju zbiljski blagovati. Iz ovoga izlazi da su kršćani vremena kad je evanđelje pisano kod mise svi pristupali pričesti te se tokom tjedna tako ponašali da ta pričest bude dostojna.
   Isusovo tijelo je jelo istinsko i njegova krv piće istinsko (r. 55). Zato što daju vječni život. Tko želi postići trajni život s Bogom, treba se pričešćivati.
   Reci 56-57 ističu povezanost Isusa i pričesnika: vječni život postiže se trajnom povezanošću s Isusom. Po sakramentalnim znakovima kruha i vina vjernik se tako povezuje s Kristom da "ostaje" u Isusu i Isus u njemu. Cilj sakramentalnog zajedništva je ulazak pričesnika u Božji život, što je moguće po zajedništvu s Isusom. Tako sakramentalna povezanost donosi osobnu. Dolazi do savezničke povezanosti pri kojoj se ne "rastapa" osoba primatelja i primljenoga. O takvoj povezanosti Isus će ponovno govoriti u alegoriji o trsu i lozama (Iv 15, 4-10) te u velikosvećeničkoj molitvi (17, 21-23).
   Zajedništvo s Isusom potrebno je zato što on živi u Ocu. Isus je put i most k Bogu. U r. 57 opet je naglašena zbiljnost hranjenja: "... tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni". Za "blagovati" Ivan opet uzima trogein (žvakati) jer misli na zbiljsko uzimanje hrane. Ranije je Isus isticao da vjernici trebaju zbiljski blagovati njegovo tijelo i krv. Ovdje kaže da trebaju blagovati njega. "Tijelo i krv" je semitska antropologija i označuje cijelog čovjeka. Ti izrazi uključuju tajnu utjelovljenja i tajnu križa. Sin Božji je tijelom postao te kao Sin Čovječji na križu bio proslavljen. Tko ga u euharistiji blaguje, s njime se sakramentalno sjedinjuje i po njemu prima božanski život. Sakramentalnim blagovanjem cijelog Krista - tijela i krvi njegove - vjernici ulaze u božanski život Krista Gospodina i bivaju uvedeni u Božje zajedništvo.
   Oci u pustinji jeli su manu koja je kasnije nazvana kruhom nebeskim. Ta čudesna hrana nije ih zaštitila od fizičke smrti. Isus je kruh s neba koji vjernici trebaju jesti da ne bi duhovno umrli: "Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke!" (r. 58). Kasnije će Isus u Jeruzalemu uskliknuti: "Zaista, zaista kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka" (8, 51). Tko po Isusu i s Isusom već na zemlji želi živjeti sadržajno, treba vršiti riječ Isusovu da bi ostao u Isusu i Isus u njemu. On to ne može ako ne dolazi na euharistiju kao gozbu i žrtvu Crkve. Po euharistiji Crkva zbiljski živi i raste.
prof. dr. Mato Zovkić