19. nedjelja kroz godinu
Božje povjerenje i naša vjernost
U prvom čitanju imamo odlomak iz Knjige mudrosti o noći oslobođenja iz egipatskog ropstva. Isti događaj - pomor egipatskih prvorođenaca - bio je jednima uvod u noć tuge, a drugima navještaj noći oslobođenja. Bila je to noć kad je narod Božji »očekivao spas pravednika«. Te noći Izraelci su doživjeli ispunjenje Božjeg obećanja te ustanovili da »sveti Božji jednako snose dobra i pogibelji« (r. 9). Doživjeli su Boga kao saveznika koji u njih ima povjerenja, ali očekuje vjernost.
Za evanđelje imamo nastavak pouke o ispravnom stavu prema materijalnim dobrima i poziv na vjerničku budnost u svijetu, sa sviješću da ćemo polagati račun Gospodaru. Ključna izreka prvog dijela je: »Svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo« (r. 32). U njoj je Isus objavio Boga koji ima povjerenja u ljude - spašava bez prethodnih zasluga i pripušta u svoje intimno zajedništvo sve bez razlike. U drugom dijelu ključna je zaključna rečenica: »Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati« (r. 48).
Za drugo čitanje imamo hvalospjev poslanice Hebrejima o vjeri kao osobnom oslonu na Boga. U današnjem odlomku prikazani su Abraham i Sara kao migranti koji svoju sigurnost nisu vezali ni uz staru ni uz novu domovinu nego uz Boga. Tako nas sva tri današnja svetopisamska odlomka podsjećaju na Božje povjerenje u ljude i potiču na odanu vjernost Bogu u različitim prilikama osobnog, obiteljskog i nacionalnog života. Prvo značenje hebrejskog izraza za vjeru (emunah) je oslon na nešto čvrsto, na Boga koji je naša životna stijena. Je li Bog naša stijena u mijenama života? Kako odgovaramo na njegovo povjerenje?
Za evanđelje imamo nastavak pouke o ispravnom stavu prema materijalnim dobrima i poziv na vjerničku budnost u svijetu, sa sviješću da ćemo polagati račun Gospodaru. Ključna izreka prvog dijela je: »Svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo« (r. 32). U njoj je Isus objavio Boga koji ima povjerenja u ljude - spašava bez prethodnih zasluga i pripušta u svoje intimno zajedništvo sve bez razlike. U drugom dijelu ključna je zaključna rečenica: »Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati« (r. 48).
Za drugo čitanje imamo hvalospjev poslanice Hebrejima o vjeri kao osobnom oslonu na Boga. U današnjem odlomku prikazani su Abraham i Sara kao migranti koji svoju sigurnost nisu vezali ni uz staru ni uz novu domovinu nego uz Boga. Tako nas sva tri današnja svetopisamska odlomka podsjećaju na Božje povjerenje u ljude i potiču na odanu vjernost Bogu u različitim prilikama osobnog, obiteljskog i nacionalnog života. Prvo značenje hebrejskog izraza za vjeru (emunah) je oslon na nešto čvrsto, na Boga koji je naša životna stijena. Je li Bog naša stijena u mijenama života? Kako odgovaramo na njegovo povjerenje?
Sveti tvoji jednako snose dobra i pogibelji (Mudr 18, 6-9)
Knjiga mudrosti je vremenski posljednji starozavjetni spis. Nastao je među Židovima Aleksandrije koji su se divili grčkoj mudrosti i književnosti te bili u opasnosti da zaborave svoju svetu mudrost. Sveti pisac otkriva dodirne točke između grčke i židovske mudrosti te pomaže svojim povijesnim čitaocima da ustraju u vjeri otaca, jer su se uključenjem u saveznički narod Božji vezali na vjernost Bogu i jedni drugima.
Današnji odlomak uzet je iz posljednjeg odsjeka knjige u kojem je deseto »egipatsko zlo« - pomor prvorođenaca egipatskih tlačitelja - bilo kazna Egipćanima, a početak oslobođenja narodu Božjemu. »Noć ona bijaše unaprijed najavljena ocima našim« (r. 6) odnosi se ne samo na Izraelce u Egiptu (Izl 11,4-7) nego i na obećanje Abrahamu (Post 15,13-14) i Jakovu (Post 46,3-4). »Noć« je cijeli događaj izbavljenja, odlaska preko Mora trske i sklapanja saveza pod Sinajem. Narod je očekivao da Bog ispuni svoje obećanje te u događajima izlaska i oslobođenja doživi »da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji« (r. 9). Prvu Pashu koju su Židovi te noći slavili u Egiptu sveti pisac prikazuje kao sliku kasnijeg slavljenja ovog središnjeg blagdana Izraela!« I tada su zapjevali svete pjesme otaca« odnosi se na Halel, zahvalne psalme koji su se pjevali u pashalnoj noći.
Starozavjetni mudrac razmatra povijest svoga naroda kao Božje povjerenje u Izraelce i poziv na vjernost Bogu u dobru i zlu. S njime bismo i mi trebali tako čitati povijest Crkve, naroda, vlastite obitelji, i svoju osobnu.
Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini
(Heb 11,1-2.8-19)
Jedanaesto poglavlje Heb je pohvala vjeri starozavjetnih vjernika ako su trajni uzor krštenicima. U tom poglavlju riječ pistis (vjera) dolazi 25 puta, a posebno je snažan izraz pistei - vjerom koji dolazi 18 puta. U naš odlomak uzeta su prva dva retka poglavlja u kojima je donesena "definicija" vjere: "Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo". Zatim naš odlomak prelazi na Abrahama kao uzornog vjernika koji je sa svojom ženom Sarom po Božjoj odredbi pošao u nepoznatu zemlju: "Zaputi se ne znajući kamo ide" (r. 8). U obećanoj zemlji on se sa svojom obitelji ponašao kao pridošlica. Nije svu svoju sigurnost temeljio na prijateljskim kontaktima sa starosjediocima niti na marljivom radu za dobro obitelji. Čeznuo je za boljom, nebeskom domovinom i zato se Bog s ponosom nazvao Bogom njegovim. Za Abrahama kao pridošlicu upotrebljava sveti pisac grčku riječ paroikos koja je u starini označavala tuđinca stalno ili privremeno naseljena u drugom narodu. Pisac Prve Petrove (usp. 1 Pt 1, 17 i Jak 1, 1) tako naziva sve krštenike. Taj su izraz rado upotrebljavali pisci prvih stoljeća: svaki vjernik je pridošlica, a sva zajednica krštenih u jednom mjestu je paroikia - zajednica onih koji pod vodstvom svoga predstojnika putuju ovim svijetom svjesni domovine nebeske. Od te stare oznake došao je naziv i za župe (parokija) u kojima se sabiremo kao organizirana zajednica vjernika, ali sam nas naziv upozorava da smo na proputovanju. Ovo putničko i hodočasničko obilježje Crkve posebno je osvježio Sabor kad je zemaljsku Crkvu ponovno nazvao Ecclesia peregrinans - putujuća ili hodočasnička Crkva. Osnovno obilježje Crkve putnice je vjera i naviještanje spasenja dostupnog u Kristu. Jesmo li takva Crkva?
Svidjelo se Ocu dati vam Kraljevstvo (Lk 12, 32-48)
Poglavlje dvanaesto Lukina evanđelja sadrži Isusove upute za vjernički život u svijetu sa stanovišta služenja materijalnim dobrima i vjernosti Bogu koji dolazi. U građi koja prethodi današnjem odlomku bila je parabola o ludom bogatašu (12, 13-21). Zatim je Isus pozvao na pouzdanje u Boga u pribavljanju zemaljskih dobara nužnih za život te završio pozivom: "Tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati" (r. 31). Prvi dio današnjeg evanđelja nastavak je pouke o odgovornoj upotrebi materijalnih dobara. Budu li Isusovi sljedbenici tražili samo kraljevstvo Božje, mogu upasti u strah za zemaljski i vječni život. Isus odgovara da ne trebaju živjeti u strahu, jer je Otac već odlučio "dati im Kraljevstvo", tj. pripustiti ih u svoje intimno društvo, protegnuti na njih svoje prijateljstvo. "Malo stado" je starozavjetna slika za zajednicu vjernika koju Bog vodi kao dobri pastir. Isus sebe zove dobrim pastirom, a vjernike stadom za koje se on brine (usp. Iv 10; Mt 9, 36; Lk 11, 23; 15,3-6). Pod "malim stadom" krije se tjeskoba prvih kršćana u poganskom svijetu koji ih ne poznaje niti priznaje. Pomalo je tu i svijest da cijeli svijet neće nikada postati potpuno kršćanski pa se kršćani moraju naviknuti da budu dijaspora u svijetu. Treba ih jačati povjerenje Oca koji ih prihvaća, a to je važnije od prihvaćanja i povlađivanja svijeta.
Za razliku od ludog bogataša koji je svu svoju energiju istrošio na zgrtanje materijalnih dobara, a mora ih napustiti prilikom smrti, Isusovi sljedbenici trebaju stjecati "neraspadljivo blago na nebesima". Novac kojim pomažemo one siromahe što ih mi poznamo ne može biti ukraden. Odjeća kojom oblačimo gole ne može biti rastočena od moljaca. Izreka "Doista, gdje vam je blago, ondje vam je i srce" ima srodnosti sa sličnim izrekama kod poganskih mudraca Isusova vremena. Svaki se čovjek treba čuvati trčkaranja za lažnim blagom. Pogotovu vjernik treba paziti da ga ne zavedu zemaljska dobra. Zajednička misao redaka 35-48 je poticaj na budnost i odanost.
Odsjek možemo podijeliti u četiri manje cjeline:
- budni sluge odsutnog Gospodara (r. 35-38);
- budni Gospodar (r. 39-40);
- upravitelj kuće odsutnog Gospodara (r. 41-46);
- sluge koji ne izvršavaju Gospodareve odredbe (r. 47-48).
"Opasani bokovi" je istočnjački dio priprave za putovanje, jer se putovalo u dugačkoj haljini koju je trebalo zadjenuti za pojas da ne smeta pri pješačenju. "Svjetiljke upaljene" bile su potrebne kod otvaranja vrata na dvorištu, jer su sluge trebale osvijetliti gospodaru ulazak u kuću. Povratak sa svadbe nije se mogao unaprijed predvidjeti, jer je svadba znala trajati po tjedan dana. Najvažnija nagrada budnim slugama je da ih gospodar postavlja za stol. On je slika Boga koji pripušta na eshatonsku gozbu u kraljevstvu nebeskom sve koji budu dostojni. "Treća straža" - ne zna se dijeli li Luka s Rimljanima noć na četiri ili sa Židovima na tri straže. Svakako se radi o dubokoj noći.
Petar je pročelnik Dvanaestorice i uzorni predstojnik Crkve. Zato on pita u ime svih predstojnika. Isus odgovara parabolom prema kojoj upravitelj treba korektno postupati s Gospodarevim osobljem, a ne tući sluge i sluškinje. On treba razborito postupati i s Gospodarevim dobrima, a ne "jesti, piti i opijati se" (r. 45). Takav nevjerni upravitelj bit će strogo kažnjen te izjednačen s nevjernim farizejima. Posljednja izreka predviđa strožu kaznu za nemarnog slugu koji je znao Gospodarevu volju, a nije ju izvršavao. Izrekom: "Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati" Isus primjenjuje pouku na sve vjernike. Nije riječ samo o predstojnicima nego i svim pripadnicima Crkve: svaki je vjernik dobio određene darove, sposobnosti i mogućnosti. Ako ne djeluje u skladu s primljenim talentima, ne odgovara na povjerenje koje mu je Bog iskazao stvorivši ga baš takvog. Bog koji povjerenje iskazuje traži odgovor vjernosti u vjerničkoj sadašnjosti i svagdašnjici.
Za razliku od ludog bogataša koji je svu svoju energiju istrošio na zgrtanje materijalnih dobara, a mora ih napustiti prilikom smrti, Isusovi sljedbenici trebaju stjecati "neraspadljivo blago na nebesima". Novac kojim pomažemo one siromahe što ih mi poznamo ne može biti ukraden. Odjeća kojom oblačimo gole ne može biti rastočena od moljaca. Izreka "Doista, gdje vam je blago, ondje vam je i srce" ima srodnosti sa sličnim izrekama kod poganskih mudraca Isusova vremena. Svaki se čovjek treba čuvati trčkaranja za lažnim blagom. Pogotovu vjernik treba paziti da ga ne zavedu zemaljska dobra. Zajednička misao redaka 35-48 je poticaj na budnost i odanost.
Odsjek možemo podijeliti u četiri manje cjeline:
- budni sluge odsutnog Gospodara (r. 35-38);
- budni Gospodar (r. 39-40);
- upravitelj kuće odsutnog Gospodara (r. 41-46);
- sluge koji ne izvršavaju Gospodareve odredbe (r. 47-48).
"Opasani bokovi" je istočnjački dio priprave za putovanje, jer se putovalo u dugačkoj haljini koju je trebalo zadjenuti za pojas da ne smeta pri pješačenju. "Svjetiljke upaljene" bile su potrebne kod otvaranja vrata na dvorištu, jer su sluge trebale osvijetliti gospodaru ulazak u kuću. Povratak sa svadbe nije se mogao unaprijed predvidjeti, jer je svadba znala trajati po tjedan dana. Najvažnija nagrada budnim slugama je da ih gospodar postavlja za stol. On je slika Boga koji pripušta na eshatonsku gozbu u kraljevstvu nebeskom sve koji budu dostojni. "Treća straža" - ne zna se dijeli li Luka s Rimljanima noć na četiri ili sa Židovima na tri straže. Svakako se radi o dubokoj noći.
Petar je pročelnik Dvanaestorice i uzorni predstojnik Crkve. Zato on pita u ime svih predstojnika. Isus odgovara parabolom prema kojoj upravitelj treba korektno postupati s Gospodarevim osobljem, a ne tući sluge i sluškinje. On treba razborito postupati i s Gospodarevim dobrima, a ne "jesti, piti i opijati se" (r. 45). Takav nevjerni upravitelj bit će strogo kažnjen te izjednačen s nevjernim farizejima. Posljednja izreka predviđa strožu kaznu za nemarnog slugu koji je znao Gospodarevu volju, a nije ju izvršavao. Izrekom: "Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati" Isus primjenjuje pouku na sve vjernike. Nije riječ samo o predstojnicima nego i svim pripadnicima Crkve: svaki je vjernik dobio određene darove, sposobnosti i mogućnosti. Ako ne djeluje u skladu s primljenim talentima, ne odgovara na povjerenje koje mu je Bog iskazao stvorivši ga baš takvog. Bog koji povjerenje iskazuje traži odgovor vjernosti u vjerničkoj sadašnjosti i svagdašnjici.
prof. dr. Mato Zovkić