Za evanđelje imamo uvod u govor o kruhu života. To je nastavak na događaj hranjenja mnoštva ljudi s malo kruha i ribe. Prizor se događa u Kafarnaumskoj sinagogi (usp. Iv 6, 59) i sastavljen je po ivanovskom scenariju razgovora između Isusa i mnoštva, pri čemu slušaoci pod izvjesnim izrazom misle jedno a Isus drugo i to je poticaj na daljnji razgovor. Ovdje je to riječ "kruh". Mnoštvo je dijelom isto ono koje je blagovalo od umnoženog kruha u nenastanjenu mjestu a dijelom sasvim novo. Svima Isus govori da od materijalnog znaka kruha trebaju poći na dublje značenje duhovne hrane. Isus traži da vjeruju u njega kao donositelja duhovnog kruha, a oni se pozivaju na očeve koji su bili čudesno hranjeni manom u vrijeme prolaza kroz pustinju. To je Isusu povod da se predstavi kao kruh istinski i Božji, "onaj koji silazi s neba i da je život svijetu". Važno je uživjeti se u vjeru i vjersku naobrazbu povijesnih slušalaca. Povijesni slušaoci morali su tada pomisliti na Himan mudrosti iz Knjige Sirahove 24, 1-22. Tamo je rečeno da je mudrost od iskona postojala kod Boga te da se u povijesti "nastanila na Sionu". Ta mudrost prima svojstva osobe i govori: "Koji me jedu, još više su me gladni, i koji me piju, još više za mnom žeđaju". Starozavjetni tekstovi o mudrosti odnose se na objavu danu u Petoknjižju i proročkim spisima. Kad Isus za sebe tvrdi da je kruh s neba za život svijeta, za povijesne slušaoce to znači da je on vrhunac objave, utjelovljena mudrost Božja. Isus je kruh s neba za život svijeta ne samo po nauci koju iznosi nego po onome što jest, cijelim svojim bićem: Otac ga je "opečatio" i dao mu da čini "djela Božja" (r. 27 i 29). Kad sugovornici Isusov izraz "kruh s neba" razumijevaju kao zemaljsku hranu, Isus uzvraća da je on živi kruh pa tko dolazi k njemu, nema duhovne gladi i tko u njega vjeruje, nema duhovne žeđi.
   Starozavjetna podloga ovom razgovoru Isusa i povijesnih slušalaca je izvještaj Izlaska o mani i prepelicama kao hrani u vrijeme prolaza kroz pustinju. U Isusovo doba pustinjska mana bila je simbol duhovne hrane ili objave koju Bog nudi iz svetih knjiga i preko živih izabranika. Isus se predstavlja takvim Božjim izabranikom preko kojega Bog na nov način govori i nudi život.
   Ove nedjelje sabiremo se oko Isusa koji utažuje našu duhovnu glad i žeđ. To pretpostavlja da imamo smisla za dublja pitanja života; da nismo zadovoljni s materijalnim kruhom, stanom, karijerom, uspjesima i fizičkim izgledom. To također traži da vjerničkim ponašanjem i zauzimanjem za ljude očitujemo Isusa kao kruh s neba za život svijeta. I suvremeni ljudi trebaju Isusa. I razvijenom, evropskom čovjeku Isus ima što ponuditi.

Kruh koji vam Gospodin daje za hranu (Izl 16, 2-4. 12-15)

  Ovaj odlomak je skraćeni izvještaj Knjige izlaska o čudesnoj hrani u vrijeme prolaza kroz pustinju. Mana je tako važan dio svete povijesti da je prikazana pet puta u svetim knjigama Starog zavjeta: Izl 16, 1-35; Br 11, 4-15; Jš 5, 10.2; Ps 78, 17-31 i Ps 105, 40. Skoro na svim ovim mjestima povezana je mana s prepelicama. U vrijeme prolaza kroz sinajsku pustinju i tuđi državni teritorij Izraelci nisu sijali ni želi vlastita polja. Trebali su živjeti od plodova prirode, divljači i darova dobrih ljudi kroz čije krajeve su prolazili.
   U današnjem odlomku narod mrmlja protiv Mojsija i Arona kao onih koji su izveli Izraelovu zajednicu iz Egipta u kojem onda nije bilo a ni danas nema gladi. Tamo su robovi i slobodni "sjedili kod lonca s mesom i jeli kruh do mile volje!" Ovaj prigovor vodama puta je prigovor Bogu: bolje je bilo ostati sit u ropstvu nego gladan na slobodi. Mojsiju nije bilo lagano nagovoriti u ime Božje mnoštvo sunarodnjaka na odlazak u nepoznato. Sada doživljava prigovor i traži od Boga čudesnu intervenciju, jer je uvjeren da je izveo Izraelce iz egipatskog ropstva na Božji poticaj.
   Bog odgovara darom prepelica. I u naše dane u proljeće i ujesen lete jata ptica preko Sinajskog poluotoka na jug Afrike. Kad zapuše nepovoljan vjetar, ptice od umora u jatima slijeću na pustinjski pijesak i ne mogu se lagano ponovno dići. Tada ih je lagano uloviti. Božja providnost očitovala se u tome što su ptice popadale u pijesak upravo kad su Izraelcima najviše trebale za hranu.
   I čudo s manom je prirodna pojava. Mana je plod tamariska u Palestini i na Sinaju, i to tamariska koji je stablo i grm. Botaničari su je davno proučili te dali znanstveni naziv drvetu na kojem ona nastaje tamarix mannifera. Čudo je u pojavi mane u doba kad su je Izraelci trebali. U ovim neuobičajenim izvorima prehrane Božji je narod vidio brigu Božju za pojedince i zajednicu. U kasnijoj povijesti Izraela mana je postala simbol duhovne brige Božje, duhovne hrane kojom Bog hrani svoj narod. To se vidi iz paralelizma u Neh 9, 20: "Dao si im svoga Duha dobroga da ih naučiš mudrosti, mane svoje nisi uskratio njihovim ustima, i u žeđi si im vode pružio". Slično Mudr 16, 24-26 kaže: "Jer sve stvorenje služi tebi, svojem stvoritelju, napinje snagu svoju za kaznu opakima, a popušta za dobro onima koji se u te uzdaju: zato se i tada u sve preobražavalo da posluži tvojoj darežljivosti svehraniteljskoj, prema želji potrebitih, da bi sinovi tvoji, koje ljubiš, Gospodine, naučili kako čovjeka ne hrane različiti plodovi, nego riječ tvoja uzdržava sve koji u te vjeruju."
   Pretpostavljajući ovakvo gledanje na manu kao simbol duhovne hrane koju Bog daje, Isus je mogao prema današnjem evan8elju reći povijesnim slušateljima: "Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski" (r. 32).

Obnavljati se Duhom svoje pameti (Ef 4, 20-24)

  Ovaj odlomak poslanice Efežanima nastavak je Apostolova poticaja odraslim krštenicima da žive dostojno svoga poziva na kršćansku vjeru (usp. Ef 4, 1).
   U r.17 najprije podsjeća kako žive pogani od kojih su se krštenici religijski odvojili prihvativši kršćanstvo. Pogani "žive u ispraznosti pameti njihove". U odlomku koji je radi kratkoće izostavljen Apostol je protumačio što pod tim misli: ne priznaju Boga jedinog i živoga te zato ne vrše njegove zapovijedi i odaju se razvratu. "Vi ne naučiste tako Krista" (r. 20) je podsjećanje na vrijeme katekumenata kada su kandidati na krštenje ne samo učili osnove kršćanske vjere nego i vježbali način života koji Krist traži. Zato se krštenje nije dijelilo odmah. I danas, kad se odrasli po našim gradovima ili u misijama prijave za krštenje, uz vjersku pouku teče i njihovo moralno spremanje za kršćanski život. Značajan je izraz "naučiti Krista", jer podsjeća na Mt 28, 19 gdje Uskrsli šalje Dvanaestoricu da čine njegovim učenicima sve narode. Takvo učenje Krista znači prianjanje uz Učiteljevu osobu i pridruživanje Crkvi kao zajednici učenika koji žive Učiteljevim stilom života. "Ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu" (r. 21). Ovim Apostol podsjeća da je postojalo vrijeme priprave i da su se krštenici slobodno odlučili za vjeru Crkve. "Istina u Isusu" je sadržaj objave i moral u skladu s objavom.
  Krštenici su naučili da trebaju odložiti staroga čovjeka i obući novoga. Stari čovjek je onaj koji se drži samo zemaljskih mjerila, koji se oslanja na zemaljske nagone i pogoduje strastima. Novi čovjek je Kristov dar s križa koji pojedincu biva primijenjen na krštenju. Na krštenju bivamo obdareni novim životom, ali krst ne proizvodi magijsku promjenu u ponašanju ljudi. On dariva milost za usklađivanje vjerničkog ponašanja s dostojanstvom djece Božje. Zato krsnu obnovu treba uvijek iznova prihvaćati i provoditi.
   Ta obnova znači život u skladu sa stvorenošću na sliku Božju, život "u pravednosti i svetosti istine" (r. 24). U darovanoj pravednosti, život u skladu s neopozivim prijateljstvom koje je Bog na nas protegnuo obilježivši nas u krstu neizbrisivim biljegom. "Svetost istine" je moral u skladu s objavljenom istinom. To je svetost na krstu darovana, ali i trajno zadana.
  Obnavljati se trebamo "Duhom svoje pameti" (r. 23). Naši su prevodioci ovdje grčku riječ pneuma preveli malim slovom "duh", a trebalo bi velikim: Duh Sveti, Duh uskrslog Krista koji nam po riječi Božjoj, čitanoj i tumačenoj u liturgiji Crkve, čisti vjerničku pamet. Poučava nas što trebamo vjerovati i činiti, ali i daje snagu da vjernički živimo. Zato je liturgija Crkve najizvrsnije sredstvo za oblačenje novoga čovjeka.

Kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu (Iv 6, 24-35)

  Pitanje mnoštva o načinu Isusova dolaska na "drugu stranu" jezera temelji se na r. 15 ovog Ivanova poglavlja gdje je rečeno da je Isus učenike spremio na lađu a sam se povukao u goru na molitvu. Pridružio se učenicima hodajući jezerom te im se tako očitovao kao onaj koji jest (usp. Iv 6, 20). Naš odlomak pretpostavlja taj događaj. Ipak se u pitanju mnoštva krije poticaj na odgonetanje Isusova pravog identiteta: tko je taj što hrani mnoštvo s malo kruha i riba te prelazi jezero ne ploveći u lađici?
   Isus u odgovoru traži da mnoštvo odgonetne "znamenje" kruha. Ivan ovdje upotrebljava množinu "znamenja", čime želi podsjetiti i na druga čudesna Isusova djela. Ona su znakovi koji sadrže poruku dublju od površinskog značenja. Treba ih odgonetati.
   U r. 27 Isus zove ljude da rade "za hranu koja ostaje za život vječni". Budući da takvu hranu daje Sin Čovječji kojega "Otac opečati", iz konteksta Ivanova evanđelja izlazi da je to spasenje koje omogućuje Isus. U 4,14 Isus govori Samarijanki da će voda koju on daje ljudima prostrujiti iz vjernika u život vječni. Zato radimo za nepropadljivu hranu, kad pristajemo uz Isusa. Bog je Isusa "opečatio" kod krštenja kad ga je predstavio kao svoga ljubljenog Sina kojega ljudi trebaju slušati.
   "Djela Božja" za koja pitaju kafarnaumski slušatelji su djela u skladu s voljom Božjom, vršenje onoga što Bog traži. Isus odgovara da je djelo Božje vjerovati u onoga kojega je Bog poslao. Isus ovim očituje svijest svoje transcendentalnosti: potpuno je uvjeren da postupa po Božjoj volji i da Bog po njegovim riječima i djelima milosno djeluje u prilog ljudima.
   U r. 30 naslućujemo između redaka nove slušatelje, koji nisu vidjeli "znamenje kruha" ili gozbe za mnoštvo ljudi u nenastanjenu kraju. Oni traže od Isusa novo znamenje i citiraju mu Ps 78, 24 o kruhu nebeskom kojim je Bog hranio pustinjsku generaciju svoga naroda. Kako je mana bila u Isusovo doba simbol duhovne hrane kojom Bog ljude hrani, ovo pozivanje na manu trag je eshatonskog ili mesijanskog iščekivanja medu Židovima Isusova vremena: kad Mesija dođe, po znamenjima ćemo znati da Bog iznova hrani svoj narod na čudesan način, ali ne samo fizičkom hranom.
   Isus u odgovoru ističe da je Mojsije bio posrednik hrane koja je tip istinskog kruha: "Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer je kruh Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu" (r. 32-33). Ovdje se Isus povijesnim slušateljima predstavio kao utjelovljena mudrost Božja. Svojim djelima i riječima on je kruh istinski. Kruh koji zasićuje egzistencijalnu glad ljudi za spasenjem i duhovnim vrijednostima. On silazi s neba, kao što i mudrost silazi među sinove Izraelove i nastanjuje se u narodu Božjem. "Daje život svijetu" znači: omogućuje ljudima svih naroda pravi život, život s Bogom koji je viši od biološkog preživljavanja u materijalnom svijetu. Ovdje imamo pozitivni smisao "svijeta" u četvrtom evanđelju, slično kao u razgovoru s Nikodemom (usp. Iv 3, 16-17). Bogu je stalo do svijeta. U Isusu on nudi svijetu puni i trajni život.
   U r. 34 vidi se ivanovska tehnika dijaloga između Isusa i sugovornika: oni pod kruhom misle materijalnu hranu i mole da im je Isus osigura bez obrađivanja, sijanja, žetve, mlinarske priprave, miješenja i pečenja. Žele Boga magičnog gospodara prirode koji bi pomagao ljudsku lijenost i preuzetnost. Isus pod kruhom misli nešto više i zato se predstavlja kao kruh života te traži vjeru.
   Sabrani na misi oko Isusa koji nam se i danas predstavlja kao kruh s neba za život svijeta, obnovimo vjeru da Isus želi spasenje i današnjem svijetu. Zatim produbimo vjeru u Isusa uz kojega i s kojim činimo djela Božja. Molimo da s njime ostanemo, kako ne bismo ogladnjeli i ožednjeli za nečim privremenim i prolaznim.

prof. dr. Mato Zovkić