Osnovni ton današnjoj liturgiji daje evanđeoski događaj prema kojem Isus u nenastanjenu kraju hrani golem broj gladnih ljudi. Događaj je tako važan da ga donose sva četiri evanđelja. Naši katekizmi i priručnici propovijedi obično mu daju naslov: "Isus umnaža kruh i ribe". Naglasak u samim evanđeljima nije ponajprije na čudesnom umnažanju, nego na Isusovoj brizi za materijalne potrebe ljudi. Novija egzegeza zove to Isusovo čudo socijalnim, jer se tumači slažu da je Isusu u prvom redu stalo do gladnih ljudi.
  Starozavjetna podloga ovom evanđeoskom događaju u današnjem bogoslužju riječi mudrosna je pouka proroka iz vremena sužanjstva o religioznom i socijalnom obilježju ljudskog blagovanja i pića. Tko jede i pije sa sviješću ovisnosti o Bogu, ne smije zaboraviti bližnje koji su gladni i žedni: "Mene poslušajte i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela" (r. 2).
  Za drugo čitanje imamo odlomak iz Poslanice Rimljanima u kojem Pavao nabraja sedam mogućih zapreka koje bi mogle odvojiti vjernike od ljubavi Kristove. Dvije su od njih glad i golotinja. Pavao zaključuje da nas nikoji "stvor ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu" (r. 29). Riječ je o ljubavi kojom nas Bog ljubi u Kristu. Bog nas vidi i voli u svakoj životnoj situaciji, pa zato i mi možemo ostati otvoreni prema njemu, također u gladi i golotinji.
  U izrazu "pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove" (r. 19) Matej namjerno podsjeća na Isusovu gestu nad kruhom prilikom posljednje večere (usp. Mt 26, 26). On ipak ne želi da u gozbi koju je Isus priredio za slušatelje riječi Božje u nenastanjenu kraju gledamo samo sliku euharistijske gozbe. U ovom događaju Isus se ponajprije objavljuje kao samilosni dobri pastir koji vidi ljudske materijalne potrebe te od vjernika traži da pomažu ljudskoj braći i sestrama koji su u materijalnoj oskudici. Vidimo li nevolje svojih bližnjih? Kako im priskačemo u pomoć?

Mene poslušajte i dobro ćete jesti (Iz 55, 1-3)

  Ovo je završna propovijed proroka iz babilonskog sužanjstva očajnim sunarodnjacima koji su mislili da ih je Bog zaboravio u tuđini. Počeo je svoje djelovanje tješeći narod Božji u sužanjstvu (usp. Iz 41, 1-11), a završava zovući na gozbu tjelesnu i duhovnu.
   U SZ mudrost - ljudska i vjernička - često se predstavlja kao domaćica koja je spremila gozbu te ljude zove na obilno jelo i piće (usp. Izr 9, 1-5; Sir 24, 18-20). Na liniji drugih starozavjetnih mudraca, kojima je materijalna gozba slika Božjeg kraljevstva, ovaj prorok budi kod svojih povijesnih slušatelja oslon na providnost Božju u brizi za materijalna dobra. Preko proroka govori Bog: "O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu... Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko!" (r. 1).
   Ovo je poticaj da se ljudi oslone na Boga u opravdanom strahovanju za koru kruha i čašu vode. Starozavjetni prorok želio je poticajem na prepoznavanje Božje providnosti u pribavljanju materijalnih dobara probuditi kod povijesnih slušatelja vjeru da Bog nije zaboravio svoj narod, da su s Božje strane odnosi i dalje saveznički, prijateljski. Ova prorokova pouka trebala bi i nas poticati da u relativnome materijalnom blagostanju prepoznajemo Božju providnost.
   U r. 2 prorok prelazi s fizičke gladi na duhovnu: "Zašto trošite novac na ono što kruh nije, i nadnicu svoju na ono što ne siti?" Time podsjeća na Pnz 8, 3 gdje su materijalne nevolje naroda Božjeg u vremenu prolaza kroz pustinju protumačene kao iskustveno dokazivanje da čovjek ne živi samo "o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih". Utaživanjem tjelesne gladi i žeđi vjernik obnavlja svijest da je gladan Boga i njegove riječi. Zato naš prorok nastavlja: "Mene poslušajte i dobro ćete jesti... Priklonite uho k meni i dođite, poslušajte i duša će vam živjeti" (r. 3). Prihvaćati tjelesnu i duhovnu hranu kao Božji dar znači smatrati Boga vrhovnim gospodarom i dobrotvorom. Tko se tako hrani, živi zbiljski i potpuno. Blagovanje nas mora otvarati za Boga i za ljude.

Neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu (Rim 8, 35. 37-39)

  Ovaj odlomak sažetak je osmog poglavlja Poslanice Rimljanima u kojem Pavao govori o životu krštenika u Duhu Svetom te o usmjerenosti prema vječnoj slavi.
   U današnjem odlomku važno je uvodno pitanje: "Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?" (r. 35). Riječ je o ljubavi kojom Krist nas ljubi (objektivni genitiv u biblijskom grčkom!). Ta ljubav prema ljudskim bićima očitovana je u Kristovoj smrti i uskrsnuću i ona s Kristove strane ostaje neopoziva. Tko je vjernički u krštenju "pritjelovljen" Kristu, zna da ga Krist ljubi uvijek i svuda. Slijedi popis od sedam mogućih zapreka: nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač. Prve dvije unutarnja su duhovna stanja, ostalih pet su vanjske prijetnje i fizičke nevolje. U svim tim stanjima i vanjskim navalama "nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi" (r. 37). Naši su prevoditelji grčki particip aorista izvrsno preveli ingresivno: "uzljubi", što znači da nas je počeo ljubiti i još uvijek nas ljubi. Uvjereni da nas Krist zbiljski ljubi, prolazimo kroz duhovne i tjelesne teškoće puni nade.
   U nastavku Pavao nabraja ponovno osam konkretnih pojava koje potkopavaju vjerničku oslonjenost na ljubav Božju: smrt, život, anđeli, duhovske "vlasti", sadašnjost, budućnost, sile, dubina, visina. Sve to "ni ikoji drugi stvor" (r. 39) ne mogu nas rastaviti od ljubavi kojom nas je Bog uzljubio u Kristu Isusu, našem Gospodinu. U ovom odlomku Apostol nas zove na vjernički optimizam. Ne zatvarajući oči pred ljudskim socijalnim i duhovnim nevoljama, ostajemo uvjereni da nas Bog ljubi te da je moguć prijateljski odnos s njime i s ljudima.

Dajte im vi jesti (Mt 14, 13-21)

  Ovaj događaj donose sva četiri evanđelista, ali mu svaki daje svoje tonove, u skladu s potrebama povijesne zajednice kojoj je prvi put namijenio svoju knjigu o Isusu.
   Matej Isusovo povlačenje u nenastanjen kraj povezuje sa smrću Ivana Krstitelja: Herod je u svojoj tiranskoj samovolji smaknuo jednog proroka, Isus se razborito povlači da može što duže djelovati kao prorok i učitelj vjere. Dok Marko ističe kako se Isus sažalio nad mnoštvom pa ih stoga počeo poučavati, Matej kaže da se Isus sažalio pa ih zato počeo liječiti. Luka kaže da im je govorio o kraljevstvu Božjem, a onda liječio bolesnike. Na upozorenje apostola da se približava večer te da u nenastanjenu kraju nema kruha za tolike, Isus odgovara: "Ne treba da idu, dajte im vi jesti!" (Mt 14, 16). Marko i Luka ističu samo: "Dajte im vi jesti!" (Mk 6, 37 i Lk 10, 13). To znači da su sva tri sinoptika vidjela u Isusovu milosrđu znakovit postupak: uz propovijedanje evanđelja mora postojati i briga za materijalne potrebe ljudi. Novozavjetni spisi, osobito Pavlove poslanice, zaista svjedoče da su se prvi kršćani međusobno materijalno pomagali. Osobito prilikom sabiranja na euharistiju kao duhovnu gozbu naroda Božjeg "ostavljalo se na stranu" za siromahe u dotičnoj župi, ali i u drugim kršćanskim zajednicama. Usp. 1 Kor 16, 1-3.
   Kruh i ribe bijahu putnička hrana za stanovnike Galileje. Tu putničku hranu Isus blagoslivlje pogledom u nebo i izricanjem domaćinskog blagoslova Bogu. Kod Židova domaćin je prilikom blagovanja blagoslivljao Boga za dar hrane u ime dionika objeda. U hrani su starozavjetni vjernici gledali Božju brigu za ljude. Važna je napomena:
 "Dade kruhove učenicima, a učenici narodu" (r. 19). Za Mateja i prvu Crkvu to znači da se svi učenici Isusovi trebaju brinuti za materijalne potrebe ljudi, a posebno predstojnici vjerničkih zajednica. U Mt 25, 35.37. 44 Isus se poistovjećuje s gladnima tako da njemu dajemo što gladnima dajemo.
   "Dvanaest košara ulomaka" jest, doduše, simbol Crkve kao novozavjetnog naroda Božjeg pod vodstvom Dvanaestorice, ali je to i poticaj na crkveno, zajedničarsko posluživanje siromašnih i oskudnih. Svoja duhovna i materijalna dobra kršćani trebaju razborito trošiti vodeći računa o duhovnim i materijalnim potrebama ljudi.
   Dok Marko kaže da je bilo "pet tisuća muškaraca", Matej dodaje: "pet tisuća muškaraca, osim žena i djece". Ovim isticanjem pet tisuća muškaraca evanđelisti žele usporediti Isusa s Elizejem, koji je s dvadeset ječmenih kruščića nahranio sto muškaraca (jedan odrasli muškarac trebao je tri kruščića da se najede - usp. 2 Kr 4, 42-14). Isus nadmašuje starozavjetnog proroka u objavljivanju Božje brige za materijalne potrebe ljudi. Matej s pravom daje do znanja da je tog dana na gozbi što ju je Isus priredio bilo također žena i djece. Očito mnogo više nego muškaraca. On time želi pokazati Crkvi svoga i našeg vremena da ljudi svih uzrasta, staleža i obaju spolova imaju duhovnih i materijalnih problema. Crkva im svima treba posvetiti doličnu pažnju.
  Krist gostoljubivi domaćin neka nas danas ispuni zahvalnošću Bogu za materijalna dobra koja uživamo i otvori za potrebe ljudi oko nas.

prof. dr. Mato Zovkić