Na južnim obroncima Požeške gore, u malom mjestu Srednji Lipovac (Nova Kapela), 26. studenoga 1945. godine rođena je Kata, kao najmlađe od troje djece u obitelji Antuna i Janje r. Mladinović. Krštena je sljedeći dan u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Gornjem Lipovcu (današnja Požeška biskupija), a krizmana 26. kolovoza 1957. godine.

  Nakon završene osmogodišnje škole u rodnom kraju (1960.), neko vrijeme ostala je pomagati svojoj obitelji. Sve više je uviđala da je ne privlače seoske zabave i druženja te da njezino srce čezne za onom ljubavlju koju samo Bog može dati. U dvadeset i prvoj godini života, 7. kolovoza 1966. godine, odgovorila je Božjem pozivu i pridružila se sestrama naše Družbe u Crikvenici.

  Budući da je Družba u to vrijeme već počela otvarati karitativna polja djelovanja u inozemstvu u njezi starijih i bolesnih, nedugo nakon dolaska u samostan, djevojka Kata poslana je u dvogodišnju Školu za bolničare u Rovinju koju je završila krajem svibnja 1968. godine. Novicijat je započela u listopadu iste godine zajedno sa sedamnaest sestara u skromnim uvjetima, u samostanu Srca Isusova u Rijeci (Sacro Cuore). Prve redovničke zavjete položila je 3. listopada 1969. u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici, a doživotne 14. kolovoza 1975. godine u Rijeci, u samostanskoj kapeli Kuće matice na Donjoj Drenovi.

  Na svom životnom putu prema nebeskom Jeruzalemu, samo nekoliko dana poslije zavjeta, započela je poslanje Milosrdnog Samaritanca u njezi starijih i bolesnih osoba u gradskom socijalnom Domu Srca Isusova u Neussu preuzevši odmah po dolasku brigu o cijelom odjelu (1969.-1970.).

  Dobri nebeski Otac ju je trebao da milosrdnom ljubavlju svoga srca i potrebnom njegom utaži žeđ raspetom Kristu u njegovim najmanjima, djeci oštećenoj u razvoju u Institutu Hartheim u Alkovenu, u Austriji, gdje je bila osam godina (1970.-1975. i 1983.-1986.). Crpeći snagu iz euharistijske žrtve i ljubavi Presvetoga Srca, osim tjelesne njege, zajedno sa sestrama, brinula se i o dušama ovih malih Kristovih prijatelja. Svakodnevno je nastojala paliti mala svjetla velike i bezuvjetne Očeve ljubavi u njihovim srcima te tako raspršivati tamu njihovih životnih teškoća. Poput utemeljiteljice Družbe službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić sestre su bile svjesne da ova „siromašna i nevina djeca sve očekuju od Božje providnosti i ljubavi bližnjega“.
  Življenje kršćanskih djela milosrđa, vedro, požrtvovno i velikodušno, s. Karmen nastavila je i u Caritasovu domu sv. Josipa za starije i bolesne osobe u Karlsfeldu kod Münchena (1975.-1983.). Trudila se, iz dana u dan, da i ovaj njezin rad bude suradnja s Kristom u djelu spasenja svakoga čovjeka, a osobito nemoćnih i bolesnih, kojima je bila poslana pristupati s kršćanskom ljubavlju i strpljivošću.
  Gospodin je i nju samu pohodio križem bolesti koji je godinama strpljivo nosila pa je sada ona trebala brigu i skrb drugih. Vrativši se u domovinu, veći dio života provela je u Kući matici na Drenovi (1987.-2022.). Koliko joj je to zdravlje dopuštalo, nastojala je biti od pomoći u njezi starijih i bolesnih sestara te u samostanskim dužnostima.
  U studenom 2022. godine premještena je iz Kuće matice u samostan „Moj mir“ u Sv. Vid Dobrinjski gdje je u miru i molitvi svijeća njezina života dogorjela u Bogu i za Boga.
  Sprovodne obrede na mjesnom groblju u Dobrinju i svetu misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Stjepana predvodio je krčki biskup mons. Ivica Petanjak u koncelebraciji dobrinjskog župnika vlč. Dinka Justinića i tajnika vlč. Josipa Karabaića.
  Neka joj Krist bude nagrada za sve što je za života dobro činila, osobito njegujući slabe i bolesne, a njegova milosrdna i blaga ljubav oprosti sve manjkavosti i propuste učinjene u slabosti.

Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova.