"U svemu vam pokazah: tako se trudeći,

treba se zauzimati za nemoćne

i na pameti imati riječi Gospodina Isusa

jer on reče: 'Blaženije je davati nego primati.'"

Dj 20, 35

(Iz misnih čitanja dana)

 

   Na spomendan Marije Pomoćnice kršćana, u jutarnjim satima 24. svibnja 2023., u Kući matici na Donjoj Drenovi u Rijeci, okrijepljena svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminula je naša s. Benigna Prelc u 88. godini života i 67. godini redovništva.
 

  U malom slovenskom mjestu Podgrad pri Vremah – Potok (Sežana), Margerita je ugledala svjetlo dana 16. siječnja 1936. godine kao deveto od desetero djece roditelja Jožefa i Jožefe rođene Mahnič. Krštena je u župnoj crkvi Svete Trojice u Rodiku (Koparska biskupija) 25. siječnja iste godine kao Marjeta, a krizmana 8. kolovoza 1948. godine.

  Zajednička obiteljska molitva, marijanske pobožnosti i pobožnost obavljanja prvih petaka te nastojanje oko dobrog kršćanskog i sakramentalnog života, urodili su duhovnim zvanjima u ovoj obitelji. Uz našu s. Benignu, brat Gašper bio je svećenik Koparske biskupije, njezina sestra Jožefa (Pepa) postala je s. Leticija, cistercitkinja u Trevisu, u Italiji, a još i dva bratića Franc i Milan bili su također svećenici.

  Do 14. godine Margerita je bila u obiteljskom domu, a onda je i ona pošla u Rijeku gdje je njezina starija sestra Marija radila u kuhinji riječkoga Bogoslovnog sjemeništa, a brat Gašper studirao teologiju na Visokoj teološkoj školi. Nepune četiri godine rada u kuhinji, molitve i žrtve za svećenike i buduće svećenike sve više je otvaralo i njezino srce Gospodinu. Na putu odlučivanja životnoga poziva svakako su joj pomogli sv. misa, molitva krunice i hodočašće Gospi Trsatskoj. Jednom je posvjedočila o svom životu u Rijeci: „Nismo odlazile u kino ili kazalište, radije smo svake nedjelje pješačile od sjemeništa u Trsatsko svetište. Mislim da me Majka Božja zagovarala kod Gospodina kako bih čula njegov glas i njemu posvetila sav svoj život. Božji glas i njegova snaga vodili su me u donošenju odluke“.

  U riječkom sjemeništu susrela se sa sestrama naše Družbe koje su sjeme njezina duhovnog traženja zalijevale molitvom i primjerom požrtvovnog života. Tako je u 19 godini života djevojka Metka, kako se potpisala u svojoj molbi za ulazak u samostan, došla u Crikvenicu u veljači 1955. godine i odlučila Krista nasljedovati u Družbi Presvetog Srca Isusova. Tadašnja Majka Antonija Pavličević poslala ju je na ispomoć u Biskupski dom u Rijeci prije početka novicijata 12. rujna 1955. godine. U crikveničkoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije 16. rujna 1956. godine položila je prve redovničke zavjete na tri godine zajedno sa šest sestara.

  U Crikvenici je ostala sljedeće dvije godine radeći u samostanskoj kuhinji (1956.-1958.). Potom je poslana u župni apostolat. Bila je u župama Brinje u Lici (1958.-1960.), Bakar u Primorju (1960.-1961.) te u Raklju u Istri (1961.-1964.), gdje je zajedno s drugim sestrama obrađivala i kopala vrtove i vinograd od tisuću čokota, kako sama svjedoči. U spomenutim je župama uza sve kućanske poslove, uređenje crkve i sakristansku službu, svirala i vodila crkveno pjevanje.

  U jednoj svojoj molbi za obnovu zavjeta upućenoj Majci Franciski Ivković djetinjim srcem zapisala je: „Draga č. Majko, poznate su vam sve staze po kojima me dragi Bog vodi. Uistinu mogu reći da je milosti puna ova godina, a sada se usuđujem i Vas zamoliti za jednu milost, a to da mi dozvolite obnoviti sv. zavjete. Draga č. Majko, znam da nisam zavrijedila jer sam puno boli zadala Vašem srcu koje osjeća kao svako majčinsko srce.“

  Doživotno predanje po zavjetima izrekla je Gospodinu u Crikvenici 3. listopada 1962. godine te nastavila osluškivati Božju volju po odlukama Uprave Družbe.

  U Senju je ostavila dragocjeni trag kao ona koja je podučavala u vjeri više evanđeoskim primjerom života negoli mnoštvom biranih riječi. Najprije je bila u Biskupskom domu u vrijeme izgradnje nove biskupske zgrade (1964.-1969.), a potom se ponovno vratila u župu Senj (1972.-1994.). Orguljašica i voditeljica crkvenog pjevanja u senjskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije bila je 18 godina. Talente kojoj joj je Gospodin dao nastojala je umnažati. Iako nije imala priliku za stručno obrazovanje u glazbi, trudila se sama pronalaziti načine i oduševljavati druge za sakralnu glazbu i ljepotu liturgijskoga pjevanja. Jednom prigodom prisjetila se tih vremena: „Mogu reći da sam čudom Božjim sama postigla orguljaško znanje… U Senju sam, uz sakristansku i orguljašku službu, također obavljala mnoge dužnosti; mi sestre obrađivale smo vrtove za naše potrebe i potrebe biskupskoga, a kasnije i župskoga doma.“ Posla je uvijek bilo napretek, ali srce uronjeno u Krista i odano ljubavi Presvetog Srca davalo joj je snagu u nošenju različitih poteškoća s kojima se susretala. Nije joj bila strana žrtva, odricanje i siromaštvo, a ustrajnost, spremnost na samoprijegor i evanđeoska jednostavnost krasile su njezinu mladu dušu uz raspjevano srce i zvonki glas kojim je uljepšavala liturgijska slavlja prigodom raznih proslava i obljetnica.

  Družba joj je povjeravala odgovorne službe, osim predstojnice zajednice sestara u Senju, u Bogoslovnom sjemeništu (1969.) i u samostanu Presv. Srca Isusova (Sacro Cuore) u Rijeci (1970.), izabrana je i za vrhovnu glavaricu Družbe u Rijeci (1971.-1972.). Sljedeće godine o blagdanu Presv. Srca Isusova, uputila je sestrama svoju poruku za koju možemo reći da je prava duhovna oporuka: „Želim da Srce Isusovo obogati život svake članice svojom neizmjernom ljubavlju kojom ćemo sve više ljubiti Njega i bližnjega radi Njega. Prvi naš bližnji su naše sestre i one bi prije svih trebale biti dionice naše ljubavi. Blagdan Srca Isusova neka iskorijeni svaki djelić nesimpatije i nek' nas poveže nitima svoje božanske ljubavi“. Zauzela se za duhovnu obnovu Družbe i život s Crkvom u duhu Drugoga vatikanskog koncila te, između ostalog, za osposobljavanje i školovanje sestara kako bi u apostolatu, koji im Družba i Crkva povjere, mogle plodonosnije djelovati. O 50. obljetnici preminuća utemeljiteljice Družbe Majke Marije Krucifikse Kozulić pozvala je sestre da joj se mole kao najboljoj zagovornici i majci koja će svojim duhovnim kćerima izmoliti od Gospodina mnogo milosti za njihov redovnički život (25. rujna 1972.).

  Teškoće života i trpljenja nisu je pokolebali u ustrajnom i predanom služenju Gospodinu. O tome svjedoči: „Mogu reći da se u svom redovničkom životu nisam nikada pokolebala iako je bilo u životu raznih poteškoća i napora. Kao redovnica uvijek sam puno molila i puno radila i nisam se ničim drugim bavila“.

  Svoje samozatajno, tiho i požrtvovno služenje nastavila je i tijekom 23 godine u Domu pastoralnih susreta (do 1992. godine Sjemenišno dobro) u Lovranu (1994.-2017.). Radeći male, a ujedno teške, u ljudskim očima, naizgled neznatne poslove u kuhinji i vrtu, činila je velika djela ljubavi za Crkvu i za bližnje. O djelovanju u Lovranu kazala je: „radim za duhovno dobro naše mjesne Crkve Riječke nadbiskupije, ali i cijele naše domovinske Crkve i našega riječkoga sjemeništa. Kroz molitvu i žrtvu uvijek sam koračala s pouzdanjem u Boga. Mi sestre uvijek smo bile spremne, gdje god sam bila, rano i kasno žrtvovati se za bližnjega. Ja bih jednostavno rekla: čitav život sam dežurna u službi za bližnjega. Sve sam činila uvijek iz ljubavi prema Bogu, Crkvi, bližnjemu, osobito za službenike Crkve, i nije važno koliko su oni toga svjesni.“ Zasigurno je i ona imala na pameti Gospodinove riječi: „Blaženije je davati nego primati“ (Dj 20, 35), uvijek čineći i više negoli se to od nje tražilo.

Duhovnu i fizičku snagu crpila je u molitvi na koju se povlačila poslije cjelodnevnog rada, a gotovo svakodnevno je prva bila pred svetohraništem na početku novoga dana moleći Presveto Srce da učini i njezino srce, poput svoga, blagim i poniznim. Hranjena euharistijskim kruhom i sama je pripremala kruh, lomila ga i njime hranila tisuće osoba, goste svih dobi i profila, struka i područja djelovanja, iz domovine i inozemstva, koji su nalazili trenutke odmora i duhovne okrepe, i često se ponovno vraćali u ovu lovransku duhovnu oazu, mjesto susreta s Bogom i s bližnjima.

  U veljači 2017. godine, nakon 50 godina nesebičnog služenja sestara, Družba se oprostila od ove riječke crkvene ustanove svetom misom zahvalnicom i s. Benigna se preselila u Kuću maticu na Drenovu među starije i bolesne sestre gdje je i dalje, do zadnjega, posluživala druge, velikodušno i požrtvovno. Redovito je, dok god je mogla, provodila svoje vrijeme i u kapeli na dnevnom euharistijskom klanjanju izlijevajući svoje srce pred Gospodinom, svojim utočištem, duboko svjesna da je samo u njemu mir, nada i spasenje (usp. Ps 62).

  Nije bježala od križa, naprotiv kao da ga je i priželjkivala o čemu govore njezine riječi koje je izabrala kao misao vodilju kroz život: „Križ, trpljenje i žrtva, prezreti sebe i postati mrtva“. Dostojanstvena u susretima s drugima i u svakom drugom pogledu, ustrajna u dobru, snagom Božje ljubavi težila je za svetošću života poput utemeljiteljice Družbe službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić koja je često govorila: „Želim živjeti i umrijeti sveto“.

  Pred kraj života bila je svjesna da odlazi u Očevu kuću te je dvjema sestrama koje su joj nastojale olakšati teški križ bolesti rekla: „Povest ću vas sa sobom u raj“.

  Vjerujemo da ju je Gospodin nagradio za svu malenost i evanđeosku jednostavnost života po kojemu je mnogima progovorila o Kristovoj ljubavi i žrtvi.

  Našu s. Benignu na vječni počinak ispratila je njezina rodbina, svećenici, sestre i prijatelji Družbe pa i priroda koju je obrađivala i voljela, a ona joj je uzvraćala svojim plodovima. Naime, dok se povorka približavala mjestu ukopa lagani povjetarac poigrao se krošnjama stabala u cvatu koja su je pozdravila svojim nježnim bijelim laticama u znak dobrodošlice.

Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova.