Preminula s. Magdalena (Ljuba) Šmuc
„Pjevajte Bogu, slavite mu ime! Ljuba (s. Magdalena) Šmuc rođena je 21. travnja 1940. godine u Sestrancu od oca Stjepana i majke Marije, rođene Putar. Isti dan primila je sakrament svetog krštenja u župnoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, u današnjoj Varaždinskoj biskupiji. U trinaestoj godini primila je sakrament svete potvrde u kapeli sv. Jurja u selu Purga (u kolovozu 1953.), jer su komunisti lepoglavsku župnu crkvu 1952. zatvorili i pretvorili je u magazin.
Život u katoličkoj vjeri, ljubav prema domovini i otvorenost životu bile su i smjernice ove lepoglavske obitelji Stjepana i Marije koja je odgojila desetero djece (na životu su brat Andrija i sestra Anđela). Na Gospodinov zov, u duhovni poziv, odazvali su se njih troje, dvojica braće Josip i Marko koji su postali svećenici i naša s. Magdalena kao redovnica. Nemali broj puta s ponosom je govorila o svojoj braći svećenicima. Još kao mlada djevojka pripremala je proslavu mlade mise brata Josipa (1963. godine), a onda kao redovnica i brata Marka (1974. godine) s kojim je bila posebno vezana.
Odrastanje u ovako brojnoj obitelji zasigurno je bilo puno izazova, osobito u vrijeme poslije Drugoga svjetskog rata kada nije bilo lako ispovijedati svoju vjeru, a imati dovoljno za svakodnevni život.
Roditelji su usadili u svoju djecu kršćanske i ljudske vrijednosti te ljubav prema radu. Ljuba je nakon osmoljetke u Lepoglavi, mjestu čipke i čipkarstva, u Varaždinu 1960. godine završila tekstilnu školu (smjer tkalac), kako bi pomogla u prehranjivanju obitelji pa je radila kao predradnik u Varaždinskoj industriji svile (VIS) u Varaždinu, a nakon što je svilana sagradila svoje pogone tkaonice svile u Ivancu, od 1962. godine počela je raditi u Ivanečkom pogonu s 42 tkalačka stana i podučavati nove radnike, od kojih su gotovo 70% bile žene. U poslu koji je zahtijevao spretnost i preciznost, red i disciplinu uz često jednolični ritam tkalačkih strojeva mogla je i napredovati da je htjela pristupiti komunističkoj partiji. Odlučno je odbila sva nagovaranja pa i pod cijenu gubitka radnog mjesta.
Sveta misa, molitva i razgovori u obitelji o Božjim stvarima, ali i o tadašnjim teškim stvarnostima, poput strahota komunističkog režima i sužanjstva kardinala Alojzija Stepinca u kazneno-popravnom domu u Lepoglavi u njihovoj neposrednoj blizini, urezivali su se u Ljubino srce i pamćenje pa je i ona odlučila svoj život darovati Gospodinu. U tome ju je hrabrio i svjedočki primjer hrabroga lepoglavskog župnika Mate Repića koji je zajedno sa svojim župljanima proživljavao dane terora, prijetnji, pritisaka i zastrašivanja.
Svoju odluku za redovničkim životom donijela je već krajem 1964. godine, a u samostan u Crikvenici došla je 19. siječnja 1965. u 25. godini života.
Novicijat je započela u Grižanama 3. listopada 1965. godine zajedno sa šesnaest sestara. Prve redovničke zavjete na tri godine položila je u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici 3. listopada 1966. godine, a doživotne u kapeli Presv. Srca Isusova u Rijeci 15. kolovoza 1972. godine. Približavajući se doživotnim zavjetima zapisala je: „Nadam se Božjom pomoći doživotno i vjerno izvršavati dužnosti i snositi poteškoće koje me snađu u životu, jer bez trpljenja nema spasenja“. Tijekom svojega života osvjedočila se da je trpljenje utkano u našu ljudsku zbilju, susretala ga je na licima onih koje joj je Gospodin slao, od najranijih dana pa sve do konačnog prijelaza Kristu patniku.
Prve redovničke dane s. Magdalena je provela u Crikvenici (1966.-1967.) gdje je štrikala veste i pomagala u crkvi. Poslana je zatim u Zagreb na Jordanovac (1967.-1968.), gdje je na tadašnjem Narodnom sveučilištu grada Zagreba (u Centru za mjesnu zajednicu, porodicu i domaćinstvo) u veljači 1968. godine položila kuharski tečaj, a u isto vrijeme svakodnevno je obilazila jednog bolesnika o kojemu se skrbila. Spremnost njegovanja bolesnika i otvorenost Božjoj volji, odvelo ju je u tuđinu, u Austriju, u opću katoličku bolnicu u Ostermiething (1968.-1969.), zatim u kapucinski samostan i sjemenište u Linzu gdje je boravila godinu dana (1969.-1970.). Iz Linza je premještena u Beč (1970.-1973.) u odgojni zavod Školske braće kršćanskih škola gdje je pomagala kod brojne djece sudjelujući i sama u njihovu odgoju i obrazovanju primjerom nesebičnog i radosnog služenja posvuda gdje je trebalo te malim djelima ljubavi činila da se ovaj apostolat može ostvarivati i Božje kraljevstvo uprisutnjivati u životima djece i mladeži.
Lice Krista patnika prepoznavala je u djeci oštećenoj u razvoju u Institutu Hartheim u Alkovenu (u biskupiji Linz) gdje je provela desetak godina (1973.-1984.). U to vrijeme brinula se i o zajednici sestara koje su djelovale u toj karitativnoj ustanovi. Bez njegovanja zajedničkog života, iskrene sestrinske ljubavi, požrtvovnosti i molitve, u čemu je bila pozvana prva primjerom svjedočiti, a potom i sestre poticati, teško bi bilo služiti drugome i darivati se velikodušno ovoj djeci, bolesnoj i često odbačenoj od društva, a toliko potrebnoj ljubavi i pomoći. Iako je, uza sav posao, bilo teško naći vrijeme i učiti njemački jezik kako bi se sestre mogle lakše sporazumijevati i rješavati svakodnevne poteškoće koje su bile neminovne, jezik ljubavi bio je svima razumljiv, a s. Magdalena je imala i srca i oka u prepoznavanju potreba drugih te je prva pritjecala u pomoć ondje gdje je mogla.
Nije drukčije bilo ni kad je premještena iz Alkovena na Fratrovac u Zagrebu, mjesto održavanja raznih duhovnih susreta, gdje je bila dvadeset i dvije godine (1984.-2006.). Osim u praonici rublja koje je stizalo iz tri velike isusovačke zajednice (oko 160 osoba), prihvaćala se i drugog posla u kapeli, u uređenju cvijeća u vrtu, u popravljanju poderane odjeće đacima, studentima i bogoslovima, a i svima onima koji bi zatražili njezinu uslugu, jer je dobro usvojila staro benediktinsko pravilo: „Moli i radi“, a „prisvojila“ je i ono isusovačko „Sve na veću slavu Božju“ koje je nastojala odjelotvoriti u svojemu životu.
Nakon Fratrovca bila je u Biskupskom ordinarijatu u Gospiću (2006.-2008.), te u našim zajednicama u Crikvenici (2008.-2013.) i u Omišlju (2013.).
Kad joj je rođena sestra Jelka počela ozbiljnije pobolijevati i više nije mogla samostalno živjeti, s. Magdalena je zatražila od Družbe da može svojoj sestri iskazati ljudsku i kršćansku pomoć u njezinoj potrebi. Gotovo osam godina boravila je u rodnom mjestu i skrbila se za svoju bolesnu sestru Jelku koja je preminula u travnju 2021. godine, pa se s. Magdalena, također vidno iscrpljena, 22. travnja 2021. vratila u zajednicu sestara „Moj mir“, u Dobrinj. Posljednje dvije godine života provela je tiho, u molitvi i predanju Gospodinu prihvaćajući strpljivo svoju bolest i nemoć.
Mnoge sestre pamte njezin svojstveni smisao za humor, radosno i velikodušno srce u iskazivanju pomoći drugima, vješte ruke u raznim poslovima, pobožnost našem bl. Alojziju Stepincu čiji je bila suvremenik, iako još kao djevojčica i mlada djevojka. Znala je saslušati druge, udijeliti razborite savjete te pružiti riječi utjehe i razumijevanja. Molitvom je pratila osobito one koji su se pripremali nasljedovati Krista u svećeništvu i redovništvu.
Neka joj Gospodin kojega je ljubila i kojemu je srcem i životom služila udijeli lijepu vječnost u društvu utemeljiteljice Družbe službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić i sestara koje su joj prethodile.
Sprovodne obrede na mjesnom groblju u Dobrinju i svetu misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Stjepana predvodio je krčki biskup Ivica Petanjak u zajedništvu s generalnim vikarom mons. Franjom Velčićem, župnikom u Dobrinju vlč. Dinkom Justinićem, biskupovim tajnikom vlč. Josipom Karabaićem, ocima isusovcima te ostalim pristiglim svećenicima.
Svoje izraze sućuti uputili su i gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić te riječki nadbiskup Mate Uzinić.
Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova sa svima svetima.
