Toma (Tomica) Ercegovac svjetlo dana ugledala je na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1938. godine u mjestu Kijevu, u dalmatinskoj Zagori, između Vrlike i Knina. Tadašnje obitelji bile su otvorene životu, pa tako i obitelj Petra i Matije r. Gojević, u kojoj je Tomica rođena kao najmlađe, deveto dijete. Roditelji su je odnijeli na krštenje 6. srpnja iste godine u župnu crkvu sv. Mihovila na kijevskoj Glavici, u Šibenskoj biskupiji. Sakramenat sv. potvrde primila je također u Kijevu 16. srpnja 1955. godine. U plodnoj dolini između planina Dinare i Svilaje, svoje djetinjstvo i mladenaštvo provela je Tomica u radu i molitvi. U mjestu koje je disalo hrvatskim osjećajima u Drugom svjetskom ratu stradalo je nekoliko stotina duša, a teško se i kasnije preživljavalo jer je rat ostavio svoje posljedice.

  Svakodnevna molitva, nedjeljne svete mise i propovijedi župnika koje je rado slušala, ostavljale su traga u duši i sveti nemir za nasljedovanjem Krista. Razmišljala je Toma o duhovnom pozivu godinama, ali uvijek se nešto ispriječilo da to prije nije mogla ostvariti. Međutim, kad su prokušani franjevački propovjednici iz splitske Provincije Presvetog Otkupitelja tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća prionuli svesrdno raditi na produbljivanju vjerskog života i po župama Provincije počeli održavati višednevne franjevačke pučke misije s prigodnim staleškim propovijedima i procesijama sa svijećama, Toma je sve ostavljala i pohrlila slušati ih. Otvorila je svoje srce i nije požalila. Sigurno se i ona tada, poput apostola Pavla, pitala: „Što mi je činiti, Gospodine?“ (Dj 3, 10), a Gospodin joj je tiho, gotovo nečujno, odgovorio: Ustani, pođi, pa će ti se reći što ti je činiti. Zahvaćena svetim žarom, ustala je i pošla do svoga župnika fra Jerka Eterovića u veljači 1964. godine, a on joj je savjetovao da se obrati sestrama Presvetog Srca Isusova u Crikvenici.

  Već u odrasloj dobi, u 26. godini života, u svojoj molbi prije polaska u Crikvenicu zapisala je: „… imam tu želju već davno u mome srcu. No poslije sv. misija osobito sam osjetila kao da me nešto vuče u samostan da se Bogu posvetim. Živeći u svijetu, teško baš Bogu mogu tako vjerno služiti, kako bih željela. Znam da ću se i u samostanu morati svladavati da postanem prava duša Božja, ali uz pomoć Božju u samostanu će to lakše ići. Ja sam slaba i nemoćna, ali je velika moć Božja, koju se uzdam da ću dobiti u vršenju mojih dužnosti. Koliko je do mene, nastojat ću biti dobra i poslušna te veselo raditi sve što mi se naredi“.

  U crikvenički samostan došla je 18. veljače 1964. godine. Nakon prvih nekoliko mjeseci i upoznavanja sa samostanskim životom, s obzirom na njezinu zrelu dob, sestre su je poslale na ispomoć u Senj gdje je trebalo pomagati u obrađivanju „Konviktarskog vrta“ za potrebe biskupijskog i župnog domaćinstva. U Senju je bila do 3. listopada 1965. godine, kad je zajedno sa šesnaest sestara započela novicijat u Grižanama. U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici 3. listopada 1966. godine položila je prve redovničke zavjete na tri godine, a doživotne u kapeli Presv. Srca Isusova u Rijeci 15. kolovoza 1972. godine.

  Kako su sestre Družbe bile na brojnim župama tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije, i s. Genoveva se odazvala pozivu redovničke poslušnosti i spremno pošla u župe: Oštarije, Trošmariju, Cvitović, Slunj i Klanac (danas u Gospićko-senjskoj biskupiji) te na Viškovo u Riječkoj nadbiskupiji. Na župama u kojima je djelovala, činila je što je mogla, od kuhinje, uređenja crkve, do obilaska bolesnika i svjedočenja neizmjerne Božje ljubavi za svakoga čovjeka. Ondje gdje pojedini župnik nije uspijevao doprijeti do ljudi, ondje je sestra svojim majčinskim srcem otvarala nove putove i stvarala nove prilike. Ljepota prirode slunjskoga kraja, rijeka Slunjčica i njezini slapovi te rastočki mlinovi, osvojili su srce s. Genoveve koja je ljubav prema Slunju prenosila i drugim sestrama koje su trebale doći u tu župu. Ljude je dobro poznavala i zavoljela, a i oni nju. Kad je iz Cvitovića 1970. godine u župu Slunj došao vlč. Mate Pavlić i nastavio s izdavanjem župnog lista „Župna panorama“ koji je u Slunju postao dekanatski, s. Genoveva mu je bila među prvim suradnicama u okupljanju vjernika koji su pomagali u širenju crkvenog tiska u vrijeme komunizma kad se zatirala katolička vjera i hrvatska riječ. Tiha i nenametljiva, ali uporna i spremna na suradnju, povezivala je vjernike s njihovim župnikom, uvijek spremna na pomoć i razgovor. U Slunju je s. Genoveva „s velikim marom radila i u župi, u kućanstvu, vrtu, a pogotovo u pomaganju siromašnima. Često je hranila žene koje su ogladnjele prodavajući na tržnici ono malo svoga uroda. Od početka je vodila i župni Caritas i okupljala suradnike laike. Uz sav posao pronašla je vremena za posjet bolesnicima, u bolnici i po kućama. Ugodno je bilo boraviti u njezinu društvu, voljela je šaliti se, pa i na svoj račun. Rado se odazivala na župna hodočašća. Znala je pristupiti i djeci i starijima, pa su je svi voljeli. Imala je dobro srce koje zna tješiti i biti uz one kojima je utjeha potrebna“ (Sjećanje s. Rozalije Težak na s. Genovevu).

  Desetak godina nakon što su sestre naše Družbe počele s djelovanjem u Institutu Hartheim za djecu oštećenu u razvoju u Alkovenu, u Austriji, pridružila im se i s. Genoveva (1979.-1986.). Upravo među ovim najmanjima, najranjenijima i najviše potrebnima ljubavi, s. Genoveva je našla svoje mjesto. „Uvijek nasmiješena, blage naravi, pristupala im je s puno pažnje i nježnosti. Djeca su je voljela, a i ona njih. Što god ju je netko zamolio, uvijek je bila poslušna i spremna učiniti uslugu. Bila je jako skromna i jednostavna“ (Sjećanje s. Marijete Gavrić na s. Genovevu). Nakon što su se promijenile gradske vlasti u Alkovenu i počele stvarati poteškoće u radu sestara, Uprava Družbe iz Rijeke odlučila je o prestanku karitativnog djelovanja sestara u Institutu pa je s. Genoveva bila među posljednjim sestrama koje su napustile to apostolsko polje rada 25. kolovoza 1986. godine.

  Po povratku iz Austrije, premještena je u Dom za starice u Grižane gdje je provela 29 godina (1987.-2016.), a bila i Marija i Marta, darivajući se koliko su joj zdravlje i snage dopuštale, ondje gdje je bilo potrebno.

  Kad je počela ozbiljnije pobolijevati, premještena je krajem ožujka 2016. u Kuću maticu na Donjoj Drenovi gdje je mirno, strpljivo i s blagim osmijehom na licu, prikazivala svoje molitve i teškoće bolesti.

  Vjerujemo da je na kraju svoga života, okrijepljena svetim sakramentima, kad je svome ljubljenom Gospodinu predala svoju dušu, u 85. godini života i 57. godini redovništva, i naša s. Genoveva zajedno sa Psalmistom, zahvalna srca i vjerna do kraja, mogla reći: „Silna je prema nama ljubav njegova i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!“ (Ps 117, 2).
  Sprovodne obrede na starom drenovskom groblju i svetu misu zadušnicu u samostanskoj kapeli Navještenja Gospodnjega na Donjoj Drenovi u Rijeci, 27. siječnja 2023., predvodio je mons. Nikola Uravić, povjerenik za redovnice Riječke nadbiskupije, a koncelebrirali su mons. Nikola Imbrišak i vlč. Michele Cittadino, drenovski župnik.
  Neka joj Gospodin bude nagrada za sve ono što je činila ljubeći ga u ljudima koje je susretala poput službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić, utemeljiteljice Družbe kojoj je pripadala, a grijehe i slabosti neka joj u svome velikom milosrđu oprosti.

Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova.