Gospodine,Bože naš,
divno li je ime tvoje po svoj zemlji,

veličanstvom nebo natkriljuješ!!

Gledam ti nebesa,
djelo prstiju tvojih,

mjesec i zvijezde što ih učvrsti –

pa što je čovjek
da ga se spominješ,

sin čovječji te ga pohađaš?
Ps 8, 2. 4-5

(Psalam misnih čitanja dana)

 

  Ove riječi Psalmista koje je i naša s. Katarina izricala u molitvi Časoslova odjekuju danas i postavljaju nam se iznova kao pitanje: „pa što je čovjek, Gospodine, da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš?“. Gospodin je pohodio s. Katarinu, spomenuo se njezina imena i, našavši je u milosti okrijepljenu svetim sakramentima, pozvao ju je k sebi 10. siječnja u 23.30 sati u 76. godini života i 52. godini redovništva u našem samostanu „Moj mir“ u Sv. Vidu Dobrinjskom.

  U malom mjestašcu Grahovčići, u općini Travnik, Bosna i Hercegovina, rođena je Bosiljka (Bose), 10. ožujka 1947. godine kao najmlađe dijete u obitelji Tome i Matilde r. Bajo-Kafadar. Krštena je sljedeći dan, 11. ožujka, u župi sv. Petra i Pavla, u Brajkovićima, Vrhbosanska nadbiskupija. Sakramenat svete potvrde primila je 2. srpnja 1958. godine.

  Već od malih nogu, uz tri brata (Dragu, Jozu i Ljupka) i jednu sestru (Franku), učili su je roditelji vjeri, poštenju i radinosti. Zajednički obiteljski trenuci ispunjeni radom na polju i u kući, obilježili su gotovo cijelo njezino djetinjstvo i mladenaštvo. Uza sve obveze kojih nije manjkalo, divila se veličanstvenim Božjim djelima promatrajući ljepote prirode koje su je okruživale i poticale na molitvu i hvalu Gospodina.

  U dugim hladnim zimskim noćima, kad su poslovi u polju utihnuli, muški članovi obitelji uživali u tradicionalnoj igri „Prstena“, a ženski provodili vrijeme uz ručne radove, srce mlade Bosiljke razmišljalo je o nekim drugim putevima. Svoje misli podijelila je s ujakom fra Alojzijem Ćosićem, tadašnjim župnikom u Brajkovićima, koji ju je hrabrio u ostvarivanju duhovnoga poziva koji je osjećala. Krajem 1969. godine došla je u Crikvenicu i, nakon nekog vremena u kandidaturi, započela je novicijat 2. listopada 1970. godine u samostanu Presv. Srca Isusova (Sacro Cuore) u Rijeci. Prve redovničke zavjete položila je 29. kolovoza 1971. godine u prvostolnoj crkvi sv. Vida u Rijeci, a doživotne u samostanskoj kapeli Kuće matice na Drenovi 14. kolovoza 1977. godine.

  Kratko vrijeme radila je na župama Brinje i Klanac u današnjoj Gospićko-senjskoj biskupiji te na Sjemenišnom dobru u Lovranu, a najduže je živjela i bila u službi starijih i bolesnih osoba u Domu u Grižanama (od 1973. do 2021., u dva navrata) u Riječkoj nadbiskupiji. Za njezin neumorni, tihi i svjedočanski rad u Grižanama, Crikvenički dekanat predložio ju je za Medalju zahvalnosti sv. Vida koju je primila 15. lipnja 2009. godine.

  Može se reći da su njezin život najvećim dijelom obilježile Grižane, ali je i ona svojim životom i nesebičnim služenjem zadužila Grižane, osobito obitelji onih starijih, osamljenih, ostavljenih i nemoćnih koji su bili povjereni brizi i skrbi sestara.

  Samo će njoj ostati poznato koliko je stotine litara vode, na svojim ramena, donijela iz središta mjesta za potrebe kuće i njegu starijih osoba u teškim uvjetima. Ili s koliko je nadljudske snage nosila na vječni počinak one koje je Gospodin pozvao k sebi.

  U zapisanom svjedočanstvu blagopokojne Majke Franciske Ivković o s. Katarini prije njezinih doživotnih zavjeta, može se pročitati da je s. Katarina bila „uvijek vesela i dobra sa sestrama“, „uvijek je odmah poslušala“ i „bila je sa sestrama povjerljiva i dobra“. Upravo riječi „poslušna“ i „dobra“ najbolje opisuju život s. Katarine. Jednostavna, samozatajna, dobrodušna i skromna, uistinu se trudila živjeti kreposnim redovničkim životom.

  Brojne sestre naše Družbe svjedoče o susretljivosti, blagosti, dobroti i požrtvovnosti s. Katarine. Nema posla koji je za nju bio težak, na koji bi se žalila ili koji ne bi s ljubavlju prihvaćala. Snagu je zasigurno nalazila u oslonjenosti na Presveto Srce Isusovo hranjena euharistijskom žrtvom te u molitvi krunice koju nije propuštala.

  Sve što je činila u svom životu, činila je na veću slavu Božju, uzdajući se u Gospodina. U samostan „Moj mir“ u Dobrinju na otoku Krku premještena je iz Grižana u travnju 2021. godine.

  Nakon dva mjeseca, u lipnju 2021., zajedno sa sestrama bila je na misi kad se Družba oprostila od župe u Grižanama nakon 56 godina života i djelovanja sestara. Na spomen imena s. Katarine koja je u toj župi provela gotovo 50 godina služeći tiho, predano i vjerno Bogu i Crkvi, grižanskom crkvom sv. Martina odjeknuo je srdačan pljesak vjernika koji su se došli oprostiti od sestara.

  U prosincu 2022. godine počela je pobolijevati te nakon kratke i teške bolesti, koju je hrabro i strpljivo nosila, blago je u Gospodinu preminula 10. siječnja.

  Sprovodne obrede na mjesnom groblju u Dobrinju, 12. siječnja 2023. vodio je generalni vikar krčke biskupije mons. Franjo Velčić, a sv. misu zadušnicu slavio je krčki biskup mons. Ivica Petanjak, uz koncelebraciju dobrinjskog župnika vlč. Dinka Justinića, vlč. Antona Zeca i biskupova tajnika vlč. Josipa Karabaića.

  Izraze sućuti uputili su riječki nadbiskup Mate Uzinić, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić i grižanski župnik Tomislav Ćurić.

  Neka joj Gospodin bude nagrada za sve ono što je činila ljubeći ga u ljudima koje je susretala poput službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić, utemeljiteljice Družbe kojoj je pripadala, a grijehe i slabosti neka joj u svome velikom milosrđu oprosti.

Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova.