Preminula s. Cecilija (Magdalena) Sabljak
Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Mandica, kako su je od milja zvali, rođena je 1. siječnja 1935. godine, a isti dan krštena je imenom Magdalena u župi sv. Jelene u Rakovici (općina Slunj), u današnjoj Gospićko-senjskoj biskupiji. Sakramenat sv. potvrde primila je na Duhove 1952. godine u Zagrebu. Bila je najmlađa od šestero djece u kršćanskoj obitelji Jurja i Ane r. Rendulić.
Ratne strahote Drugoga svjetskog rata ostavile su traga i na ovoj obitelji. Naime, još u ranoj dobi Magdalena je ostala najprije bez oca kojega su ubiti partizani, a nedugo potom i bez majke koja je pobjegla s djecom u Slavoniju, u Belišće. Zasigurno je bilo teško nositi se s tim gubicima i razdvojenošću koja je slijedila. Braća i sestre našli su smještaj kod rodbine, a Magdalenu je primila u svoju obitelj njezina dobra tetka i krsna kuma Magdalena koja joj je bila kao majka. Odrastanje je zahtijevalo mnogo žrtve i odricanja, ali veliko srce tetke Magdalene tražilo je načina kako usmjeriti u život svoje kumče. Uputila ju je u Zagreb gdje joj je pronašla posao spremačice u bolnici na Rebru i gdje joj se pružila prilika za školovanje. Bog je vodio život mlade Magdalene kako samo on zna, sveprisutno, trnovitim putem, domišljato i sigurno.
Upravo je na Jordanovcu, u Zagrebu, u neposrednoj blizini bolnice, naša Družba tada imala samostan. Ondje se Magdalena susretala sa sestrama, a svoju želju da postane redovnicom izrekla je časnoj Majci Antoniji Pavličević koja ju je primila u Družbu, pred Uskrs, 15. travnja 1954. godine. Novicijat je započela u Crikvenici 12. rujna 1955. godine.
„Plemenita duša, sklona na revnost i pobožnost“, kako je u preporuci za samostan opisuje njezin župnik vlč. M. Marušić, u svojoj molbi za novicijat zapisala je: „Lijepo i ponizno Vas molim da me primite u Vašu Družbu, da mi udijelite svetu redovničku haljinu. Da u njoj mogu što poniznije služiti poniznom Isusu, čvrsto uvjerena, da nisam dostojna tako velike milosti, ali se ufam u Presveto Srce Isusovo i u preblaženu Djevicu Mariju, da ću moći uz ovu moćnu zaštitu vjerno i ustrajno Bogu služiti“.
Prve redovničke zavjete na tri godine, zajedno sa šest sestara, položila je u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici 16. rujna 1956. godine.
Nakon prvih redovničkih iskustava u obavljanju različitih poslova u riječkom Bogoslovnom sjemeništu, Nadbiskupskom domu u Rijeci i samostanu u Crikvenici, zatim sakristanske službe u župama Generalski Stol i Brod Moravice, položila je doživotne zavjete u Crikvenici 3. listopada 1962. godine.
Budući da je imala sluha i lijepi glas, već od prvih redovničkih dana učila je svirati i vrlo brzo počela je okupljati velike i male pjevače te animirati liturgijsko pjevanje na misama. Uz sakristansku službu, riječima i primjerom poučavala je u vjeri ljude i djecu s kojima se susretala u župama u kojima je djelovala u tadašnjoj Senjsko-modruškoj biskupiji, kasnije Riječko-senjskoj nadbiskupiji, odnosno Riječkoj nadbiskupiji: u Bakru, Senju, Ravnoj Gori, Kraljevici te riječkim župama: Cerniku, Vežici, Rukavcu, Viškovu, Jelenju, a u Porečkoj i Pulskoj biskupiji u Ližnjanu i Brtonigli.
Završen dvogodišnji katehetski studij na Visokoj bogoslovskoj školi (Pastoralni institut) u Rijeci 1980. godine učvrstio ju je u iskustvu koje je već stekla u radu s ljudima na župama i osposobio je da u specifičnim društvenim okolnostima totalitarnog komunističkog režima može pomagati župnicima u vjerskom odgoju i katehezi djece i mladih. No rad sestara nije se zaustavljao samo u radu s djecom i u pripremi za primanje svetih sakramenata pričesti i krizme, obuhvaćao je i susrete i rad s obiteljima kako bi mogli trajno rasti u vjeri u skromnim i teškim vremenima.
Iako su sestre djelovale po brojnim župama tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije, nisu imale vlastiti samostan na, može se reći, misijskom području Like, Gacke i Korduna. Nakon dugog razmišljanja i planiranja odlučeno je da sestre otvore kuću u Otočcu i zajedničkim radom budu na pomoći župama cijeloga dekanata. Tako je među prvim sestrama, upravo na Misijsku nedjelju, u listopadu 1989. u župu Presv. Trojstva u Otočac stigla i s. Cecilija iz Kraljevice. Sestre su vrlo predano započele s katehizacijom, odgojem mladeži, liturgijskim pjevanjem, vođenjem domaćinstva te karitativnom djelatnošću. S. Cecilija koja je vodila katehizaciju i liturgijsko pjevanje nije mislila samo na potrebe župe u Otočcu, gdje je prve pjevače skupljala „revno hodajući od kuće do kuće“, nego je svojim nesebičnim služenjem i zalaganjem za rast Božjeg kraljevstva išla i onima kojima je Providnost šalje, osobito ljudima željnima Boga i rasta u vjeri u okolna mjesta Gacke doline. U župi Blažene Djevice Marije od sv. Krunice u Ličkom Lešću znala je okupljati djecu i mlade te ih pripremati za svete sakramente prve pričesti i potvrde. Bili su to radosni zajednički trenuci molitve krunice, učenja o vjeri i veselog pjevanja crkvenih pjesama.
Teška ratna zbivanja devedesetih godina prošloga stoljeća prisilila su sestre da napuste Otočac u rujnu 1991. godine i nađu svoje utočište u crikveničkom samostanu.
Ranjeni patnjama i stradanjima, prekinutog djetinjstva i zaigranosti, dio učenika s otočkog i brinjskog područja nastavilo je školovanje u drugim mjestima. Budući da je s. Cecilija tada bila u Crikvenici, pomagala je u župnom Caritasu i bila na usluzi prognanicima, ali i odlazila i okupljala djecu na vjeronauk, svete mise i pjevanje u Novom Vinodolskom gdje su djeca i učitelji bili smješteni.
Dok je od 1992. do 2003. živjela u samostanu Presv. Srca Isusova u Rijeci (Sacro Cuore - Pomerio), odlazila je u riječku župu sv. Križa na Srdočima animirati liturgijsko pjevanje na nedjeljnim i blagdanskim misama. Mnogi ljudi s kojima se susretala pamte je kao toplu osobu koja im je bila blizu, čula ih je i razumjela u njihovim teškoćama, upućivala ih Kristu i bila znak ljubavi Božjega Srca. Dvije godine boravila je u crikveničkom samostanu za vrijeme obnove samostana u Rijeci. Ponovno se vratila u Sacro Cuore 2005. godine i bila sve do 2017. godine kada je premještena u Kuću maticu na Drenovi gdje je nastavila živjeti svoje redovničko posvećenje u duhu molitve i žrtve dopunjajući u svom tijelu „što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo za Crkvu“ (Kol 1, 24).
Posljednje godine života pratile su je zdravstvene poteškoće koje je podnosila tiho i strpljivo, u molitvi i predanju u Božju volju.
Sprovodne obrede na starom drenovskom groblju i sv. misu zadušnicu u samostanskoj kapeli Navještenja Gospodnjega predvodio je mons. Nikola Uravić, povjerenik za redovnice Riječke nadbiskupije u koncelebraciji s mons. Nikolom Imbrišakom. U svojoj propovijedi istaknuo je da, iako je smrt žalost, ona je za jednu redovnicu i radost jer je to odlazak na svadbu, odlazak onome kome se posvetio cijeli život. „Susret je to sa svima onima kojima je jedna redovnica svojom vjerom, molitvom, svojim primjerom i djelovanjem pomogla da nađu put prema Bogu, ostvarujući svoje duhovno materinstvo po primjeru Blažene Djevice Marije“.
Izraze sućuti povodom smrti s. Cecilije uputio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u svoje osobno ime i uime svećenika Gospićko-senjske biskupije u kojoj je rođena s. Cecilija i veći dio redovničkog djelovala u različitim župama.
Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova sa svima svetima.
