da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. (Iv 3, 16-17)

 

 

  Na spomendan blažene Ozane Kotorske, 27. travnja 2022. godine svoju dušu predala je Gospodinu naša s. Vitomira (Ruža) Tomić u 74. godini života i 51. godini redovništva u njemačkom Rekenu.

  Rođena je 21. svibnja 1948. godine u brojnoj i uzornoj katoličkoj obitelji Mije i Janje rođene Marjanović u mjestu Donje Pećine kod Novog Travnika, u Bosni i Hercegovini. Krštena je 23. svibnja iste godine u župi Presvetog Srca Isusova u Pećinama (Vrhbosanska nadbiskupija) i dobila ime Ruža, a krizmana je 13. srpnja 1963. godine.

  U dvadesetoj godini života odlučila je, poput Abrahama, otići iz „zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog“ (Post 12, 1) u krajeve koje joj je Gospodin pokazao. Ljubav prema Presvetom Srcu Isusovu zasigurno je već kušala u rodnoj župi pa nije bilo teško odabrati Družbu koja je posvećena tom istom Srcu. U samostan u Crikvenici primljena je 14. kolovoza 1968. godine. Nakon iskustva samostanskog života započela je novicijat 2. listopada 1970. godine, a prve redovničke zavjete položila je 29. kolovoza 1971. godine u prvostolnoj crkvi sv. Vida u Rijeci. U samostanskoj kapeli Kuće matice na Drenovi, 14. kolovoza 1977. godine položila je doživotne zavjete.

  Prve redovničke godine živjela je i djelovala u samostanu Presvetog Srca Isusova (Sacro Cuore) u Rijeci (1971.-1974. i 1987.-1995.) gdje se najprije brinula osobito o djeci oštećenoj u razvoju, a kasnije o djeci jasličke dobi. I roditelji i djeca jako su je voljeli zbog njezine predanosti, majčinskog srca, ljubavi i strpljenja prema djeci. Bila je vrlo vješta i u ručnim radovima te stručna krojačica i vezilja. Zajedno sa sestrama bavila se šivanjem što je, u ono vrijeme, itekako bilo od pomoći za svakodnevne životne potrebe sestara.

  U vremenu bivše Jugoslavije na našem području teško se živjelo, stoga je Uprava Družbe odgovarala na pozive iz Austrije i Njemačke šaljući skupine sestara i time šireći svoje apostolsko te karitativno-socijalno djelovanje i izvan domovine. Tako je i s. Vitomira u redovničkoj poslušnosti otišla najprije u Austriju, u Beč (1974.-1975.) gdje je kod redovnika Školske braće radila u njihovoj kuhinji u kojoj su se primali obroci za preko 500 djece školske dobi. U austrijskom Alkovenu na Institutu Hartheim završila je školu za njegovateljice djece s težim smetnjama u razvoju te je skrbila za djecu u njihovim potrebama (1976.-1983.).

  Zatim je u Njemačkoj radila u njezi starijih i nemoćnih osoba najprije u Caritasovu domu sv. Josipa za starije i bolesne u Karlsfeldu kod Münchena (1983.-1987.), a kasnije i u gradskom socijalnom Domu Srca Isusova u Neussu (1995.-2010.). Također je kratko vrijeme boravila u Kući matici na Drenovi radeći kućne poslove, a u Domu pastoralnih susreta u Lovranu pomagala je u kuhinji. Gdje god je bila i radila, nije se štedjela, nego je, hranjena molitvom, savjesno i velikodušno izvršavala svoje dužnosti svjedočeći svoju vjeru ljubavlju djelotvornom (usp. Gal 5, 6).

  Nakon što su sestre Družbe prestale s apostolskim radom u Neussu gdje je s. Vitomira radila zadnjih petnaest godina prije odlaska u mirovinu, molila je Vrhovnu upravu Družbe da joj dopusti skrbiti se o svojim starim i bolesnim roditeljima u rodnom mjestu Donje Pećine kod Novog Travnika. Za to vrijeme bila je neumorna i u pomaganju ostalih osamljenih starijih i nemoćnih na području svoje župe obilazeći ih i pružajući im kršćansku ljubav i pomoć u njihovoj bolesti. Koliko je mogla, pomagala je i u crkvi te brinula o misnom ruhu.

  Na dan kad je preminula Božja riječ u čitanjima dana govorila nam je o neizmjernoj Božjoj ljubavi i milosrđu prema svakom čovjeku. Neka joj dobri Bog koji je „tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne“ daruje lijepu vječnost, oprosti nedostatke života i nagradi za sve molitve, djela, trpljenja u bolesti posljednjih godina njezina života, a osobito za dobro koje je činila nesebičnim služenjem tolikoj djeci i bolesnima, upravo onima koje je Isus, njezin Zaručnik, najviše ljubio.
  Svetu misu zadušnicu u ponedjeljak 2. svibnja u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Pećinama predslavio je mons. dr. Pavo Jurišić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, bratić preminule s. Vitomire, a propovijedao je vlč. Ivica Zlatunić, umirovljeni dušobrižnik HKM Svetog Duha u Melbourneu, također rođak s. Vitomire. U svojoj propovijedi, u crkvi ispunjenoj vjernicima, rekao je kako je osjećao potrebu doći iz daleke Australije i zahvaliti s. Vitomiri za svu njezinu molitvenu podršku njemu kao svećeniku.

  Sprovodne obrede predvodio je također mons. dr. Pavo Jurišić na groblju Nokovići – Donje Pećine. Na sprovodu su bili i sadašnji župnik u Pećinama vlč. Goran Kosić i bivši župnik vlč. Donald Marković koji je iznio lijepo svjedočanstvo o s. Vitomiri i zahvalio joj za svu njezinu pomoć u župi. Na posljednji počinak s. Vitomiru su ispratile njezine rođene sestre i braća s obiteljima te sestre redovničke zajednice.

Počivala u vječnom miru i ljubavi Presvetog Srca Isusova sa svima svetima.