Iz života

Preminula s. Berislava (Manda) Mikuljan



  Na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 2022. godine u 7.20 sati, nakon duge i teške bolesti, svoje oči je zaklopila i dušu predala Gospodinu naša s. Berislava (Manda) Mikuljan u samostanu „Moj mir“ u Sv. Vidu Dobrinjskom na otoku Krku. Preminula je u 86. godini života i 62. godini redovništva.
  Manda je rođena 10. listopada 1936. godine u pobožnoj katoličkoj obitelji Petra i Kate, r. Kukuruzović u mjestu Vaganac, u blizini Plitvičkih jezera, u Ličko-senjskoj županiji. U župi Uzvišenja Sv. Križa primila je sakramente krštenja i sv. potvrde.
  Ratne strahote Drugoga svjetskog rata nisu mimoišle ni ovu obitelj. Otac Petar nestao je 1945. godine (najvjerojatnije strijeljan), a majka Kata junački se borila i brinula kako othraniti i podići na noge osmero djece.
  Manda je odrastala u obitelji u kojoj je ljubav prema Bogu i Crkvi bila na prvom mjestu, a jedno vrijeme njihova obiteljska kuća bila je mjesto okupljanja na molitvu mještana čija je crkva bila porušena. Nisu ih obeshrabrile teškoće ni prijetnje tadašnje vlasti, česta ispitivanja i pozivanja u Komesarijat. Vjera u Boga, nada u bolje sutra i ljubav jednih prema drugima i Crkvi bile su njihova snaga koja ih je poticala u svakodnevnom hodu naprijed.
  Ondje gdje se Gospodina moli, lakše mu se otvori srce i rodi se želja za potpunim pripadanjem. Kad se već trebalo odlučiti kojim putem krenuti, izabrati obiteljski ili redovnički život, u 23. godini Manda se uputila u samostan sestara Presvetog Srca Isusova u Crikvenici i započela novicijat 3. listopada 1959. godine. Prve redovničke zavjete na tri godine položila je 3. listopada 1960. godine, a doživotne šest godina kasnije, 3. listopada 1966. u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici.
  U to vrijeme sestre naše Družbe bile su desna ruka tolikim svećenicima po brojnim župama tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije, osobito na siromašnom ličkom području. Među sestrama koje su bile spremne požrtvovno ići ondje gdje je trebalo „zaorati“ bila je i s. Berislava. Iako je bilo doista teško na pojedinim župama, ponegdje se nije imalo što jesti ni piti, međutim, s. Berislava je o svojim iskustvima znala pripovijedati vrlo slikovito, s mnogo humora. Život na župama: Gospić, Lovinac, Slunj, Oštarije, Bakar, Lokve i Kosinj obilježilo je vrijeme sebedarnog i požrtvovnog služenja u kućanskim poslovima. No s. Berislava nije bila zatvorena među četiri zida. Znala se uhvatiti posla gdje je trebalo. Kad se gradio župni stan u Lovincu, bila je prisutna poput Marte donoseći okrepu radnicima, ali i sama pomažući. Ljudi su je voljeli susretati i družiti se s njom.
  Bilo je teško ponovno prolaziti ratne patnje. U Domovinskom ratu njezino rodno mjesto Vaganac bilo je strahovito razrušeno, obitelj protjerana s ognjišta, a sestra Jelena našla je utočište u našem samostanu u Crikvenici gdje je već boravila s. Berislava (1991.-2021.).
  U to vrijeme pomoć je stizala sa svih strana, ali trebalo ju je razaslati dalje potrebnima pa je s. Berislava jedno vrijeme pomagala u župnom Caritasu u Crikvenici. Bila je osobito ponosna na hrvatske branitelje za koje je često molila i na samostalnost Hrvatske. Međutim, njezine zdravstvene teškoće nisu joj dopuštale daljnja naprezanja pa je više vremena provodila u molitvi. Od rujna 2021. živjela je u samostanu „Moj mir“ u Dobrinju gdje je imala svu potrebnu skrb.
  Sprovodne obrede na mjesnom groblju u Dobrinju i svetu misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Stjepana prvomučenika predvodio je u ponedjeljak 21. ožujka 2022. godine mons. dr. Franjo Velčić, generalni vikar Krčke biskupije u koncelebraciji s vlč. Dinkom Justinićem, župnikom u Dobrinju.
  Molimo da Gospodin, koji je izvor ljubavi, oproštenja i milosrđa, primi dušu naše s. Berislave i udijeli joj vječnu radost u nebeskoj domovini.
Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova sa svima svetima.