Ana (s. Slavka) rođena je 28. ožujka 1954. u obitelji sedmoro djece (četiri brata i tri sestre) u mjestu Mezinovac, općina Perušić (kod Gospića), od oca Petra i majke Ane r. Sorić. U mjesecu posvećenu sv. Josipu je i krštena, dva dana nakon rođenja, 30. ožujka u župi Uzvišenja sv. Križa u Perušiću, a sakrament svete potvrde primila je na spomendan sv. Roka 16. kolovoza 1967. u rodnoj župi.

  Život s. Slavke je zarana obilježen križem jer joj je majka preminula već u prvoj godini njezina života. Kao petnaestogodišnjakinja Ana je nakon završene osmogodišnje škole željela i odlučila se posvetiti Bogu i služiti bližnjemu kao redovnica. Njezin je otac potvrdio njezinu želju i odluku i dopustio je Ani da napusti svoj rodni dom tako što je i sam otišao nadbiskupu Josipu Pavlišiću i molio da je prime u samostan očitovavši da je ona iz katoličke i dobre obitelji. Redovnički život mladoj Ani nije bio nepoznat, jer je prije nje, svoj život posvetila Bogu njezina starija sestra Klaudija koja je već u Družbi bila položila doživotne zavjete. Kasnije će im se pridružiti i Manda, naša s. Tomislava.

  Stupila je u Družbu 30. kolovoza 1969. u Crikvenici. U molbi časnoj Majci Franciski Ivković da je pripusti u novicijat s. Slavka je napisala: „Želim se dragom Bogu posvetiti. Obećajem da ću nastojati da budem koliko god mogu vjerno vršiti Pravila naše Družbe i da budem postanem dobra i revna redovnica te da budem na dobar primjer svima, to obećajem s pomoću Presvetoga Srca.“

  Tako je započela novicijat je 13. kolovoza 1971. u Kući utemeljenja Družbe u Rijeci, a prve zavjete je položila 15. kolovoza 1972. godine, a doživotne zavjete položila je 14. kolovoza 1978. godine.

  Odmah nakon zavjeta, kao mlada sestra, poslana je u franjevački samostan gdje je kratko boravila i brinula oko uređenja crkve u Puli.

  Tijekom svoga redovničkog života sestra Slavka je ponajviše bila u službi starijih i bolesnih u domovini i inozemstvu u Austriji i Njemačkoj: u Neussu, Karlsfeldu, Sv. Vidu Dobrinjskom i u Svećeničkom domu u Rijeci služila je umirovljenim, bolesnim i starijim svećenicima, a također je kao samozatajna redovnica obavljala kućanske poslove u Beču, Biskupskom domu u Gospiću, Kući matici i u Kući utemeljenja Družbe na Pomeriju, a posljednje dvije godine provela je u samostanu u Otočcu.

  I kako nitko od nas na ovozemaljskom putu, nije pošteđen od životnih kušnja i križeva, tako i s. Slavka nije bila pošteđena nego je nosila u svom tijelu trn pobolijevanja i bolesti, koji nije mogla odstraniti nego ga je nosila i s njim živjela prepuštajući se Onomu koji joj je jedini davao snagu na njezinu životnom putu prema Kući Očevoj.

  Brojne su bile teškoće koje su tištale srce s. Slavke, njezini osobni križevi bolesti, prerani odlasci s ovoga svijeta, najprije polubrata u domovinskom ratu, naše s. Klaudije pa u prosincu 2020. smrt sestre Kate, ali s. Slavka uvijek je sve podnosila uzdajući se u Gospodina i prepuštajući njemu putove svoje, znajući da Gospodin sve vodi (usp. Ps 37, 5). Ma koliko nekada bilo teško, nastojala je ne izgubiti blagi osmijeh i lijepu riječ s onima koji su joj bili povjereni.

  Draga s. Slavka, neka ti Gospodin kome si uzvjerovala i darovala svoj život po svetim zavjetima u službi bližnjih, daruje vječni mir i radost na gozbi ljubavi Presvetog Srca Isusova.

  Sprovodne obrede na starom drenovskom groblju, u ponedjeljak 22. ožujka 2021., predvodio je povjerenik za redovnice Riječke nadbiskupije mons. Nikola Uravić. Na vječni počinak, u skladu s epidemiološkim ograničenjima, s. Slavku su ispratile sestre Družbe, njezina rodbina i nekoliko svećenika. Nakon pokopa slavljena je sv. misa zadušnica u župnoj crkvi BDM Karmelske na Donjoj Drenovi.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!