17. nedjelja kroz godinu
Molitveno zagovaranje ljudi pred Bogom
Za prvo čitanje imamo odlomak iz Post 18 o Abrahamu koji se u molitvi cjenka s Bogom da ne kazni grešne stanovnike Sodome i Gomore. U evanđelju Isus moli tako zanosno i žarko da Apostoli požele moliti kao On i traže pouku o takvoj molitvi. Isus ih uči "Oče naš" te potiče na "bezočnost" u prosnoj molitvi poput čovjeka koji po noći moli od susjeda pozajmicu kruha za večeru svome neočekivanom gostu.
Ova misna čitanja poziv su na ispit savjesti o molitvenom zagovaranju ljudske braće i sestara pred Bogom. Abraham se nije radovao uništenju svojih grešnih sugrađana, nego se pogađao s Bogom tražeći da odustane od kazne za sve, ako se u gradu nađe barem mala grupa pravednika. Prijatelj iz Isusove parabole nije unaprijed najavio da će zakasniti, a domaćin nije imao u rezervi kruha za goste. Susjed mu je pozajmio na uporno moljakanje. U katekizmima smo kao djeca učili da je molitva razgovor s Bogom. Danas bismo kao odrasli na ovoj misi trebali naučiti da je molitva razgovor s Bogom o drugima, zagovaranje ljudi pred Bogom. Imamo li vremena i volje za takvu molitvu? Kršćanski nas prijatelji često mole da molimo za njih i njihovu djecu. Često nas za takvu molitvu mole pred operaciju ili nešto slično i oni koji inače ne idu u crkvu ili čak službeno ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici. Mi često obećavamo da hoćemo. Izvršavamo li to obećanje? Vjerujemo li u molitveno zagovaranje ljudi pred Bogom?
Ova misna čitanja poziv su na ispit savjesti o molitvenom zagovaranju ljudske braće i sestara pred Bogom. Abraham se nije radovao uništenju svojih grešnih sugrađana, nego se pogađao s Bogom tražeći da odustane od kazne za sve, ako se u gradu nađe barem mala grupa pravednika. Prijatelj iz Isusove parabole nije unaprijed najavio da će zakasniti, a domaćin nije imao u rezervi kruha za goste. Susjed mu je pozajmio na uporno moljakanje. U katekizmima smo kao djeca učili da je molitva razgovor s Bogom. Danas bismo kao odrasli na ovoj misi trebali naučiti da je molitva razgovor s Bogom o drugima, zagovaranje ljudi pred Bogom. Imamo li vremena i volje za takvu molitvu? Kršćanski nas prijatelji često mole da molimo za njih i njihovu djecu. Često nas za takvu molitvu mole pred operaciju ili nešto slično i oni koji inače ne idu u crkvu ili čak službeno ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici. Mi često obećavamo da hoćemo. Izvršavamo li to obećanje? Vjerujemo li u molitveno zagovaranje ljudi pred Bogom?
Abrahamovo cjenkanje s Bogom (Post 18, 20-32)
U prošlonedjeljnom prvom čitanju doživjeli smo Abrahama kao gostoljubiva čovjeka. Danas nam ga Pismo predstavlja kao čovjeka istinski zauzeta za dobro sugrađana koji ni ne slute da im prijeti katastrofa.
Post 17 prikazuje kako je Bog sklopio s Abrahamom savez, prihvatio ga za prijatelja i obećao štititi njega i njegove potomke. Nakon što je Abraham primio u goste tajanstvene putnike, Bog mu odlučuje otkriti svoju namjeru da kazni Sodomu: "Zar da skrivam od Abrahama što ću učiniti" (18, 17). Zatim slijedi zgoda prikazana u našem današnjem čitanju. Bog odlučuje "sići" da vidi kakvu kaznu zaslužuju stanovnici grešnih gradova Sodome i Gomore. Abraham, doznavši od trojice tajanstvenih putnika za kaznu koju Bog sprema njegovim sugrađanima, odlučuje zagovarati svoje sugrađane pred Bogom. Bilo je to doba kolektivne krivnje i kolektivnog kažnjavanja. U vrijeme kad se smatralo normalnim da za prestupe nekolicine bude kažnjena cijela zajednica Abraham pita, hoće li Bog za vrline nekolicine oprostiti krivnju svim stanovnicima Sodome i Gomore? Ako od zemaljskih vladara ljudi očekuju da štite pravednike, a kažnjavaju samo grešnike, još više mogu očekivati od "Suca svega svijeta" da radi poštenja nekolicine iskaže milosrđe prema većini grešnih članova zajednice. Proroci su se zauzimali pred Bogom za grešni narod kojemu su i oni pripadali (usp. Am 7,1-6). Abraham se ovdje zauzima pred Bogom za ljude koji nisu njegova plemena, nesebično moli za strance milosrđe od Boga pravednog suca i prijatelja ljudi. Počinje od pedeset mogućih pravednika radi kojih Bog može poštedjeti dva grada, zatim se spušta na četrdeset, trideset, dvadeset i završava s deset. Bog obećava da neće uništiti grada ako se nađe deset pravednika u njemu. Iz kasnijeg slijeda pripovijedanja znamo da se nije našlo ni tih deset, ali Abraham ovdje ostaje vjernik pun ljudske zauzetosti za sugrađane. Vjernik koji zna da dobri Bog ne uživa u kažnjavanju i zato zagovara svoje sugrađane pred Bogom. U tome nam treba biti primjer humane vjere i zagovorne molitve.
Izbrisa zadužnicu (Kol 2, 12-14)
Ovo je odlomak iz polemičkog dijela poslanice Kološanima u kojem Pavao opominje povijesne naslovnike i nas danas - da ne podlegnu zastrašujućim oblicima pobožnosti kakve nameću lažni učitelji. Ti učitelji traže pretjerano štovanje anđela i šire strah pred zlim duhovima u zraku.
Krštenje veže svakog vjernika sa spasotvornim događajima Kristove smrti i uskrsnuća. Dok u Rim 6,1-11 o uskrsnuću krštenika Apostol govori kao o budućem, eshatonskom događaju, ovdje uči da smo već "uskrsli po vjeri" i "oživljeni zajedno s Kristom". "Suuskrisiti" i "suoživjeti" su Pavlove kovanice u grčkom kojima izražava duboku vjersku zbilju poistovjećivanja Krista i krštenika. U Kristu uskrslom Bog nam je milostivo izbrisao "zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas" (r. 14). Heirografon ili zadužnica u Pavlovo doba bio je pisani dokument kojim pozajmljivač garantira pozajmitelju koliko mu duguje. Od svetopisamskih knjiga takav se dokument spominje u Knjizi o Tobiji (5, 3; 9, 5) te u maloj poslanici Filomenu gdje Pavao preuzima na sebe kod gazde Filemona svu štetu koju mu je eventualno počinio odbjegli rob Onezim, a taj je rob u međuvremenu po vjeri postao gazdi brat u Kristu. Brisanje zadužnice u Kol 2, 14 ima dva sloja značenja: prema 2 Kor 5, 21; Gal 3, 13 i drugim novozavjetnim tekstovima (npr. kerigmatskoj formuli u 1 Kor 15, 3), "Krist je umro za grijehe naše", tj. Bog prihvaća nasilnu smrt Krista strpljivog Patnika u prilog svim ljudima. Osim toga, krivi učitelji širili su među Kološane strah od vlastite grešnosti i potrebu štovanja duhova radi te grešnosti. Prema "propisima" koje nameću krivi učitelji zadužnica ljudske grešnosti i dalje tišti. Pavao uči da je Bog izbrisao tu zadužnicu "pribivši je na križ Kristov". U ono doba vojnici su nabadali na motku od zastave protivničke pisane ugovore i tako ih proglašavali ništetnima. Tako je Bog na križ pribio ljudsku grešnost te u Kristu raspetom i uskrslom počeo ljudima iskazivati trajnu naklonost.
Ovaj nas odlomak potiče na odstranjivanje nezdravog vjerničkog straha iz naših pobožnih obreda i molitava. Bog traži slobodne suradnike, a ne ustrašene robove koji mu služe samo zato što ga se boje.
Kucajte i otvorit će vam se (Lk 11, 1-13)
Matej stavlja "Oče naš" u govor na gori koji obuhvaća Isusove upute za vladanje i molitvu njegovih sljedbenika. "Oče naš" je kod Mateja Isusova pouka o sadržaju molitve koja ne smije biti blebetanje poput poganskog nego obraćanje Ocu da dođe njegovo kraljevstvo. Kod Luke je "Oče naš" odgovor na upit učenika koji vide da Isus moli i žele moliti poput njega: "Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: 'Gospodine, nauči nas moliti'..." (r. 1). Luka više od ostalih evanđelista prikazuje Isusa molitelja i učitelja molitve. Kod njega je "Oče naš" vjernički uvid u Isusovu molitvu i molitvu po uzoru na Isusa. Iz Isusove pouke o molitvi na današnjoj misi izvlačimo ono što se odnosi na molitveno zagovaranje drugih pred Bogom.
U r. 3 vidimo važnu razliku izneđu Mateja i Luke u prošnji za kruh svagdašnji. Matej ima: "Kruh naš svagdašnji daj nam danas" (6, 11). Luka ima: "Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan". Kod Luke se opaža situacija poslijeuskrsne Crkve koja misijski djeluje i predstoji joj još mnogo posla. Oba evanđelja molbu za kruh imaju zajedničarski formuliranu: "daji nam!" Crkveni su oci u starini u ovoj molbi gledali euharistijski kruh, ali je povijesnim Isusovim slušateljima ovo prvenstveno bila prošnja za sve što je nužno ljudima za zemaljski život. Nitko ne može sam oskudijevati ili obilovati u materijalnim dobrima. U ovako formuliranoj prošnji prisutno je zagovaranje zemaljskih potreba svih ljudi.
Parabola o prijatelju u noći razrađuje prošnju za kruh svagdašnji iz "Oče naša". Ona je utemeljena u palestinskoj povijesnoj situaciji Isusova vremena. Domaćice su ujutro namljele brašna za kruh svoje obitelji dotičnog dana. Kvaliteta kruha bila je takva da nije bio dovoljno ukusan, ako bi se ostavljao za sljedeći dan. Kad ovom čovjeku stigne prijatelj po noći, prema istočnjačkim pravilima gostoprimstva dužan ga je ne samo primiti na konak nego i dati mu večeru. Susjed koji se ispričava da ne može ustati imao je pravo utoliko što su svi spavali na podu u jednoj prostoriji i lako bi mogao probuditi djecu koja su prije toga vjerojatno bila uznemirena i zaplakana. Osim toga, trebao je otvoriti vrata koja su iznutra zamandaljena i time bi pravio dodatnu buku. Isus zaključuje da će takav ustati zbog moliteljeve "bezočnosti" (r. 8). Ovdje je upotrijebljena grčka riječ anaadeia koja označuje pomanjkanje stida i finoće - bezobraznost, bestidnost, bezočnost. Na takvo ponašanje natjerala je noćnog posjetioca spremnost da pod svaku cijenu ugosti svoga prijatelja. Tako bismo "bezočno" trebali moliti od Boga darove i milosti za ljude u potrebi. Isus zove na ustrajnost u molitvi te obećava da će dobivati oni koji od Boga nešto traže, a onima koji kucaju na Božju dobrotu bit će otvoreno. Ovim Isus misli da će Bog dati ono što je potrebno moliteljima i onima za koje mole iz perspektive vječnosti, ali ne garantira uslišanje svake pojedinačne želje.
prof. dr. Mato Zovkić