Naša s. Bonislava (Anđa) Vrdoljak rođena je 17. rujna 1945. u Žabljaku, općina Livno, u Bosni i Hercegovini. Otac Tomo i majka Matija r. Marijan donijeli su na svijet desetero djece, od kojih je troje umrlo u dječjoj dobi. Danas su na životu trojica braće Mladen, Josip i Niko te sestra Slavka.

  Anđa je krštena 20. rujna 1945. u župnoj crkvi Svih svetih u Livnu, u Banjalučkoj biskupiji, a sakrament svete potvrde primila je 29. kolovoza 1954. godine.

  Obitelj Vrdoljak i u najtežim poslijeratnim životnih teškoćama nije gubila nadu, duboko uronjena u vjeru svojih predaka, njegovala je kršćanske vrijednosti i redovito molila, pa i ne čudi što ih je Bog obdario mnogih duhovnim zvanjima.

  U obiteljskim susretima s onima koji su se odazvali na Gospodinov poziv, u Anđi se rađala želja za nasljedovanjem Krista i predanjem svoga života za druge. Kao vrlo mlada djevojka, u 16. godini, čvrsto je odlučila svoje srce pokloniti Gospodinu i zaputila se u Crikvenicu gdje je primljena u Družbu 12. kolovoza 1961. godine. Novicijat je započela 3. listopada 1963. u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici, a prve redovničke zavjete na tri godine položila je 3. listopada 1964. godine. U kapeli Presv. Srca Isusova u Rijeci položila je doživotne redovničke zavjete 4. listopada 1970. godine.

  Odmah poslije polaganja zavjeta poslana je u pomoć sestrama Družbe na župe u Ravnu Goru, Generalski Stol i na Vratnik u tadašnjoj Senjsko-modruškoj biskupiji te u Marčanu u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, zatim u naše samostane Crikvenicu i Kraljevicu.

  Bila je među prvim sestrama koje su otišle u Austriju, u Laubegg kod Školske braće kršćanskih škola gdje je pomagala u kuhinji (1967.-1968.). Nedugo zatim premještena je u Beč i, zajedno sa sestrama, preuzela je zavodsku kuhinju Školske braće. Šest godina (1968.-1974.) darivala je ljubav svoga srca u pripremanju obroka za brojne učenike kojih je svakodnevno znalo biti i do 550. Iako je bilo mnogo posla, sestre su sve prihvaćale sa strpljivošću i ljubavlju. Upravo u to vrijeme, dok je boravila u Beču, napisala je u molbi za polaganje doživotnih zavjeta: Želim se sasvim predati svom nebeskom Zaručniku. I nasljedovanjem njegovih kreposti, sve mu više omiljeti. Sestre koje su s njom živjele svjedoče da se doista trudila napredovati u svakom pogledu, u ljudskim i kršćanskim vrlinama, a rado je sudjelovala i u raznim tečajevima kako bi se više osposobila za rad u kuhinji.

  Kad je Družba trebala kuharicu u Bogoslovnom sjemeništu u Rijeci, s. Bonislava je rado prihvatila ovu službu i u listopadu 1974. godine započela svoje djelovanje među budućim svećenicima. Može se reći da je tijekom pet godina svoga boravka u sjemeništu ispratila jednu generaciju, ali je bila sestra i majka brojnim bogoslovima i svećenicima koji su nerijetko zalazili u kuhinju tražiti okrepu u vrijeme kad je obilje bilo nepoznanica, a sestre su počesto iz maloga „pet kruhova i dvije ribe“, znale umnožiti i nahraniti mnoge. Dani s. Bonislave bili su ispunjeni, molitvom, radom i samozatajnošću, jer se pouzdavala u Božju providnost, utjecala njemu u pomoć i hranu svojoj duši nalazila na euharistijskom stolu.

  U župu Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću došla je početkom listopada 1979. i radeći sve kućanske poslovne zadržala se do kraja listopada 1985. godine. Iz Gospića su sestre često pomagale i na drugim župama, osobito prigodom proslava župnih blagdana. Nakon Gospića ponovno se vraća u Beč, odakle će nakon dvije godine biti premještena u Karlsfeld kod Münchena, gdje će raditi u kuhinji u Caritasovu domu sv. Josipa za starije i bolesne (1987.-1990.). Iz Karlsfelda je premještena u studenom 1990. u katedralu sv. Vida. Ondje je bila zauzeta oko kućanskih poslova sljedeće tri godine i bila znak Božje ljubavi onima kojima ju je Providnost slala, osobito u prvim danima Domovinskog rata kada su na vrata katedrale navraćali mnogi tražeći pomoć. Nakon tri godine rada u Nadbiskupskom domu u Rijeci, ponovno se vratila u katedralu sv. Vida u Rijeci u veljači 1996. godine i ondje provela gotovo 19 godina.

  Znala je s. Bonislava, osim rada u kuhinji, pomoći ondje gdje je trebalo, urediti katedralu, započeti pjevanje na svetoj misi, brinuti se oko cvijeća i aranžirati ga, a sve to tiho i samozatajno, u molitvi i predanju Gospodinu znajući da ljudska hvala i plaća nikad nije ona koju Gospodin sprema u vječnosti. Tolike proslave u riječkoj prvostolnici sv. Vida, hodočašća Čudotvornom raspelu, slučajni i planirani susreti nisu mimoišli ni kuhinju, u kojoj je s. Bonislava uvijek našla ponešto za svakoga radosno primajući one koji su navraćali. Ljudi su je od dragosti zvali „naša Boni“, jer ju je resila posebna dobrota srca, blagi osmijeh, toplina i ljubav prema bližnjemu.

  Bila je doista vrijedna i sposobna kuharica, a svoju dužnost obavljala je savjesno. Posebnu pažnju posvećivala je svećenicima i bogoslovima koji su dolazili u katedralu. Mnogi se rado sjećaju njezinih jela, a osobito kiflica koje je s posebnom ljubavlju pripremala. Radovala se kad bi mogla nešto lijepo učiniti za druge, osobito nahraniti ih, nošena mišlju: Činiti dobro drugome, u duhu karizme utemeljiteljice službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić.

  Nakon što je teško oboljela premještena je u studenom 2014. godine u Kuću maticu gdje je uronjena u misterij Kristove patnje, prostrta na žrtveniku kreveta nepokretna gotovo šest godina, svijeća njezina života dogorjela u patnji i žrtvi sebedarnog života.

 Na spomendan sv. Ivana Marije Vianneya, zaštitnika župnika, 4. kolovoza 2020., tijelo s. Bonislave položeno je u grobnicu sestara Družbe na starom drenovskom groblju u Rijeci. Sprovodne obrede i svetu misu zadušnicu u crkvi Blažene Djevice Marije Karmelske na Donjoj Drenovi predvodio je, u koncelebraciji s nekoliko svećenika, mons. Nikola Uravić, povjerenik za redovnice Riječke nadbiskupije.

  „Zahvaljujemo Bogu za dar života pokojne Anđe, s. Bonislave, za dar duhovnog poziva i njezina odaziva u Družbi sestara Presvetog Srca Isusova i u njezinu sudjelovanju u poslanju te redovničke zajednice. Razmišljajući u svojoj mladosti, u svom obiteljskom domu, u kršćanskom okruženju, kojim putem krenuti, ona se odazvala i krenula putem Marije i Marte, sjediti do nogu Gospodinovih i slušati njegov glas, ali i biti zauzeta posluživanjem svetih, kako sv. Pavao naziva kršćane u svojim poslanicama. Poznata je njezina gostoljubivost. Nije joj bilo teško svakoga primiti i poslužiti. Što može biti ljepše nego vidjeti jednostavnu, skromnu i vedru osobu na raspolaganju Crkve u posluživanju. Što činimo s vjerom i ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, radosna srca, to nam onda prestaje biti teško. Možemo se onda složiti s Isusom: 'Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako'. Bez pogleda onkraj ove stvarnosti to bi bilo nemoguće do kraja ostvariti. Prikazujući nebeskom Ocu nekrvnu žrtvu Isusa Krista na križu, s tom žrtvom udružujemo i život s. Bonislave, našu ljubav i poštovanje prema njoj. Neka dobri Bog u njezinu životu prepozna ono što mu je bilo milo u božanskom Sinu, neka s. Bonislava u Bogu nađe spokoj duši svojoj“, rekao je u prigodnoj homiliji mons. Uravić.

  Draga s. Bonislava, hvala za svjedočanstvo ustrajnosti, poniznosti i dobrotu srca. Hvala za blagoslove i molitve koje nismo mogli čuti, jer kada riječi na usnama utihnu, molitva srca tim je glasnija.

Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova sa svima svetima.