Preminula s. Salezija (Barbara) Slatina
„Evo službenice Gospodnje,neka mi bude po tvojoj riječi!“
(Lk 1, 38)
U utorak 24. ožujka, uoči svetkovine Navještenja Gospodnjega, iako više nije mogla micati usnama, vjerujemo da je srcem izrekla riječi „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ i svoju dušu predala svome Zaručniku i Gospodinu naša s. Salezija (Barbara) Slatina u Zagrebu u Kliničkom bolničkom centru Rebro, u 91. godini života i 54. godini redovništva.
S. Salezija (Barbara) Slatina rođena je u Orehovcu, općina Novi Marof, 17. listopada 1929. godine u obitelji Filipa i Slave r. Kovač. Roditelji su bili otvoreni životu i na svijet su donijeli osmero djece, od kojih je još živ sin Fabijan.
Krštena je u današnjoj Varaždinskoj biskupiji u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije Kraljice svete Krunice u Remetincu, koja je dugi niz godina bila rasadište duhovnih zvanja. Sakrament sv. potvrde primila je 10. srpnja 1948. godine.
Nakon završene četverogodišnje pučke škole u Ključu (kod Novog Marofa) u ratnoj 1941. godini, uz majku se brinula o obitelji i učila sve domaćinske poslove. Kako je Gospodin pozvao k sebi majku Slavu vrlo rano 1946. godine, kao jedino žensko dijete u obitelji Barbara je u svojoj 17. godini života preuzela cjelokupnu brigu za obiteljsku kuću i imanje. Poslijeratne godine ostavile su traga i na ovoj obitelji i trebalo je mnogo raditi kako bi se obitelj mogla prehraniti. Mlada Barbara je bila neumorna. Po svjedočenju brata Fabijana bila im je i sestra i majka. Obitelj se iz Orehovca preselila u Ludbreg 1954. godine. Nakon četiri godine Barbara je odlučila otići u Zagreb gdje joj se pružila prilika raditi u jednoj židovskoj obitelji kako bi mogla pomoći svojoj obitelji. Mnogo se radilo, ali Barbara nikad nije zaboravila na molitvu. Kad joj se pružila prilika, posjećivala je zagrebačke crkve, a rado se zaustavljala u molitvi u kapeli Ranjenog Isusa. Uvijek je znala naći vremena za tihe trenutke susreta s Gospodinom koji ju je vodio samo njemu znanim putovima.
Nakon završene četverogodišnje pučke škole u Ključu (kod Novog Marofa) u ratnoj 1941. godini, uz majku se brinula o obitelji i učila sve domaćinske poslove. Kako je Gospodin pozvao k sebi majku Slavu vrlo rano 1946. godine, kao jedino žensko dijete u obitelji Barbara je u svojoj 17. godini života preuzela cjelokupnu brigu za obiteljsku kuću i imanje. Poslijeratne godine ostavile su traga i na ovoj obitelji i trebalo je mnogo raditi kako bi se obitelj mogla prehraniti. Mlada Barbara je bila neumorna. Po svjedočenju brata Fabijana bila im je i sestra i majka. Obitelj se iz Orehovca preselila u Ludbreg 1954. godine. Nakon četiri godine Barbara je odlučila otići u Zagreb gdje joj se pružila prilika raditi u jednoj židovskoj obitelji kako bi mogla pomoći svojoj obitelji. Mnogo se radilo, ali Barbara nikad nije zaboravila na molitvu. Kad joj se pružila prilika, posjećivala je zagrebačke crkve, a rado se zaustavljala u molitvi u kapeli Ranjenog Isusa. Uvijek je znala naći vremena za tihe trenutke susreta s Gospodinom koji ju je vodio samo njemu znanim putovima.
Kako nijedan susret nije slučajan, tako ni susret sa sestrama naše Družbe koje su živjele na Jordanovcu nije ostao bez ploda. Poput Marije i mlada Barbara je promišljala u svom srcu i razmišljala kako bi to bilo kad bi se i ona odlučila krenuti za Kristom. U njoj se sve više budila želja za predanjem Gospodinu u redovničkom životu. Poslije nekoliko godina života i rada u židovskoj obitelji te pomaganja u obitelji brata Fabijana, kad je sve nekako sjelo na svoje mjesto, Barbara je odgovorila na Božji poziv koji je godinama nosila u svom srcu.
U Kuću maticu Družbe u Crikvenici došla je 22. listopada 1964. godine. U Crikvenici je tada bilo mnogo djevojaka koje su došle u samostan. Zajedno s njih 16 primljena je u novicijat 3. listopada 1965. koji je tada bio u Grižanama. Prije redovničkog oblačenja u molbi je zapisala: „Gospodin neka mi dadne snage da mu ostanem vjerna do kraja svog života i da izvršim njegovu svetu volju“. Prve redovničke zavjete na tri godine položila je u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici 3. listopada 1966. godine, a doživotne u kapeli Presv. Srca Isusova u Rijeci 15. kolovoza 1972. godine.
Nedugo nakon položenih zavjeta, u studenom 1966. poslana je u Bogoslovno sjemenište u Rijeci gdje se zajedno s drugim sestrama gotovo danonoćno darivala za druge, osobito one koji su se pripremali postati svećenicima. Tijekom četrnaest godina u Sjemeništu sve do 1980. godine požrtvovno je radila u praonici rublja gdje se trebalo ustajati po noći ili u ranim jutarnjim satima, uređivala je kapelu i prostorije Sjemeništa. Jedno vrijeme bila je i vratarica. Jedan svećenik je s radošću posvjedočio da je s. Salezija bila prva osoba koju je ugledao na vratima Sjemeništa kad je došao. Tiha i samozatajna, ozbiljna u dužnostima, rado je bila viđena među svećenicima, a svojim savjetima pomagala je u organizaciji zajedničkog rada i životu zajednice sestara u Sjemeništu. U samostan u Crikvenici ponovno se vratila u studenom 1980. i dobila dužnost uređenja crkve i samostana, a već nakon tri godine poslana je u Rijeku gdje je preuzela kuhanje i kućanske poslove u župi Sv. Terezije od Djeteta Isusa na riječkoj Vežici (1983.-1985.), te u župi Sv. Mateja na Viškovu u vrijeme temeljite obnove župne crkve (1985.-1986.). U Omišalj, na otoku Krku, s. Salezija je stigla 1986. godine, a sljedeće godine imenovana je predstojnicom zajednice sestara. Ondje je sve do 1993. godine bila zauzeta kuhanjem, kućanskim poslovima te karitativnom skrbi o starijim i osamljenim osobama kojima je s ljubavlju pripremala tople obroke. Zasigurno su na poseban način u Omišlju i njezinom dušom odzvanjale Isusove riječi: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40). I činila je mnogo dobra drugima dajući im više od komada kruha i čaše vode. Nakon tridesetak godina vratila se u Zagreb, u jesen 1993. godine gdje će ostati sve do posljednjih ovozemaljskih dana. Dolaskom u samostan u Lašćinskoj u Zagrebu, preuzela je kuhanje u zajednici do 2014. godine, a nakon toga pomagala je koliko su joj snage dopuštale. Posljednje dane provodila je tiho i skrovito, u osobnoj molitvi. Pedesetu obljetnicu redovničkih zavjeta proslavila je u Rijeci 2016. godine.
Draga s. Salezija, hvala na primjeru jednostavnosti i samozatajnosti. Hvala za sve žrtve i molitve za sestre i za kandidatice koje su bile zajedno s Vama u Lašćinskoj. Molite i dalje za sve nas da ostanemo vjerne do kraja, do susreta u vječnosti.
Tijelo s. Salezije položeno je u grobnicu sestara na starom drenovskom groblju 26. ožujka 2020. u prisutnosti samo nekoliko sestara i vlč. Kristijana Malnara, župnika župe BDM Karmelske na Drenovi zbog trenutačne zabrane okupljanja.
Draga s. Salezija, hvala na primjeru jednostavnosti i samozatajnosti. Hvala za sve žrtve i molitve za sestre i za kandidatice koje su bile zajedno s Vama u Lašćinskoj. Molite i dalje za sve nas da ostanemo vjerne do kraja, do susreta u vječnosti.
Tijelo s. Salezije položeno je u grobnicu sestara na starom drenovskom groblju 26. ožujka 2020. u prisutnosti samo nekoliko sestara i vlč. Kristijana Malnara, župnika župe BDM Karmelske na Drenovi zbog trenutačne zabrane okupljanja.
Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova sa svima svetima.