Iz života

Preminula s. Dolores (Kata) Petrović



„Bog ne gleda kao što gleda čovjek:
čovjek gleda na oči,
a Gospodin gleda što je u srcu.“
1 Sam 16, 7
 
 
  Nakon kratke i teške bolesti okrijepljena svetim sakramentima u večernjim satima 21. siječnja 2020. u Hospiciju Marije Kozulić blago je u Gospodinu preminula naša s. Dolores (Kata) Petrović u 96. godini života i 70. godini redovništva.
 
  S. Dolores (Kata) Petrović rođena je 10. prosinca 1924. u Svetom Đurđu (Donji Miholjac) od roditelja Roka i Ane, r. Andračić kao drugo od četvero djece. Imala je tri sestre i jednog brata, od kojih je živa sestra Ana. Krštena je isti dan u župnoj crkvi sv. Martina u Podravskim Podgajcima u današnjoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a sakrament svete potvrde primila je 16. svibnja 1935. godine.
  O svojim roditeljima i danima u obiteljskom domu jednom prigodom je zapisala: „Majka mi je umrla prerano u 37. godini. Ostala mi je u lijepoj uspomeni. Tata je preuzeo i ulogu majke. Tu zadaću, koju mu je Providnost namijenila ispunio je u potpunosti i kao praktičan vjernik i kao dobar odgojitelj. Vlastitim življenjem bio nam je dobar primjer, što mi djeca nismo znali, a niti uvijek htjeli vrednovati i slijediti“. Svakodnevni život u maloj sredini nosio je sa sobom i radosti i teškoće, nedosanjane snove i ideale, mladenačka previranja i odlučivanja. Školovanje je započela u Sv. Đurđu, a završila u Crikvenici.
  „Po završetku pučke škole (pet razreda), u meni se probudila želja završiti bolničku školu i poći u misije. To je u meni tinjalo i ostalo skriveno. Bio je to čisti ideal! Međutim, dragi Bog me već tada počeo spremati za nešto drugo. U 17. godini počela sam intenzivnije provoditi duhovni život. Mnogo sam čitala vjerski tisak. U našu kuću dolazili su gotovo svi mjesečnici. Posebnom radošću čitala sam Glasnik Srca Isusova i izdanja Društva sv. Jeronima. To me je nekako oblikovalo. Napose sam gajila pobožnost prema Presv. Srcu Isusovu i Majci Božjoj. U to vrijeme obavljam pobožnost prvih petaka. U meni se budi klica redovničkog života, ali i dvojba poziva li me doista dragi Bog u redovnički stalež. No, kada dragi Bog jednom obuzme dušu, više je ne pusti, ako smo otvoreni i iskreni. Kada sam bila „na čistu“ da mene zapravo ništa drugo niti ne zanima, osim potpuno se predati Bogu, javila sam se u samostan Srca Isusova u Crikvenicu. Njihovu adresu našla sam u jednom časopisu.“
  U 24. godini 22. listopada 1948. godine prešla je prag samostana u Crikvenici i ostala ondje u kandidaturi 11 mjeseci. U novicijat je primljena u rujnu 1949. u samostanskoj kapelici dobivši ime s. Dolores, a u Jubilarnoj godini 13. rujna 1950. položila je prve redovničke zavjete na tri godine. Sljedeće dvije godine posvetila se formaciji i završetku školovanja. Doživotne zavjete položila je 16. rujna 1956. godine u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici. „Za mene je to bio vrhunac radosti!“, zapisala je s. Dolores.
  Tijekom 70 godina redovničkog života Božja providnost i redovnička poslušnost slala ju je u razna mjesta gdje je obavljala različite službe koje su joj bile povjerene: u Senju (1952.-1955.) je pripomogla u obrađivanju vrta te je kasnije bila sakristanka katedrale (1962.-1963.). U Svećeničkom domu „Šalda“ u Selcu pomagala je u vođenju kućanstva, dvorenju gostiju, a i u posjetama starijima i bolesnima u mjestu (1955.-1958.). U to vrijeme, rado se znala prisjetiti s. Dolores, u Selce je iz zatočeništva u lipnju 1956. došao na liječenje i oporavak mostarski biskup mons. Petar Čule koji se ondje zadržao oko mjesec dana.
  U samostan u Slatini došla je u ljeto 1958. i ondje se kratko zadržala do imenovanja za učiteljicu novakinja u Crikvenici (1959.-1962.). Privremeno je boravila u Zagrebu, a zatim je koncem 1963. premještena u riječki samostan Presv. Srca Isusova (Sacro Cuore) gdje je bila predstojnica zajednice sestara (1963.-1966.). U Austriji jedanaest mjeseci boravi u Linzu u službi u kapucinskom samostanu i sjemeništu (1967.-1968.).
  Zajedno s drugim sestrama odlazi u Njemačku te djeluje u Caritasovu domu za starije osobe u Bottropu (1967.) i u gradskom socijalnom Domu Srca Isusova u Neussu (1968.-1972.) gdje je bila voditeljica i predstojnica zajednice sestara koje su započele njegovateljsku službu starijih osoba. Budući da su sestre došle u Njemačku bez znanja njemačkog jezika, tražila je načina kako im omogućiti učenje novoga jezika, poznavanje mjesta, ljudi i kulture. Kako su mlade sestre cjelodnevno bile u službi starijih i bolesnih, poticala ih je na predah, duhovnu izgradnju čitanjem knjiga te učenjem sviranja glazbenih instrumenata, primjerice gitare, harmonike i frule. Također se brinula i za duhovni život sestara organiziranjem redovitih duhovnih obnova i slavljenje sakramenata, osobito redovite ispovijedi.
  Tijekom 1972. preuzela je službu vratarice u Nadbiskupskom domu u Rijeci (1972.-1975.), a početkom siječnja 1973. imenovana je odgovornom za zajednicu sestara. Vraća se u Njemačku u Karlsfeld gdje je preuzela vodstvo doma i zajednice sestara u Caritasovu domu sv. Josipa za starije i bolesne (1975.-1979. i 1988.-1994.).
  Od 1959. do 2000. godine, tijekom 28 godina, u nekoliko navrata bila je članica Vrhovne uprave Družbe: tajnica (1959.-1962.), savjetnica (1959.-1962., 1968.-1971., 1972.-1979., 1994.-2000.), ekonoma (1985.-1988.), te vrhovna glavarica Družbe (1979.-1985.).
  Surađivala je s brojnim svećenicima i redovničkim zajednicama. Za vrijeme dok je bila vrhovna poglavarica Družbe podržavala je djelovanje sestara u postojećim djelatnostima, ali je i otvarala nova polja apostolata: u Sjemeništu Družbe Isusove „Augustin Bea“ u Zagrebu 1981. i u Omišlju (1982.). Iste godine sestre su napustile djelovanje u samostanu u Baški na otoku Krku (1982.). Vodila je brigu o obnavljanju samostanskih kuća u Kraljevici i u Sv. Vidu Dobrinjskom i nastojala da se preuredi samostan u Crikvenici. Osim toga, osobito joj je bilo na srcu duhovna obnova Družbe „da se bolje posvijesti smisao posvećenja i apostolskog djelovanja“. U tom duhu i za obnovu zajedništva započelo se s proslavama jubilarnih slavlja redovničkih zavjeta, duhovnim obnovama i seminarima za mjesne poglavarice, katehistice, a također i s okupljanjem djevojaka na vikend susrete.
  Kad se vratila iz Karlsfelda u Rijeku, u Kući matici bila je vratarica više od dvadeset godina (1994.-2016.). Sate i sate provela je na porti samostana tiho i strpljivo, u molitvi i razgovoru sa sestrama ili posjetiteljima koje je srdačno primala i pažljivo slušala imajući razumijevanja za razne životne situacije sugovornika. U brojnim prigodama znala je, gotovo u detalje, pripovijedati o događajima iz osobnog života, prenositi iskustva i životne situacije naših sestara, Crkve i naroda.
  Za svakoga je imala lijepu riječ i osmijeh. Uvijek je bila u pokretu: ili je uređivala prostor oko ulaznih vrata samostana, ili je popravljala krunice koje su joj drugi donosili, ili je čitala duhovne knjige i katolički tisak. Rado je hodočastila, osobito svake prve subote u mjesecu na Veli vrh Gospi od Utjehe, moleći za duhovna zvanja u Crkvi i u Družbi.
  Istančanog domoljubnog osjećaja, sa zanimanjem je pratila zbivanja u domovini i iskreno se radovala promjenama u hrvatskom društvu koje su dopuštale slobodu u ispovijedanju vjere i djelovanju Katoličke Crkve.
  Krasila ju je dobra narav i vedrina duha, pobožnost te vjernost zavjetima i redovničkim pravilima. Svugdje gdje je bila ostavljala je lijepi primjer života.
  Do Badnjaka 2019. osjećala se dobro i znala je često boraviti u kapeli ili šetati po samostanu. Iznenada joj je pozlilo i, nakon operacije, posljednje dane života provela je u Hospiciju Marije Kozulić.
  Prije dvadesetak godina o sebi je zapisala: „Mogu slobodno reći da sam se svagdje osjećala 'kod kuće', nigdje tuđinac. Mnogo sam putovala, većinom službeno, osim kada sam sestre vozila na izlet – što sam uvijek rado činila. Bila sam u Lourdesu iz Karlsfelda, u Svetoj zemlji, također iz Karlsfelda. Bila sam četiri puta u Rimu – dva puta službeno, a dva puta hodočasnički. Prvi put prigodom kanonizacije sv. Nikole Tavelića iz Neussa i zadnji put prošle jeseni (2000.) u Jubilarnoj godini prigodom moje pedesete godišnjice redovništva. Neka bude sve na slavu Božju!
  U životu sam doživjela mnogo, mnogo dobra. Srela mnogo dobrih ljudi, ali imam i negativnih iskustava. Za sve sam zahvalna dragom Bogu! Život mi je doista bio dinamičan.“
  Sprovodne obrede na starom drenovskom groblju u Rijeci i svetu misu zadušnicu u samostanskoj kapeli Navještenja Gospodnjega predvodio je riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić u suslavlju nekoliko svećenika.
  Nadbiskup Devčić, govoreći o s. Dolores, istaknuo je kako joj je zasigurno bilo jedino važno ići za Gospodinom, vršiti njegovu volju u svojem životu i potpuno mu se preda. Svoju ljubav prema Kristu željela je živjeti upravo u Družbi sestara Presvetog Srca Isusova trudeći se da i njezino srce postaje poput Kristova Srca i širi Božju ljubav ovim svijetom prema svakom čovjeku. Nadbiskup je zahvalio s. Dolores za sve što je učinila za Riječku nadbiskupiju i na mjestima gdje je živjela, istaknuvši da se i njezin život može opisati stihovima: „Kuda koracam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti”.
  Vrhovna predstojnica Družbe s. Dobroslava Mlakić izrazila je sućut obitelji s. Dolores, prisutnoj sestri Ani i ostaloj rodbini rekavši kako je ljudski život poput knjige. „Knjiga života s. Dolores otvorena je njezinim rođenjem, na krštenju je ispisana posveta, koju je upotpunila odgovorom na Božji poziv. Odlaskom s ovoga svijeta, knjiga njezina ovozemaljskoga života, zatvorena je. Vjerujemo da je njezina knjiga lijepo ispisana. Sedamdeset dvije godine utkala je u našu Družbu, u Crkvu, u svijet. Međutim, dok je ispisivala svoj život, kako to biva i u knjigama, znala se dogoditi i pokoja pogreška djelima, riječima i mislima. Vjerujemo da joj je dobrostivi Bog u svojoj ljubavi sve oprostio. Radujemo se da će nas kod Gospodina zagovarati.“ Potom je potaknula rodbinu da ostanemo i dalje povezani u molitvi, osobito za nova duhovna zvanja.
  Draga s. Dolores, hvala za lijepi primjer redovničkog života. Hvala za brojne susrete, iskreno zanimanje za druge i molitvenu podršku. Molite za nas koji hodimo Gospodinu u susret.
Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova sa svima svetima.