Životni put mlade Anke bio je radosno nošenje životnih križeva, od njezina rođenja i prvih godina koje su obilježene neizvjesnostima i stradanjima Drugoga svjetskoga rata, pa do križa bolesničkoga kreveta na kojem je sjedinjena s Kristom, nadopunjujući što nedostaje mukama njegovim, provela posljednje dane svoga ovozemaljskoga života.

  Kao mlada djevojka sklona molitvi i revnom obdržavanju kršćanskih dužnosti, odlučila je svoj život darovati Kristu te je velikodušno i radosno plodnu Slavoniju zamijenila krškim dolcima i škrtim primorskim krajevima gdje se dosta teško živjelo. U Crikvenici je u listopadu 1960. godine zajedno s još nekoliko sestara započela novicijatske dane prije kojih je u molbi zapisala: „Obećajem da ću, svom dušom nastojati, da budem prava redovnica i u svemu što sličnija poniznom, poslušnom i požrtvovnom Srcu Isusovu“. Prve redovničke zavjete na tri godine položila je 3. listopada 1961. godine u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, a doživotne 4. listopada 1967. u Crikvenici.

  Svoj život je darivala Gospodinu u molitvi i radu strpljivo noseći teškoće života koje je susretala vjerno ispunjavajući svoju dužnost u kuhinji i ostalim kućanskim poslovima u mjestima koje joj je Božja providnost dodijelila u zajednicama sestara i u župama na području tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije, Zagrebačke nadbiskupije, Porečke i pulske biskupije te Krčke biskupije, ali i izvan domovine, u domu za djecu oštećenu u razvoju u Alkovenu, u Austriji. Boravila je dulje ili kraće vrijeme u Senju, Oštarijama, Lovincu, Cetingradu, u Puli, Ližnjanu, Rijeci, Lovranu, Kraljevici, Grižanama, Crikvenici, Ravnoj Gori, Krasnu, Omišlju, Dobrinju, u Zagrebu i Slatini.

  Koliko je samozataje i strpljenja, molitve, požrtvovnosti i ljubavi, utkano u 57 godina redovničkoga života s. Dragomire, znano je samo dobrome Bogu kojemu je vjerno i tiho služila svjedočeći njegovu milosrdnu i blagu ljubav svima kojima je bila poslana.

  U samostanskoj kronici sv. Antuna Padovanskoga u Puli za s. Dragomiru je zabilježeno: „Vrijedila nam je zlata.“ I doista Gospodin ju je ponekad kušao kao „zlato u taljici“ (usp. Mudr 3, 5-6) i našao da ga je dostojna.

  Svjesna da je bez Božje pomoći i njegove milosti nemoćna, svoje pouzdanje stavljala je u Presveto Srce Isusovo u kojem je crpila snagu za svaki pa i najmanji korak koji je činila sve dok su joj tjelesne snage dopuštale. Iako onemoćala u tijelu, duh je krijepila ustrajnom molitvom za Družbu i za nova duhovna zvanja, a teškoće bolesti podnosila je u vjeri i s osmijehom na licu šireći oko sebe ozračje evanđeoske radosti.

  O vedrini njezina duha, posvjedočio je i svećenik koji ju je ispovjedio u travnju ove godine na bolesničkoj postelji: ohrabrio ju je riječima, a ona njega osmijehom kojim ga je i ispratila. Tiha i samozatajna, blaga, jednostavna i vrlo skromna, znala se radovati i biti zahvalna i za male stvari koje su joj drugi činili. Rado se odricala za potrebe drugih, a osobito je mislila na siromahe i misije.

 

  Grleći križ svoje bolesti u sjedinjenosti s Kristom i drugima je bila primjer kreposna života koji rađa dobrim plodovima. Kad se govori o s. Dragomiri, onda se može reći da je i njezin život doista zračio dobrotom.

„Dobrota! To je krepost koja ne gleda na interes, koja ne čeka da je dužnost pokrene niti da je nešto privuče, nego se daje najsiromašnijem, jadnom, napuštenom, dostojnom prezira! Da, u čovjeku se nađe to divno svojstvo. Uzvišenost njegove duše ne procjenjuje se po nadarenosti, slavi – nego po dobroti. Ona daje licu prvi i nepobjedivi čar. Ali, odakle čovjeku dobrota, ako ne od Boga, koji je prvobitni ocean iz kojeg se u naše srce dobrota prelijeva.“ (Dominique Lacordaire)

 

  Draga s. Dragomira, hvala za lijepo svjedočanstvo vjernoga redovničkoga života. Hvala za molitve i žrtve koje ste velikodušno prikazivali za potrebe mnogih. Vjerujemo da vas je Gospodin primio u svoj zagrljaj i da Vaše lice obasjava radost Kristove vječne ljubavi u nebeskom zajedništvu službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić, utemeljiteljice Družbe, i naših sestara koje su otišle pred nama.

 

  Sprovodne obrede na starom drenovskom groblju i sv. misu zadušnicu u kapeli Navještenja Gospodnjega u Kući matici na Donjoj Drenovi u petak 24. svibnja 2019. predvodio je mons. Nikola Uravić, povjerenik za redovnice Riječke nadbiskupije u koncelebraciji mons. Gabrijela Bratine.

 

Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova sa svima svetima.

s. Lidija Turić