Iz života

Jubilarna slavlja sestara




  U utorak 14. kolovoza riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić predvodio je svečano euharistijsko slavlje u crkvi Blažene Djevice Marije Karmelske na Donjoj Drenovi u povodu proslave jubileja sestara Družbe Presvetog Srca Isusova. Dijamantni redovnički jubilej proslavila je s. Beatrica Opašić, a zlatni redovnički jubilej: s. Pankracija Žižić, s. Tereziana Bilić i s. Timoteja Miloloža.
  Lijepo je i dostojno slaviti prve zavjete, ali još ljepše i dostojnije zlatne i dijamantne, što mi upravo sada činimo. Slavljenje prvih zavjeta možemo usporediti s radošću sijača zbog sjetve, a slavljenje zlatnih i dijamantnih sa žetvenom radošću, kazao je na početku propovijedi nadbiskup. Dodao je da prva radost izvire iz nade da će posijano sjeme uroditi plodom, a druga iz plodova sjetve koja je pomućena nesigurnošću, jer nikad ne znamo hoćemo li žeti u suzama ili u radosti. “Vi se pak, drage jubilarke, i mi svi skupa s vama, danas radujemo radošću koja ispunja žeteoce kad im dobro urodi ono što su posijali, dakle radošću koja nije zamućena strahom od budućnosti.”
  Jubilarke je potaknuo na zahvalnost za sve koji su ih na njihovu redovničkom putu pratili, usmjeravali i ohrabrivali. U teškim vremenima za Crkvu odlučile ste slijediti Božji poziv stavljajući joj se u službu kao redovnice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova. Bilo je to 1958. kad se sestra Beatrica, dijamantna jubilarka, Bogu odazvala, a deset godina kasnije isto su učinile i ovdje prisutne zlatne jubilarke: s. Pankracija, s. Tereziana, i s. Timoteja, rekao je nadbiskup. “Bilo je to vrijeme kada se svećenički ili redovnički poziv prihvaćalo iz čiste ljubavi, nepomućen bilo kakvim drugim interesima, jer je u ondašnjem društvu to bio poziv koji je bio više nego osporavan. Ali od problema i poteškoća s kojima su morali računati oni koji su ga izabirali, bila je jača ljubav prema Bogu i njegovoj svetoj volji.”
  Zahvaljujući tolikim požrtvovnim mladićima i djevojkama, naša se Crkva mogla relativno brzo oporaviti od posljedica Drugoga svjetskog rata i tako oporavljena biti podrška narodu, dodao je mons. dr. Devčić. “A nakon što je pokrenuto zasjedanje II. vatikanskog koncila, mogla se pripremna uključiti i u provođenje reformi koje su koncilski oci predložili i izglasali. U tom izazovnom razdoblju naše narodne i crkvene povijesti, prisutnost i djelovanje Crkve izgledali bi sigurno drukčije da nije bilo mladih koji su spremno i s entuzijazmom prihvaćali Božji poziv te se, nakon položenih zavjeta ili primanja svetih redova, poslušni volji svojih poglavara spremno uključivali u župni pastoral i u rad naših crkvenih ustanova.” U nastavku je potaknuo vjernike na molitvu za nova duhovna zvanja, za velikodušne mladiće i djevojke kojima neće na usnama biti prvo pitanje: „Što ću ja dobiti od toga?“, nego: „Što mogu Crkvi i narodu dati u službi koja mi se povjerava?“ Samo ako se s ovim posljednjim pitanjem na usnama i u srcu prihvaćaju službe u Crkvi i društvu, možemo se svi nadati boljoj budućnosti, kazao je nadbiskup.
  Zaključujući propovijed zahvalio je u svoje ime i uime cijele Riječke nadbiskupije, njezinih župa, kao i župa Gospićko-senjske biskupije, za rad i evanđeosko svjedočenje kojim su sestre pružile značajnu pomoć mjesnoj Crkvi u izvršavanju poslanja što joj ga je Gospodin povjerio. Vašim samoprijegornim radom u pastoralu te molitvom i žrtvom za sav narod, a posebno za povjerene vam duše, vaši su jubileji dobili zlatan i dijamantan sjaj, ne samo zbog godina koje ste provele u redovništvu nego prvenstveno zbog toga kako ste ih provele, odnosno čime ste ih oplodile. Plodovi vašeg rada daju vašim redovničkim i životnim godinama zlatni i dijamantni sjaj. Drugim riječima, vaši dijamanti i vaša zlata su vaš trud i znoj uloženi u službu čovjeku i Crkvi kojoj je Gospodin povjerio da nastavi njegovo spasiteljsko djelo u svakom vremenu i na svakom mjestu, sve dok on ponovno ne dođe, zaključio je nadbiskup Devčić.
Helena Anušić