Naš Dom nekad i sad
Upisavši srednju školu u gradu Rijeci koji je od moga rodnog grada udaljen dva sata vožnje automobilom, počela sam se pitati: „Gdje ću živjeti?“ Jedini učenički dom o kojem smo moja obitelj i ja razmišljali bio je upravo ovaj na adresi Pomerio 17, Ženski učenički dom Marije Krucifikse Kozulić. Upisavši i proboravivši u njemu tri tjedna, u razgovoru s mamicom (ime za baku, koji potječe iz mjesta Dobrinj na otoku Krku) Mericom, koja je i sama nekoć bila u ovome Domu, shvatile smo da se mnogo toga promijenilo…Smještaj i organizacija u Domu
Merica: Ja sam se davne 1966. godine s otoka Krka preselila u Rijeku, upisavši pritom 1. razred Srednje primaljske škole: bila sam dio treće generacije te škole. Stanovali smo u bivšoj Ulici žrtava fašizma, ali se ne mogu sjetiti broja, nekako mi je u sjećanju broj 17, ali ne mogu točno reći. Ulica se pružala sve do Mrtvoga kanala. 
Kad bi se ulazilo s ceste, odmah gore, nadesno, bila je kapela koju su imale časne sestre. Ispod te kapele sve je bilo zatvoreno i pripadalo je časnim sestrama, dok su iznad kapele bila dva kata koja su pripadala spomenutoj srednjoj školi. Na prvom katu nalazile su se učionice i zbornica, a drugi kat je bila jedna velika soba sa sanitarnim čvorom; kreveti su bili na kat, a ondje nas je prve godine spavalo trideset. Iznad drugoga kata je bio tavan koji su također koristile č. sestre. Mi smo se s njima cijelo vrijeme susretale, a nekad smo se znale i družiti u „vešeraju“. Budući da smo sve imale prebivalište izvan Rijeke, odlazile smo kući jednom mjesečno, a odjeću smo prale u njihovu „vešeraju“, u jednoj maloj zgradi uz vrt. Ondje su bili kotlovi (tada nije bilo mašina i tih stvari!), u kojima smo kuhali, prali odjeću i sušili je odmah pored. Hranu nismo dobivali u Domu nego smo imali tri obroka na dan u starom Riječkom rodilištu, odmah preko puta Doma. Tako je bilo moje prve godine. Drugu godinu su to promijenili jer su učenice zadnjeg, četvrtoga razreda, bez obzira na to stanovale u Rijeci ili izvan nje, morale biti u Domu tijekom cijele školske godine, a učenice drugoga i trećega razreda bile su smještene u Učeničkom domu „Podmurvice“. 
Jedino čega se sjećam baš u vezi s Domom je činjenica da smo svake nedjelje prijepodne morale pospremati i čistiti budući da smo samo jedanput mjesečno odlazili kući i nije nam bio dopušten izlazak da ne bismo slučajno otišle na sv. misu. Dok smo bile kod časnih u Domu, osobno nisam nikad ušla u kapelu Presvetog Srca Isusova jer nisam smjela (nitko nije!). Poslijepodne smo imale izlaz pa smo najčešće išle na Krnjevo u crkvu sv. Nikole jer smo otkrile da se ondje služi poslijepodnevna sv. misa. Tu, u gradu, nismo se ni usudile ući u crkvu da nas ne bi ispisali iz škole. U prvom razredu smo se još i susretale i družile s časnama, kako sam i rekla, no kad smo se vratile u četvrti razred više nismo smjele kod njih čak ni odjeću prati, ma ništa.
Kad bi se ulazilo s ceste, odmah gore, nadesno, bila je kapela koju su imale časne sestre. Ispod te kapele sve je bilo zatvoreno i pripadalo je časnim sestrama, dok su iznad kapele bila dva kata koja su pripadala spomenutoj srednjoj školi. Na prvom katu nalazile su se učionice i zbornica, a drugi kat je bila jedna velika soba sa sanitarnim čvorom; kreveti su bili na kat, a ondje nas je prve godine spavalo trideset. Iznad drugoga kata je bio tavan koji su također koristile č. sestre. Mi smo se s njima cijelo vrijeme susretale, a nekad smo se znale i družiti u „vešeraju“. Budući da smo sve imale prebivalište izvan Rijeke, odlazile smo kući jednom mjesečno, a odjeću smo prale u njihovu „vešeraju“, u jednoj maloj zgradi uz vrt. Ondje su bili kotlovi (tada nije bilo mašina i tih stvari!), u kojima smo kuhali, prali odjeću i sušili je odmah pored. Hranu nismo dobivali u Domu nego smo imali tri obroka na dan u starom Riječkom rodilištu, odmah preko puta Doma. Tako je bilo moje prve godine. Drugu godinu su to promijenili jer su učenice zadnjeg, četvrtoga razreda, bez obzira na to stanovale u Rijeci ili izvan nje, morale biti u Domu tijekom cijele školske godine, a učenice drugoga i trećega razreda bile su smještene u Učeničkom domu „Podmurvice“. Jedino čega se sjećam baš u vezi s Domom je činjenica da smo svake nedjelje prijepodne morale pospremati i čistiti budući da smo samo jedanput mjesečno odlazili kući i nije nam bio dopušten izlazak da ne bismo slučajno otišle na sv. misu. Dok smo bile kod časnih u Domu, osobno nisam nikad ušla u kapelu Presvetog Srca Isusova jer nisam smjela (nitko nije!). Poslijepodne smo imale izlaz pa smo najčešće išle na Krnjevo u crkvu sv. Nikole jer smo otkrile da se ondje služi poslijepodnevna sv. misa. Tu, u gradu, nismo se ni usudile ući u crkvu da nas ne bi ispisali iz škole. U prvom razredu smo se još i susretale i družile s časnama, kako sam i rekla, no kad smo se vratile u četvrti razred više nismo smjele kod njih čak ni odjeću prati, ma ništa.Neli: Naravno da je sada sve drukčije. Sadašnji Ženski učenički dom Marije Krucifikse Kozulić nalazi se u ulici Pomerio na broju 17: još uvijek je, kada se uđe, na desnoj strani mala kapela u koju mi smijemo ulaziti, što često i činimo. Ispod kapele su dvije blagovaonice, kuhinja i jedna velika dvorana. U jednoj blagovaonici jedu časne, a u drugoj mi dobivamo naša tri obroka dnevno. U kuhinji rade dvije časne, a po potrebi i tri koje se brinu za nas. U velikoj dvorani svakoga dana sviramo klavir i vježbamo za školu, a nerijetko se ondje održavaju i sastanci odgojnih skupina, razni nastupi i obilježavanja blagdana ili dana koji su važni za život Doma općenito. U prizemlju se nalazi spomen-soba Marije Krucifikse Kozulić i izložba o njezinu životu. Također, ondje je još uvijek i čuveni „vešeraj“ koji koriste č. sestre, a u koji se i mi nerijetko „ubacimo“ radi peglanja vlastite odjeće; ondje je i skladište za hranu, kotlovnica i prostor u kojem radi domar. Iznad kapelice, dakle na prvome i drugome katu Doma nalaze se sobe, jedna polovica kata pripada sestrama, a druga učenicama. Naše sobe su dvokrevetne i jednokrevetne, a na svake dvije sobe dolazi kupaonica kojom su te sobe povezane. Svaki kat ima dnevni boravak i mini kuhinju u kojoj si pripremamo čaj, kavu, a ponekad i juhicu, ako se osjećamo umorno ili bolesno, te spremište za obuću i kofere. Tavan je preuređen prije nekoliko godina i sada se tamo nalaze jedna učionica, soba s kompjuterima, meditativna soba te još jedna jednokrevetna soba s kupaonicom. Ona „mala“ zgrada pokraj vrta sada je postala „donji dom“. U njemu su još tri četverokrevetne i jedna peterokrevetna soba, radionica za domara, teretana, knjižnica te dnevni boravak s kuhinjom kao i spremište za obuću i kofere. Mi odlazimo svaki vikend kući, osim ako nemamo dogovorene koncerte, nadoknade ili nastavu subotom.
Učenice
Merica: U vrijeme moje naš dom je zapravo bio Dom primaljske škole. Mi smo od prvoga dana drugoga polugodišta prvoga razreda imale praksu ujutro od 7 do 11, a školu poslijepodne od 13 do 19 sati. Ta praksa odvijala se najviše u Riječkom rodilištu, odmah preko puta Doma. Tamo smo imale praksu iz područja ginekologije, zatim rađaone, operacijske sale, prematurnog odjela (djeca nedonoščad) i laboratorije. 
Još smo imale praksu i na pedijatriji na Kantridi te na internoj medicini i općoj kirurgiji u Riječkoj bolnici. Na izvanbolničku praksu išle smo prema rasporedu, npr. ja sam imala praksu u domovima zdravlja na Belvederu i na Krnjevu. To je trajalo kratko, samo tjedan dana, tek toliko da se upoznamo s patronažom, da vidimo kako izgleda. U rodilištu smo i mi učenice dežurale po dvije tijekom noćne smjene. Svaki put kad je bilo nešto izvanredno, komplicirani porod, nešto u operacijskoj sali ili kada je bila nepravilna trudnoća, nas četiri, prema rasporedu, bile smo u pripravnosti i kada bi nas pozvali, ustajale smo i odlazile u rodilište. Zato su učenice četvrtoga razreda i bile smještene u Domu. U trećemu razredu imale smo i praksu preko ljeta u trajanju od tri tjedna, pa smo i tada tamo stanovale. Tada nam je praksa trajala 8 sati, a kada bi sestre otišle na godišnji odmor, imale smo i noćne smjene na ginekologiji, od 22 navečer do 4 ujutro. Da bismo mogle završiti školu, trebale smo obaviti deset samostalnih poroda. Kad smo je završile, bile smo potpuno osposobljene za rad u bolnici.
Još smo imale praksu i na pedijatriji na Kantridi te na internoj medicini i općoj kirurgiji u Riječkoj bolnici. Na izvanbolničku praksu išle smo prema rasporedu, npr. ja sam imala praksu u domovima zdravlja na Belvederu i na Krnjevu. To je trajalo kratko, samo tjedan dana, tek toliko da se upoznamo s patronažom, da vidimo kako izgleda. U rodilištu smo i mi učenice dežurale po dvije tijekom noćne smjene. Svaki put kad je bilo nešto izvanredno, komplicirani porod, nešto u operacijskoj sali ili kada je bila nepravilna trudnoća, nas četiri, prema rasporedu, bile smo u pripravnosti i kada bi nas pozvali, ustajale smo i odlazile u rodilište. Zato su učenice četvrtoga razreda i bile smještene u Domu. U trećemu razredu imale smo i praksu preko ljeta u trajanju od tri tjedna, pa smo i tada tamo stanovale. Tada nam je praksa trajala 8 sati, a kada bi sestre otišle na godišnji odmor, imale smo i noćne smjene na ginekologiji, od 22 navečer do 4 ujutro. Da bismo mogle završiti školu, trebale smo obaviti deset samostalnih poroda. Kad smo je završile, bile smo potpuno osposobljene za rad u bolnici.Neli: Kako bi se moglo i pretpostaviti, naše školovanje ne odvija se u prostorima Doma. Ima nas iz raznih krajeva Lijepe Naše i pohađamo različite škole: glazbenu, gimnaziju, medicinsku, elektrotehničku, ekonomsku, obrtničku... Pod budnim okom dviju odgojiteljica radimo, učimo, ali se i zabavljamo i razgovaramo. Svaki mjesec imamo proslave rođendana i velikih postignuća (na natjecanjima, turnirima...). Svakoga popodneva imamo dežurstva sat vremena, prema rasporedu. Ja pohađam gimnaziju i glazbenu školu paralelno pa ne provodim mnogo vremena u Domu. No mogu reći da se u Domu osjećam jako ugodno. Sve učenice se međusobno poznaju, razgovaraju i druže.
Merica: Vaš Dom je nešto sasvim drukčije. Kada smo imate 40. godišnjicu mature, dogovorile smo se s časnim sestrama da ćemo imati proslavu u vašoj dvorani. Kasnije su nas provele našim nekadašnjim spavaonicama i učionicama. To je neusporedivo, kao da se nalaziš u nekoj drugoj zgradi!
Povijest je nešto što se ne može izmijeniti. Moja mamica i ja smo bile u istoj zgradi u dva različita vremena, u dva različita svijeta. Nadam se da će neka buduća učenica pročitati jednom ovaj tekst, razmišljajući pritom kako je bilo u moje vrijeme, a kako je njoj sada. Jer, sve se može mijenjati nabolje, a onaj koji želi razmišljati o tome, neka sjedne u naš prelijepi vrt i opusti se...
Neli Salković