Za prvo čitanje imamo odlomak iz završnog dijela Knjige utjehe u Izaiji. Knjigu utjehe sačinjavaju propovijedi proroka iz vremena babilonskog sužanjstva (588. - 538. pr. Kr.). Prorok je u ime Božje trebao tješiti uznike u Babiloniji, pokazivati da je Bog sa svojim narodom i u tuđoj zemlji te obećavati novi izlazak iz tuđinskog ropstva. U završnoj propovijedi on još jednom skuplja sve glavne teme svoga izlaganja i izriče vjeru u snagu riječi Božje: kao što kiša ozeleni zemlju da bi dala sjeme sijaču i kruh za jelo, tako i riječ Božja čini među ljudima ono za što je poslana.
   U evanđelju imamo početak govora u prispodobama prema Mateju. Matej je u ovaj govor stavio sedam Isusovih prispodoba kao predah razmišljanja pošto je u poglavljima 11. i 12. iznio niz spasenjskih događaja iz Isusova mesijanskog djelovanja. Prva je prispodoba o sjemenu, koju Isus u tumačenju zove "riječ o Kraljevstvu" (r. 19). Prispodobe o kukolju u pšenici, zatim o gorušičinu zrnu, o kvascu, o skrivenom blagu, o dragocjenom biseru i o mreži punoj svakakvih riba počinju važnim uvodnim retkom: "Kraljevstvo je nebesko kao..." (usp. r. 24, 31, 33, 34, 45 i 47). I propovjednici i čitatelji evanđelja na brzinu previđaju da su prispodobe osvjetljenje kraljevstva Božjega kao središnje vrijednosti Isusova djelovanja i glavne teme njegova propovijedanja.
   Na temelju prispodobe o sjemenu danas trebamo doživjeti da kraljevstvo Božje raste u nama, oko nas i po nama upravo po plodnom slušanju, razumijevanju i svjedočenju riječi Božje. Isus kaže u tumačenju svoje prispodobe: "Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano... Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji riječ Božju sluša i razumije, pa onda, dakako, i daje: jedan stostruko, jedan šezdeseterostruko, a jedan tidesetostruko" (r. 19 i 23).
   Kako slušamo riječ Božju u liturgiji, sakramentima, blagoslovima, sprovodima? Vjerujemo li da kraljevstvo Božje raste plodnim slušanjem riječi Božje?

Obistinjuje ono zbog čega je poslah (Iz 55, 10-11)

  Knjiga utjehe počela je pozivom nebeskog glasa jednome od izraelskih sužanja u Babiloniji:
"'Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana...' Glas viče: 'Pripravite Jahvi put kroz pustinju...'" (Iz 40, 1-2).
   Bila je to utjeha i obećanje povratka u zemlju djedova. Povratak se imao odvijati prolazom kroz Sirijsku pustinju, preko koje su sužnji i dovedeni u Babiloniju. U toj nastupnoj propovijedi prorok je još rekao: "Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka" (Iz 40,8).
   Za naše današnje čitanje imamo završnu propovijed ovog proroka utjehe i optimizma. U Palestini ne pada snijeg, ali su se izraelski sužnji u Babiloniji mogli snijegu diviti i od njega strepiti kroz duge zime. Snijeg i kiša natapaju žednu zemlju i omogućuju da proklije sjeme koje su ljudi zasijali. Tu prirodnu pojavu Izraelci su bezbroj puta doživjeli u svom životu i znaju da sjeme u vlažnoj zemlji mora proklijati i donijeti plod. S tom pojavom iz svagdanjeg života poljoprivrednika prorok uspoređuje riječ Božju. Slika je bila to potrebnija što su povijesni slušatelji bili razočarani i malaksali, pitajući se može li uopće Bog pomoći i hoće li pomoći.
   Prorok je propovijedao po nadahnuću Duha Božjega. Zato je riječ koju je on iznosio pred svoje obeshrabrene sunarodnjake izlazila iz usta Božjih. Ta riječ ne vraća se Bogu bez ploda. Hebrejski izraz dobar koji ovdje stoji nije samo izgovorena ili napisana riječ. To je događaj, spasenjski događaj Božje intervencije u prilog slabima i nezaštićenima. Ovaj prorok utjehe često razumijeva riječ Božju kao događaj spasenja (usp. Iz 41, 17-20; 44, 24 - 45, 8). Na temelju takve svoje vjere prorok kaže: "Čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah" (r. 11). Takvim slušanjem i izlaganjem riječi Božje prorok se sam podvrgavao Božjem kraljevstvu i pridonosio da se ljudi podvrgavaju Božjoj vladavini.

Uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje (Rim 8, 18-23)

  Osmo poglavlje Poslanice Rimljanima veliko je Pavlovo izlaganje o djelovanju Duha Svetoga u zajednici krštenih. Središnji je dio u recima 14-17, gdje Apostol uči da nas Duh Sveti čini djecom Božjom.
   U našem odlomku polazi od iskustva patnje tjelesnog čovjeka u fizičkom svijetu: "Sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama" (r. 18). Slava je ozračje i bit Božja. Zato je "buduća slava" pristup u ozračje Božje. Sadašnje patnje imaju smisla, postaju podnošljive ako imamo na umu prijateljstvo s Bogom koje nam je već sada darovano, a u vječnosti će biti neizgubivo.
   "Stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima" (r. 19 22) - bolno je opažanje prirodnih katastrofa i nereda u prirodi. Od grijeha Adamova i priroda je pod znakom ljudskih prijestupaka. "Onaj koji je stvorenje podvrgnuo - ali u nadi" (r. 20) jest Bog koji je zbog grijeha Adamova pripustio nered u prirodu. Kaos, međutim, neće imati zadnju riječ u kozmosu i u povijesti čovječanstva. Grčki filozofi Pavlova vremena često su uspoređivali proljetni preporod prirode s porođajnim bolima žene. To su boli koje vode u radost novog života. Pavao upotrebljava tu sliku da pokaže sudjelovanje prirode sa sudbinom otkupljenih ljudi, koji su ranjivi u svojoj zemaljskoj i materijalnoj egzistenciji.
   "Imamo prvine Duha" (r. 23). To je oslon na vjerničko iskustvo. Sam Pavao i njegovi prvi povijesni čitatelji iskusili su prisutnost Duha Svetoga u životu: osobnim pristajanjem uz Krista raspetog i uskrslog otkrili su smisao svoje egzistencije, mogu podnositi nevolje zemaljskog putovanja, vjernički su radosni. "Prvine Duha" zalog su potpunog otkupljenja - duše i tijela. Čovjek - prema biblijskom gledanju - ne bi bio cjelovit, ne bi bio trajno sretan kad i svojim tijelom ne bi bio pripušten u Božju blizinu. "Iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela" (r. 23) - cjelovito posinstvo i potpuno otkupljenje. Već jesmo djeca Božja, već imamo posinstvo (usp. Rim 8, 14-15). Kršćanin živi između "već sada" i "još ne" spasenja dostupnog u Kristu.

Sluša i razumije pa onda, dakako, urodi i daje (Mt 13, 1-23)

  Za prispodobu o sjemenu i sijaču valja imati na umu Galileju Isusova vremena. Galileja je onda, kao i danas, bila žitnica Svete Zemlje. Prispodoba o sijaču koji redovno baca u dobru zemlju zvučala je vrlo blisko Isusovim povijesnim slušateljima. Bez sijačeve želje, neko sjeme pada uz put, pa ga pozobaju ptice. Neko na kamenito tlo, pa ne može pustiti korijenja. Neko u trnje, pa ne može odrasti. Tek ono koje pada u dobru zemlju, donosi rod. Isus je tom prispodobom želio pozvati svoje povijesne slušatelje na otvorenost prema Bogu, koji im govori upravo po njemu, Galilejcu iz Nazareta. Po Isusovim riječima i djelima kraljevstvo Božje nastupa među ljude. Oni mu se trebaju spremno otvoriti kao što vlažna zemlja prihvaća sjeme i omogućuje da ono proklija.
   U daljnjem tijeku izlaganja primjećujemo povijesno iskustvo Matejeve Crkve: sam Matej i propovjednici njegova vremena doživjeli su nikakav, slab i dobar odaziv ljudi na propovijedanje riječi Božje. Pitaju se zašto. Nalaze odgovor: nije nedostatak u sjemenu niti u sijačima, nego u slušateljima. Usklikom: "Tko ima uši da čuje, neka čuje!" (r. 9) povijesne slušatelje Isus je želio potaknuti na razmišljanje, jer svrha prispodobe jest upravo to: ne iznoseći razradu i primjenu zgode, pripovjedač traži od slušatelja da svaki u sebi nađe odgovor na izneseno.
  Zbunjuje redak 12.: "Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima! " U sportskom i ekonomskom životu onog vremena ljudi su tom izrekom sebi posvješćivali potrebu sportskog treninga i mudrog poslovanja: tko radi s onim što ima - postiže nove pobjede i stječe novo blago; tko se ne usudi ništa novo započeti, izgubit će i ono što ima. Ovdje Isus pod "imati" misli na otvorenost prema Bogu: tko ostaje otvoren prema Bogu upravo po Isusu - postaje duhovno bogatiji.
   U recima 14-16 Izaijinim riječima iznesena je svrha prispodobe, ali je ovdje Matej više utkao iskustvo prvih misionara nego vjerno reproducirao Isusovu povijesnu izreku. Iz cijelog evanđelja očito je da Isus nije imao skrivene nauke za uži krug sljedbenika i neke opće za sve simpatizere. On je javno govorio svijetu (usp. Iv 18,20 saslušanje pred velikim svećenikom). Žalio je što slušatelji "gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju" (r. 13), ali nije namjerno govorio umotano, u prispodobama. Apostoli su prispodobe razumjeli, a s njima i "otajstva kraljevstva nebeskoga" ne zato što bi bili bistriji od drugih Galilejaca Isusova vremena, nego zato što su bili otvoreniji Bogu koji im je govorio po Isusu.
   Reci 16 i 17 odaju Isusovu svijest o samom sebi: proglašavajući Dvanaestoricu sretnima što mogu slušati njegov nauk i gledati njegova spasonosna djela, Isus sebe stavlja uz bok starozavjetnim prorocima i pravednicima, dapače proglašava se i većim od njih. To je takozvana implicitna ili uključna kristologija.
  Isus obrazlaže prispodobu pokazujući da je važno riječ Božju slušati, razumjeti i rod donositi. Očito je da za slušanje i razumijevanje nije dovoljna fizička prisutnost na bogoslužju Crkve. Trebamo se otvoriti Bogu koji i danas govori po Gospodinu Isusu, "jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo" (SC 7,1). Poniznim i otvorenim slušanjem riječi Božje spremamo se da je tijekom propovjednikova izlaganja upijemo te da u tjednu koji pred nama stoji donosimo duhovne plodove u skladu s naviještenom, razumljenom i prihvaćenom riječju Božjom. Time prihvaćamo kraljevstvo Božje i pridonosimo da ono raste u svijetu. Kraljevstvo je Božje podlaganje Bogu poput Isusa i računanje s Bogom u ljudskom i zemaljskom životu.

prof. dr. Mato Zovkić