Za prvo čitanje imamo odlomak iz Druge knjige o kraljevima o Sunamki koja pruža gostoprimstvo proroku Elizeju. On je djelovao u Sjevernom Kraljevstvu od oko 840. pr. Kr. do oko 790. pr. Kr. Glavna mu je zadaća bila obnavljati vjeru u Boga jedinoga koju je bio zabranio izraelski kralj Ahab. Pomogao je da se sruši bezbožna Omrijeva dinastija, iz koje je bio Ahab, te da zapovjednik vojske Jehu bude prihvaćen za kralja. U svom djelovanju trebao je ne samo duhovnu suradnju sunarodnjaka koji su se polagano vraćali vjeri u Boga jedinoga. Trebala mu je i materijalna pomoć jer zbog propovijedanja riječi Božje nije mogao voditi vlastito gospodarstvo. Pobožnu Izraelku koja mu je materijalno pomagala sa svojim mužem on nagrađuje obećanjem da će dobiti dijete koje je dugo i uzalud očekivala.
   U evanđelju Isus govori o potrebi nošenja osobnog križa, odricanja od bolesne navezanosti uz obitelj, kad bi to ometalo učenički hod za Isusom. Zatim ističe da njegovi vjerovjesnici trebaju materijalnu pomoć ljudi u obavljanju svoga poslanja te svečano obećava da neće propasti plaća onima koji njegove učenike napoje čašom hladne vode.
   Ova čitanja potiču nas na razmišljanje o materijalnom pomaganju naroda Božjega. Mi katolici iz svojih sredstava pomažemo misije, Svetu Stolicu, biskupiju kojoj pripadamo, vlastitu župu - osobito kad se u njoj podiže nova crkva, župna kuća, vjeronaučna dvorana. Danas slavimo euharistiju sa sviješću da vjernička zajednica ima materijalnih potreba koje se podmiruju ponajprije od darova vjernika. Kako dajemo za izgradnju i održavanje crkvenih zgrada? Za misije, za Petrov novčić? Kako čuvamo materijalna dobra Crkve kojoj pripadamo? Za nas svećenike: kako trošimo ono što vjernici daju za zajedničke potrebe?

Ugledna žena pozva ga k stolu (2 Kr 4, 8-11. 14-16a)

  Elizejevo poslanje počinje potkraj vladavine Joramove u Sjevernom Kraljevstvu (852.-841.). Bio je pripadnik bogate seljačke obitelji, ali je na Ilijin poziv ostavio sigurnu karijeru te počeo proročku službu. Za razliku od Ilije, koji je kritizirao Ahaba zbog loše unutrašnje politike i nasilnog dokidanja monoteističke religije, Elizej je pratio vanjsku politiku i izraelskim kraljevima savjetovao pothvate koji će na dug rok koristiti cijelom narodu. Glavnu aktivnost razvio je za vrijeme kralja reformatora Jehua (841.-814.) i umro za vrijeme Joaša (798.-783.). Potkraj službe, u Joašovo doba, doživio je gospodarski i politički oporavak svojega naroda koji je prije toga pretrpio mnoga zla od Asiraca i Damaska.
   Šunam je mjesto u Sjevernom Izraelu, udaljeno oko 50 km sjeveroistočno od Samarije i oko 30 km istočno od Karmela. Elizej je u vršenju svoga poslanja morao često prolaziti kroz Šunam. U židovskoj obitelji biblijskog vremena redovno goste poziva i prima muž. Ovdje žena, koja je bila ugledna, predlaže mužu da u svojem domu, u potkrovlju, načine proroku sobu za odmor. Tamo je mogao ulaziti i izlaziti izvana, da ne smeta obiteljski život i razgovore. Gostoljubiva Izraelka počinje s jelom koje omogućuje proroku, a onda prelazi na spremanje sobe. "Vidim da je svet ovaj čovjek Božji što prolazi ovuda" (r. 9). Ova konstatacija pretpostavlja da je Elizej više puta prolazio kroz Šunam i da se ugledna vjernica mogla uvjeriti u njegovu zauzetost za Božju riječ i vjeru u narodu Božjem. Prorok je očito živio onako kako je druge učio.
   Predloživši mužu da mu materijalno olakšaju njegovo poslanje, žena je očitovala vjeru da prorok djeluje na dobro cijelog naroda Božjega te da za svoje djelovanje treba suradnju i pomoć svih članova zajednice.
   Prosvijetljen od Boga, Elizej najavljuje ženi da će zatrudnjeti. U ono doba Izraelke su se osjećale nesretne ako ne bi mogle imati djece. Žena je doživljavala društvenu i duhovnu promociju u svojoj djeci. Iz kasnijeg toka izlaganja doznajemo da je ona zaista dobila sina, da se taj sin naglo razbolio i umro, ali ga je Elizej oživio. Iz postupaka te žene prema proroku učimo materijalno pomagati crkvenu zajednicu - u neposrednoj blizini, ali i u dalekim krajevima.

Kršteni u Krista Isusa (Rim 6, 3-4. 8-11)

  Šesto poglavlje Poslanice Rimljanima najdublje je Pavlovo obrazloženje krštenja kao pridruženja svakog krštenika glavnim spasenjskim događajima: Kristovoj smrti i uskrsnuću. Ovdje imamo sržni dio tog poglavlja.
   Krštenje nas povezuje sa smrću Isusovom kao događajem spasenja: "Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni" (r. 3). Ovdje Apostol tumači krštenje kao događaj po kojem krštenik biva u Krista unesen, s njegovom spasotvornom smrću doživotno povezan. Zato je važna nijansa: "... kršteni u Krista Isusa", ne "u Kristu Isusu". Krštenost u Isusa jest događaj koji traje.
   Zatim Apostol nastavlja: "Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života" (r. 4). Ovdje Pavao ističe da je izjednačenost s Kristom u smrti kod krštenika već dogođena, a izjednačenost s Kristom u uskrsnuću ima se dogoditi u budućnosti. Krštenik koji ispovijeda vjeru i kaje se za grijehe odmah dobiva oproštenje grijeha i tako na sebe primjenjuje dogmatsku izreku: "Krist umrije za grijehe naše po Pismima" (1 Kor 15,3). On je pridružen Kristu koji sada postoji u svojem uskrslom stanju, grijesi mu jesu oprošteni, ali puno osobno uskrsnuće dogodit će se tek u eshatonskoj budućnosti.
   "Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu" (r. 11)! To je poziv na život usklađen s darovanim krsnim preporodom. Bog nam je bez naših zasluga oprostio i traži da živimo kao njegovi sinovi i kćeri - "u Kristu Isusu". Oslonjeni na Krista koji nas je krsnim događajem sebi pridružio.

Neće mu propasti plaća (Mt 10, 37-42)

  Ovo je završni dio govora Dvanaestorici pred galilejsko poslanje. Matej je u taj govor skupio Isusove izreke važne za misionarsko djelovanje te za život misionara.
   U prvom dijelu današnjeg odlomka Isus traži od svojih sljedbenika da obiteljske veze podlože obvezama učeničkog hoda za Isusom koji uprisutnjuje kraljevstvo Božje. Glavna tema Isusova propovijedanja je kraljevstvo Božje kao misterijska zbilja na dohvatu. Toj zbilji on je podložio svoje obiteljske veze i tako traži od svojih učenika. Kao što nije dopustio da rodaci iskrivljuju njegovo djelovanje ili njega iskoriste za vlastiti napredak u društvu, tako traži i od svojih sljedbenika. To uključuje izraz "više voljeti" Isusa nego oca, majku, sina, kćer. Iz Mt 15, 4-6, gdje se Isus zalaže da dolično poštovanje i uzdržavanje nemoćnih roditelja, vidimo da Isus nije protiv zdrave povezanosti s vlastitom obitelji.
   U tom kontekstu treba razumjeti i izreku o uzimanju svoga križa u hodu za Isusom. Kao što je Isus prihvatio žrtvu u vršenju svoga mesijanskog zvanja, tako traži i od svojih učenika. "Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga" (r. 39). To se najprije odnosilo povijesno na Isusa. On je znao gubiti na kratak rok da bi dobio na dug rok. To traži i od nas svojih učenika.
   U r. 40 Isus se poistovjećuje sa svojim misionarima: "Tko vas prima, mene prima, a tko prima mene, prima onoga koji mene posla!" Matej je u izreku utkao iskustvo poslijeuskrsnoga misijskog djelovanja. U vrijeme naviještanja Židovima misionari su nailazili na materijalne teškoće. Tješili su se vjerom da ih šalje Uskrsli te da Otac nebeski stoji iza njih kao što je stajao iza Isusa u njegovu mesijanskom djelovanju. U recima 41-42 izravnati su proroci, pravednici i Isusovi učenici ako su "najmanji". Tko njih prima i materijalno ih pomaže, pribavlja sebi plaću proročku, pravedničku i učeničku. "Prorok i pravednik" sinonimi su za Božje ljude koji riječ Božju naviještaju i po njoj žive. "Ovi najmanji" Isusovi su sljedbenici koji se ne prave važni, koji su duhovni siromasi (usp. Mt 5, 3).
   Za nas današnje sudionike euharistijskog slavlja "proroci, pravednici, ovi najmanji" najprije su svećenici koji predvode župnu zajednicu. Među njih dakako spadaju i redovnice u župi te osobe koje su se posvetile župnom apostolatu. "Ovi najmanji" koji prihvaćaju svoju ovisnost o Bogu i spremni su druge uvoditi u takvu spasonosnu ovisnost jesu i osobe koje se spremaju za duhovno zvanje. Zatim biskup i njegovi suradnici u ordinarijatu, Sveta Stolica sa svojim dikasterijima, misionari i njihovi suradnici. Doprinosom za njihove materijalne potrebe mi ih "primamo", nudimo im "čašu hladne vode", omogućujemo im da bez materijalnih stresova obavljaju svoj duhovni poziv na dobro cijelog naroda Božjeg i ostalih ljudi u svijetu našeg vremena.
   Na to mislimo dok danas dajemo milostinju pod misom ili kad crkvenim ustanovama dajemo svoje priloge za konkretne potrebe naših misionara, svećenika, redovnika i redovnica.

prof. dr. Mato Zovkić