Za prvo čitanje imamo ispovijest proroka Jeremije kojega su povijesni slušatelji odvraćali od proročkog djelovanja te mu prijetili zatvorom i smrću. Pritom su hramski službenici pravili pritisak na kraljeve suradnike i jednom su čak uspjeli zatvoriti Jeremiju pod optužbom da kod vojnika potkopava volju za branjenjem Jeruzalema u vrijeme opsade od Babilonaca. Jeremija je više puta pokušao odreći se proročke službe da bi imao osobni mir. Ali se ponovno vraćao bezuspješnom naviještanju svega što Bog sprema, jer je osjećao da ga na to tjera neka unutarnja sila. Današnji je odlomak dio cjeline koju bibličari zovu "Drugi poziv". To je ispovijest proroka o pouzdanju u Boga u teškoćama života i proročkog zvanja.
   Za evanđelje imamo dio Isusovih uputa Dvanaestorici pred galilejsko poslanje. Isus im najavljuje osporavanja i prijetnju smrću, ali ih potiče da se ne boje onih koji mogu naškoditi tijelu. Ujedno im za uzor pouzdanja u providnost Božju stavlja vrapce koji ne ugibaju bez Božjeg znanja.
  Tako nam prvo čitanje i evanđelje u današnjoj misi predstavljaju poticaj na prihvaćanje životnih teškoća i vjerničko oslanjanje na Božju providnost. Na to nas potiče i zborna molitva: "Daj, Gospodine, da ti uvijek služimo sa strahopoštovanjem i ljubavlju. Ti nikad ne kratiš svoga vodstva vjernima koje si utemeljio u svojoj ljubavi."
  I mi vjernici podložni smo strahu, nemiru zbog nesigurne budućnosti, napasti odustajanja i bježanja od redovnih dužnosti. S Jeremijom i Gospodinom Isusom uvjereni da Bog "nikada ne krati svoga vodstva vjernima", obnovimo danas svoju vjeru u providnost Božju.

Progonjeni i pokolebani Jeremija pouzdaje se u Boga (Jr 20, 10-13)

  U dijelu koji prethodi našem odlomku pretpostavljeno je Jeremijino bezuspješno propovijedanje. Nastupio je oko 625. pr. Kr. među ostacima sjevernih plemena koje je zvao na obraćenje da bi Bog potomke deportiranih iz Asirije vratio u zemlju djedova. Godine 605. kad je Nabukodonozor kod Karkemiša porazio asirsku i egipatsku armiju, nadvila se nova opasnost nad malo judejsko kraljevstvo s Jeruzalemom kao glavnim gradom. Po Božjem nadahnuću Jeremija je preselio u Jeruzalem te počeo poglavare i narod zvati na obraćenje da Bog ne pripusti "opasnost sa sjevera" na svoj grad i narod. Kralj, hramsko osoblje i stanovnici Jeruzalema živjeli su iluziji o nerazorivosti hrama. Sjećajući se da je asirska vojska 700. pr. Kr. pod Senaheribom uzalud opsjedala Jeruzalem (zbog bolesti vojnika naglo se povukla), vjerovali su da je Božji grad neosvojiv bez obzira kako žive svećenici i narod. Jeremija je kroz dvadesetak godina uporno najavljivao razornu kaznu, ako se svi ne obrate. Zato su ga silom odstranjivali iz hramskog dvorišta, predbacivali mu da je loš rodoljub i defetist te tvrdili da preko njega ne može govoriti Duh Božji.
   "Užas odasvud" (r. 10) podrugljiva je poštapalica u koju su kritizeri saželi Jeremijine propovijedi i često je ponavljali za prorokom (usp. Jr. 6, 25; 20, 3.10; 46, 5 i 49, 29). "Prijavite, mi ćemo ga prijaviti" - prijetnja je državnom silom i prorokovo iskustvo te sile (na početku glave 20. prikazano je kako je Pašhur, zapovjednik hramske straže, dao Jeremiju batinati te preko noći staviti u klade). Jeremija je bio društven čovjek, navezan na prijatelje. U trenutku krize prijatelji su ga napustili pa se žali na tu osamljenost i zlobno očekivanje bivših prijatelja da on odustane od proročke službe ili da bude državnom silom ušutkan. U r. 11 prorok vjernički ispovijeda: "Sa mnom je Gospodin kao snažan junak!" U r. 12 Jeremija dalje ispovijeda da Bog proniče pravednika, vidi mu bubrege i srce. Bubrezi su slika čovjekova moralnog djelovanja, a srce slika razumskih odluka i razmišljanja. On vjeruje da ga Bog ispravno prosuđuje, dok su ljudi skloni klevetama i sumnjičenjima. Živi iz te vjere i odlučuje pouzdavati se u Boga.

Milost Kristova obuhvatnija od grijeha Adamova (Rim 5, 12-15)

  Glava peta Poslanice Rimljanima sačinjava prijelaz između prvog dijela u kojem je riječ o opravdanju grešnika i drugog u kojem Apostol izlaže doživljenu ljubav Božju kod krštenika kao jamstvo spasenja. U tom dijelu prikazan je vjernički život kao trostruko oslobođenje:
a) oslobođenje od grijeha i smrti (5, 12-21);
b) oslobođenje od sebe samog sjedinjenjem s Kristom (6, 1-23);
c) oslobođenje od Zakona (7, 1-25).
   Naš današnji odlomak donosi dio teksta o oslobođenju od grijeha i smrti. U r. 12 Pavao pripisuje smrt Adamu kao pročelniku ljudske zajednice u kojem su prava i šanse potomaka bili usredotočeni. On pripisuje smrt i grešnosti svih ljudi, jer iz iskustva zna da svi griješe. Tu sveopću grešnost - baštinjenu od praoca Adama, ali i stečenu osobnim grijesima - zovemo istočnim ili izvornim grijehom. Reci 13 i 14 iznose trostruku podjelu povijesti sa stajališta ubrojivosti pojedinačnih i zajedničkih grijeha: od Adama do Mojsija ljudi jesu griješili, ali nije postojao objavljeni Zakon pa se grijesi nisu ubrajali; od Mojsija do Mesije postojao je objavljeni Zakon pa se izvornoj grešnosti dodavala ubrojivost jer su grešnici kršili Božje odredbe; u vremenu Krista darovana je sloboda od Zakona zbog milosti Kristove.
   Međutim, s darom je drukčije nego s Adamovim grijehom, jer uskrsli Krist kao glava obnovljenoga čovječanstva mnogo više utječe na povijest svijeta od Adama kao grešnog praoca svih ljudi. Ovdje je Pavlu važna ljudskost Isusova: "Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu" (r. 15). Ljudski je rod više dobio u Kristu nego izgubio u Adamu. Ovdje se vidi Pavlov vjernički optimizam. Iako je u njegovo doba bilo na svijetu grijeha, nepravde, pokvarenosti i zlobe, on vjeruje da je Kristovom smrću i uskrsnućem zlo u korijenu slomljeno. Ne pada mu na pamet da svijet proglasi vladavinom Sotone.

Zdravi i nezdravi strah (Mt 10, 26-33)

 

  Pišući ovaj Isusov govor misionarima u vremenu nakon Uskrsa, Matej želi pokazati kontrast između vremena Isusova povijesnog naviještanja i naviještanja misionara. Isus je djelovao u granicama vlastitog naroda, bez buke i ovacija. Njegovi misionari trebaju izići među poganske narode i s krovova naviještati ono što su od Isusa čuli u tajnosti. Isus ovdje zove na trostruku neustrašivost:
- neustrašivo propovijedanje (r. 26 27);
- neustrašivo suočenje s mučeništvom kad je potrebno (r. 28);
- neustrašivo gledanje u budućnost s obzirom na materijalna dobra (r. 29-31).
Zatim potiče na neustrašivo svjedočenje pred ljudima (r. 31-33).
   Isus je u ovom dijelu govora na liniji starozavjetnih proroka: "Ne zovite urotom sve što narod ovaj urotom zove; ne bojte se čega se on boji i nemajte straha. Jahve nad Vojskama - on jedini neka vam bude svet; jedino se njega bojte, strah od njega nek vas prožme!" (Iz 8, 12-13). Stari zavjet pod strahom Jahvinim misli na vladanje usklađeno s Božjim zapovijedima. Takav strah ujedno je i pobožnost kao izraz prihvaćanja ovisnosti o Bogu. Isus zove na zdravi strah pred Bogom, "koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu" (r. 28). Ljudi mogu nanositi zlo čovjeku u njegovoj tjelesnosti, ali duhovnu bit slobodnoga ljudskog bića ne mogu podjarmiti. Bog je gospodar čovjeka ako je tjelesan i duhovan, ako je slobodno i razumno biće. Pred njim trebamo imati zdravi strah, koji je priznavanje Božjeg vrhovništva i aktivno življenje po Božjim zapovijedima. To ne smije biti pasivno cvokotanje i ukočenost od straha, nego aktivni, radni strah.
   Nezdravi strah bio bi poput trećeg sluge iz prispodobe o talentima koji je znao da mu je gospodar strog pa ipak nije učinio ništa s gospodarovim novcem. Bog traži da ga se maštovito bojimo - aktivno poduzimajući djela koja on očekuje od svojih slugu i sluškinja te izbjegavajući čine i riječi koji nisu spojivi s prihvaćanjem Božjeg vrhovništva.
   Spominjući vrapce koje Otac nebeski zna i izbrojane vlasi na ljudskoj glavi, Isus želi svoje sljedbenike potaknuti na vjerničko oslanjanje na Božju providnost. On najavljuje potrebu hrabrog propovijedanja s krovova (palestinske kuće imale su ravan krov), zatim mogućnost mučeništva i potrebu ispovijedanja vjere pred zemaljskim vlastima. Bog neće čudesno intervenirati u svakoj opasnosti, ali će ipak biti uz nas, znat će nas. Makar nam se pokoja osobna teškoća ili tragedija činila preteška, a Bog dalek i nezainteresiran, on je tu.

prof. dr. Mato Zovkić