11. nedjelja kroz godinu
Zahvalnost za darovano oproštenje
U prvom čitanju prorok Natan otkriva Davidu njegov grijeh i pomaže mu da se pokaje i obrati. U drugom čitanju žena grešnica pere Isusu noge u Šimunovoj kući tražeći od Isusa vanjski znak oproštenja koje Bog nudi raskajanim grešnicima.
Na Natanovu parabolu o otetoj siromahovoj ovci David je spreman kao kralj kazniti izgrednika, a onda uviđa da je on taj grešnik i ponizno se kaje. Šimun farizej ugošćuje Isusa da ga iskuša pa zaključuje da Isus ne može biti pravi prorok zato što ne zna da je žena koja mu pere noge javna grešnica ili - ako to zna nadnaravnim znanjem - nije pravi prorok zato što je ne odbacuje od sebe.
Ove nedjelje liturgija nas potiče da sadržajnije ispovijedamo svoju grešnost na početku mise i zahvalnije prihvaćamo darovano oproštenje. Svi sudionici liturgije - od pape do posljednjeg mladića i djevojke - ispovijedaju na početku Bogu te prisutnoj braći i sestrama da su griješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Mi ne glumimo kad to govorimo, jer priznajemo da smo zbiljski grešnici. Izgovaramo li to zbiljski i mislimo li na ono što govorimo? Izmireni s Bogom i s bližnjim, pristupamo slavljenju euharistije - novozavjetne zahvalne gozbe i žrtve. "Euharistija" znači naime "zahvala", najsadržajnija zahvala koju smijemo pjevati svome Bogu.
Na Natanovu parabolu o otetoj siromahovoj ovci David je spreman kao kralj kazniti izgrednika, a onda uviđa da je on taj grešnik i ponizno se kaje. Šimun farizej ugošćuje Isusa da ga iskuša pa zaključuje da Isus ne može biti pravi prorok zato što ne zna da je žena koja mu pere noge javna grešnica ili - ako to zna nadnaravnim znanjem - nije pravi prorok zato što je ne odbacuje od sebe.
Ove nedjelje liturgija nas potiče da sadržajnije ispovijedamo svoju grešnost na početku mise i zahvalnije prihvaćamo darovano oproštenje. Svi sudionici liturgije - od pape do posljednjeg mladića i djevojke - ispovijedaju na početku Bogu te prisutnoj braći i sestrama da su griješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Mi ne glumimo kad to govorimo, jer priznajemo da smo zbiljski grešnici. Izgovaramo li to zbiljski i mislimo li na ono što govorimo? Izmireni s Bogom i s bližnjim, pristupamo slavljenju euharistije - novozavjetne zahvalne gozbe i žrtve. "Euharistija" znači naime "zahvala", najsadržajnija zahvala koju smijemo pjevati svome Bogu.
Zašto si prezreo Gospodina (2 Sam 12, 7-10.13)?
Radi skraćivanja ispušten je prvi dio zgode, gdje prorok Natan - nakon grijeha Davida koji je mislio da o tome nitko u Jeruzalemu nema pojma - dolazi na kraljev dvor te priča parabolu o siromahu koji je imao samo jednu ovcu. I nju mu silom oteo bogati susjed da pogosti svoga gosta. David je, reagirao žestoko: "Tako mi živoga Jahve, smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio!" (2 Sam 12, 5). Natan je uzvratio: "Ti si taj čovjek!" Orijentalnom monarhu, u vremenu kad nije bilo ustava i govora o ljudskim pravima, reći tako nešto moglo je skupo koštati. Natan je svejedno smatrao da je to njegova dužnost.
Zatim slijedi odlomak koji smo danas pročitali u liturgiji. Prigrabivši Bat-Šebu i poslavši njezina muža Uriju na ratište da sigurno pogine, David je prekoračio svoje kraljevske ovlasti. Natan ga podsjeća na dobročinstva koja mu je Bog do tog trenutka iskazao: predao mu kraljevsku vlast, iako nije bio iz kneževske obitelji, uništio njegove protivnike, ujedinio pod njegovom vlašću sjeverna i južna plemena. David nije samo nanio sramotu ženi koja nije željela prevariti svoga muža. Nije samo učinio nepravdu Uriji kojega je dao postaviti u prve bojne redove da mora poginuti: "Zašto si prezreo Gospodina i učinio što je zlo u njegovim očima?" (r. 9). Prorok mu najavljuje kaznu za kraljevsku dinastiju: bit će rivalstva i ubijanja unutar kraljevske loze. Tako izlazi da je grijeh potkopavanje vlastitog pravog dostojanstva, nanošenje zla bližnjemu i uvreda Bogu Stvoritelju i vrhovnom gospodaru svih ljudi. David priznaje: "Sagriješio sam protiv Gospodina". Iako je kralj, vjernički priznaje svoju grešnost i moli da mu Bog oprosti. U Božje ime prorok izjavljuje da Bog oprašta, ali dio kazne ostaje. David je ovdje slika raskajane grešnice u današnjem evanđelju, a Natan slika Isusa od kojeg grešnica traži vidljivi znak oproštenja.
Čovjek se opravdava vjerom u Isusa Krista (Gal 2, 16.19-21)
U ovom kratkom odlomku Pavao najavljuje glavnu temu polemične poslanice Galaćanima: opravdanje ili ispravan odnos s Bogom ljudi mogu postići krsnom vjerom u Isusa Krista, bez starozavjetnih propisa o obrezanju.
To su nijekali krivi učitelji i Pavao štiti svoje vjernike od njihova utjecaja. Opravdanje je savezničko svojstvo Božje: nitko ne može vlastitim zalaganjem steći savezničku naklonost Božju. Pavao nastavlja: "Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo, da se opravdamo po vjeri u Krista" (r. 16). "Mi" su ovdje Apostoli i sam Pavao. Vjera je ovdje prihvaćanje objave očitovane u Isusovim djelima i riječima, posebno u njegovoj smrti i uskrsnuću. Krsnom vjerom svaki kršćanin biva "s Kristom raspet" u smislu životno povezan. Tako krštenik i dalje ostaje "u tijelu" ili u zemaljskoj egzistenciji, ali je iznutra povezan s Kristom raspetim i uskrslim. Isusova žrtvena smrt izraz je njegove vjernosti Bogu i ljudima pa svaki krštenik, s njime iznutra povezan, može reći da se Krist za njega predao iz ljubavi.
Za Pavla je naglašavanje starozavjetnog puta spasenja značilo da bi Kristova smrt bila uzaludna. Ta je smrt zajedno s uskrsnućem središnji događaj objave kojim su otpočela "posljednja vremena" ili završna faza Božjeg plana o ljudima. Čovjek postaje prijatelj s Bogom tako da prihvati ljubav Božju očitovanu u Kristovoj smrti i uskrsnuću. Drugog puta nema.
Vjera te tvoja spasila, idi u miru (Lk 7, 36-50)
Luka voli prikazivati Isusa gdje prihvaća poziv na gozbe, jer je to bila prilika za poučavanje ne samo sudionika gozbe nego i svih promatrača koji su se smjeli okupiti u dvorište domaćina. Farizej Šimun želio je iskušati Isusovo proročko znanje i ponašanje. Isus prihvaća poziv unatoč domaćinovoj sumnjičavosti. Na svečanim gozbama kod Židova onog vremena sudionici su ležali nalakćeni na lijevi lakat, a desna im je ruka bila slobodna za jelo. Tako je "žena grešnica" mogla mirno čučnuti do Isusovih nogu, kvasiti ih suzama, otirati kosom, cjelivati i mazati pomašću koju su bolje stojeće žene nosile u znak svog društvenog položaja. Svojim izvanrednim znakovima gostoprimstva i poštovanja, koje je domaćin Isusu uskratio, ona nije ometala tok gozbe ni Isusovo poučavanje.
Iz cijelog konteksta valja pretpostaviti da je ova žena već čula Isusa, možda jedne subote u sinagogi njihova mjesta. Uz to je na temelju Isusova ponašanja prema grešnicima došla do uvjerenja da i za nju postoji izlaz, Bog je spreman i njoj oprostiti. "Grešnica u gradu" znači da je bila udata za carinika te mu aktivno pomagala u nepravednom ubiranju poreza, ili je mogla biti prostitutka, jer je i to postojalo u Palestini Isusova vremena u gradićima s mješovitim stanovništvom. Svakako, svi su u gradu znali njezino moralno stanje i tako se prema njoj ponašali da su je izbjegavali kao otpisanu i nepopravljivu. Očito je željela izvući se iz takvog stanja pa je u Šimunovu kuću došla tražeći od Isusa vidljivi znak oproštenja. Činjenica da je Isus nije odgurnuo njoj je bila dovoljno jasan znak. Suze, brisanje kosom, cjelovi poštovanja i miomiris su izraz zahvalnosti za dobiveno oproštenje.
Isus u paraboli pokušava Šimuna, koji je odviše siguran u svoje teološko znanje, natjerati na razmišljanje. Dužnik s petsto denara dugovao je zaradu od gotovo dvogodišnjeg rada. Onaj s pedeset zaradu od gotovo dvomjesečnog rada. U Šimunovu odgovoru: "Predmnijevam onaj kojemu je više otpustio" naslućuje se strah da ne bude nasamaren, jer je odgovor očit. Isus zatim domaćinu blago predbacuje što mu nije iskazao znakove izvanrednog poštovanja: cjelov mira pri ulazu u kuću, pranje nogu jer su sudionici trebali prašnjavim cestama doći u sandalama do kuće u kojoj se priređuje gozba i mirisavo ulje koje razgoni zadah i stvara ugodno raspoloženje među uzvanicima. Sve to iskazala je grešnica koju bi Isus po Šimunovu poimanju proročkog znanja i ponašanja trebao odgurnuti. U r. 47: "Otpušteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo" hoti (jer) je posljedično: ona jest puno griješila, za grijehe se kaje, Bog joj je oprostio na temelju Isusova propovijedanja i ponašanja tako da ona u znak zahvalnosti mnogo ljubi. Ljubav ovdje nije uvjet nego pratnja darovanog oproštenja. Bog raskajanom grešniku oprašta bez njegovih i njezinih prethodnih zasluga.
Zato bi pomilovani grešnik trebao zahvalno ljubiti Boga koji ga opet vraća među "normalne" članove vjerničke zajednice. Ljubav je i zahvalno prihvaćanje darovanog oproštenja, ispovijed vjere da Bog zbiljski oprašta. "Vjera te tvoja spasila" je konkretno pouzdanje u Isusa po kojem Bog oprašta i spašava. Mir u kojem ona odlazi je unutarnji glas savjesti koja ju je dotada prekoravala.
Ova nas zgoda potiče da ne budemo kao samodostatni Šimun koji je mislio da je s njim sve u redu te tako iskarikirano odražavao Božju dobrotu da grešnicima nije pružao mogućnost obraćenja. Zgoda nam pokazuje svetopisamski korijen sakramenta izmirenja ili ispovijedi: kao što je raskajana grešnica tražila vanjski znak oproštenja koje Bog po Isusu dariva, tako tražimo i mi u osobnom izmirenju i pokajničkom činu na početku euharistijskog slavlja.
prof. dr. Mato Zovkić