„Povjeri Gospodinu svu svoju brigu,
i on će te pokrijepiti:
neće dati da ikada posrne pravednik.“
(Ps 55, 23 iz Misnih čitanja dana)
U crikveničkom samostanu 21. svibnja 2024. blago u Gospodinu preminula je naša s. Đurđenka (Ana) Meštrić u 81. godini života i 57. godini redovništva.
Rođena je 28. srpnja 1943. u Lužanu, u blizini Varaždina, od oca Stjepana i majke Dragice r. Matečak. Sakrament svetog krštenja primila je u župnoj crkvi sv. Marije Magdalene u Knegincu 1. kolovoza iste godine. Kad je imala tri godine 1946., obitelj se preselila u Slavoniju, u Vođince (današnja Đakovačko-osječka nadbiskupija).
Odrastala je u obitelji s još dva brata i tri sestre. U župnoj crkvi Kraljice Svete Krunice susrela se s Isusom u sakramentu prve pričesti, a sakrament svete potvrde primila je 4. srpnja 1954. Svakodnevna zajednička obiteljska molitva bila je neizostavna, a nedjeljna sveta misa posebno osvježenje poslije tjednog umora, ali i snaga za nove pothvate. Već od malih nogu rado je išla u crkvu i željela je postati redovnicom. U njezino mjesto dolazila je na godišnji odmor jedna sestra iz naše Družbe pa je u Ani jačala misao o odlasku u samostan. Uz školovanje trebalo je još pomoći obitelji. Svoje brige i nadanja povjeravala je u molitvi Gospodinu. Srce je htjelo jedno, a obiteljske potrebe drugo, pa je Ana još neko vrijeme ostala kod kuće. Zaposlila se u Prehrambeno-poljoprivrednom kombinatu u Vođincima radeći sezonske poljoprivredne poslove u plodnoj Slavoniji. Kao i svaka mlada djevojka družila se sa svojim vršnjacima. No njezino srce nije nalazilo potreban mir i ispunjenje u onome što je svijet nudio. Kad je vidjela da braća i sestre mogu nastaviti dalje bez njezine pomoći, odlučila je u 22. godini ostvariti čežnje svoga srca. „Imajući samo volju Božju pred svojim očima“ kako je jednom zapisala, krenula je iz ravne Slavonije u Primorje. Duboko u svom srcu vjerovala je da će ostvariti duhovni poziv jer je svoj život već davno predala Gospodinu.
U crikvenički samostan došla je početkom travnja 1965. Susret s Majkom Franciskom Ivković koja ju je primila, oduševio ju je i dao joj nutarnju sigurnost da je na pravom putu. O prvim danima u samostanu zapisala je: „U samostan me primila Majka Franciska Ivković, skromna i jednostavna sestra. Pokazala mi je kapelicu Srca Isusova i šivaonicu gdje su sestre marljivo šivale. Drugi dan upoznala sam s. Agnezu koja je uvijek bila raspoložena. Ujutro smo dolazile na molitvu u kapelu i molile na početku: 'Pozdravljam Te, Presveto Srce Isusovo, Srce moga Spasitelja, živi i neiscrpni izvore radosti i vječnoga života, neizmjerna riznico božanstva, gorljivi ognju božanske ljubavi!...'“ Ova molitva pratila ju je svakodnevno, u njoj je nalazila svoje utočište, a u Kristovu Srcu snagu i žar za neumorno služenje koje joj je Gospodin pripremao.
Novicijat je započela 3. listopada 1966. s još dvadeset djevojaka koje su u bijelim haljinama, poput mudrih djevica, u procesiji išle k svome Zaručniku. Prve redovničke zavjete položila je u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici 4. listopada 1967., a doživotne 15. kolovoza 1973. u prvostolnoj crkvi sv. Vida u Rijeci.
Tjedan dana poslije polaganja prvih redovničkih zavjeta, zajedno s nekoliko sestara, poslana je u kapucinski samostan u Linz u Austriju (1967. – 1970.) gdje je pomagala u kućanskim poslovima. Nakon što su sestre napustile Linz vratila se u Rijeku i radila je u kuhinji riječkoga Bogoslovnoga sjemeništa (1970. – 1972.). Poput Marte i Marije, svoje vrijeme i snage, molitvu i žrtvu darivala je za Kristove svećenike i one koji su se pripremali za tu službu. Redovnička poslušnost odvela ju je ponovno u Austriju, u Grossrussbach (1972. – 1974.), u Katoličko-obrazovni dom Bečke nadbiskupije u kojem su se održavali različiti duhovni susreti za sve uzraste. Zasigurno nije bilo lako otići u tuđinu, ali snagom Božje milosti s. Đurđenka nije posustala, nego je vjerno i ustrajno koracala naprijed vjerujući da je Gospodin uvijek uz nju.
Srca uronjena u Kristovu ljubav u jednoj molbi za obnovu redovničkih zavjeta ovako izriče svoje predanje Gospodinu: „Ponizno molim, cijenjenu časnu Majku, da me pripusti polaganju privremenih svetih zavjeta. Obećavam, s pomoću Božjom, da ću nastojati savjesno ispunjavati svete zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće te živjeti prema svetom Pravilu naše Kongregacije. Također obećavam i spremna sam svom dušom prihvatiti svaki vaš nalog i odredbu, kao i onih sestara koje mi budu pretpostavljene. Unaprijed Vam iskreno zahvaljujem ponizno moleći za sveti blagoslov.“
Da to nisu bile samo riječi nego doista temeljno opredjeljenje kojim se vodila sjedinjujući svoju volju s Božjom, svjedoči i zapis jedne sestre koja ju je pratila u redovničkoj formaciji. U pismu prije polaganja doživotnih zavjeta za s. Đurđenku piše da se ona u svemu pokazala jako dobra, u molitvi i razmatranju revna, u dužnostima pouzdana, savjesna i marljiva, a sve to čini s pravim veseljem.
Iz Grossrussbacha premještena je u Beč u odgojni zavod Školske braće kršćanskih škola (1974. – 1983.). U Beču je, osim u kuhinji, sudjelovala i u odgojnom radu s brojnom djecom koja su trebala gotovo cjelodnevni nadzor. Iskustvo rada s djecom u Beču vodilo ju je novom i još snažnijem svjedočanstvu ljubavi prema Kristu. Sljedeće tri godine (1983. – 1986.) provela je u Institutu Hartheim u Alkovenu (u biskupiji Linz) gdje su bila smještena djeca oštećena u razvoju. U Srcu Isusovu koje je dobrote i ljubavi puno, strpljivo i mnogoga milosrđa, nalazila je snagu za služenje i ljubav prema ovim malim Isusovim prijateljima potrebnima neprestane brige i nadasve nesebične ljubavi nadahnjujući se na primjeru utemeljiteljice Družbe službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić. Uz rad s djecom bila je odgovorna i za zajednicu sestara (1984. – 1986.). Nakon završetka ovoga karitativnog djelovanja naše Družbe u Alkovenu u kolovozu 1986. s. Đurđenka poslana je u Neuss, u gradski socijalni Dom Srca Isusova (1986. – 2008.). Najprije je radila u kuhinji, a posljednjih desetak godina u Neussu bila je njegovateljica u noćnoj službi skrbeći se o starijim i bolesnim osobama. Sestre svjedoče da je bila vrijedna te susretljiva, uslužna i pažljiva prema svima, i prema korisnicima Doma i prema djelatnicima. Tiha i samozatajna, bespogovorno i spremno priskakala je u pomoć kad je trebalo zamijeniti drugoga. Na nju se uvijek moglo računati. Tijekom dvadeset i dvije godine djelovanja u Domu s. Đurđenka činila je mnoga dobra djela. Bila je i majka i sestra starijima i osamljenima, stajala je podno križa patnje i boli bližnjega, a toliko je toga što je ostalo poznato samo njoj i dobrom Bogu.
U molitvi obnavljala je svoje snage za neumorno služenje. I hodočašća u Rim, Lourdes i svetom Jakovu u Santiago de Compostelu bila su joj izvor snage za suočavanje s težim životnim trenucima kojih zasigurno nije nedostajalo ni u njezinu životu. U slobodno vrijeme, ono malo što je preostalo nakon rada i služenja, zajedno sa sestrama s kojima je živjela, opuštala se uz ručni rad.
Nakon zaslužene mirovine 2008. vratila se u domovinu u crikvenički samostan gdje je nastavila služiti u kuhinji zajednice sestara dokle joj je zdravlje dopuštalo. Na svoje zdravstvene poteškoće nije se žalila nego ih je strpljivo podnosila prepoznavajući u njima priliku za tješnje sjedinjenje s Kristom kojega je ljubila svim bićem. Iako joj se zdravstveno stanje pogoršavalo, ostala je hrabra i predana Božjoj volji. Osvrćući se na svoj život, nedavno je zapisala: „Sa zahvalnošću gledam na svoj život. Velika hvala dragom Bogu što me je pozvao, Majci Božjoj i sv. Josipu kojemu se svakodnevno molim. Utječem se i u zagovor Majke Krucifikse kao i Anđelu čuvaru“.
Draga s. Đurđenka, hvala na lijepom svjedočanstvu života i velikodušnog darivanja Bogu i bližnjemu. Hvala što ste hvalili Gospodina sveg života svojeg (usp. Ps 146, 2) svakodnevnim, naizgled, malim djelima ljubavi koja su sva zlatnim slovima upisana u Božje Srce od kojega punine svi mi primismo.
Neka Vam Gospodin udijeli lijepu vječnost, zajedno s našom utemeljiteljicom službenicom Božjom Majkom Marijom Krucifiksom Kozulić, a njegova milosrdna i blaga ljubav oprosti sve manjkavosti i propuste učinjene u slabosti.
Sprovodne obrede na gradskom groblju u Crikvenici 23. svibnja vodio je župnik vlč. Vjekoslav Đapić, a svetu misu zadušnicu u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije mons. Nikola Uravić, povjerenik za redovnice u Riječkoj nadbiskupiji.
Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova.