
POKAŽI SE U SVOJOJ ISTINI
Često se pitam, Gospodine, kako živjeti u istini, u istini svoga života, u punini istine, bez skrivanja od Tebe, sebe i drugih. Znam, toliko puta i na mnogo načina stavljam na svoje lice, na svoje srce,... uvijek nove maske.
Imam ih cijelu kolekciju, svagdanjih i blagdanskih. Jedne mi pomažu kimati glavom, govoriti riječi iza kojih ne stoje moje misli, smijati se kad treba i kad ne treba, druge su, pak, one šarenije specijalizirane za posebne prigode, kada sve treba prštati od nekog umjetnog veselja, kad ne treba "biti svoj", nego onakav kakvim me drugi žele vidjeti, kad nije poželjno pokazati pravu istinu, poneku suzu na licu, tugu u srcu, … neke su samo za mene, za mene ispred Tebe, Gospodine… a, opet, znam, Gospodine, u susretu s Tobom, pred Tvojim pogledom ljubavi, nestaju sve maske, iščezavaju poput mraka pred Svjetlošću…
I pitam se, Gospodine, čemu skrivanje? Zašto strah od sebe? Zašto se čovjek boji pokazati u svojoj istini, makar pred istinom Tvoje ljubavi koja nikoga nije osudila… zašto pred onima koji su svi jednaki pred Tobom, zašto čovjek nema hrabrosti biti svoj, neponovljiv, zašto mora svoj život mjeriti mjerom drugih… kad će napokon taj čovjek shvatiti svoju vrijednost u Tvojoj ljubavi koju si mu pokazao stvorivši ga na svoju sliku… kad ćemo se početi diviti različitosti darova koje si svakomu dijelio kako si htio, a ne sve jednako stavljati u isti kalup očekujući iste misli, riječi, djela… po nekoj našoj mjeri?
Kad će čovjek, (kad ću ja), odlučiti ne stavljati iz dana u dan uvijek nove maske, kad će ih prestati stvarati, uljepšavati, mijenjati?
Želim i danas moliti "Lice tvoje, Gospodine, ja tražim". Da, lice Tvoje, Oče, da ponovno mogu vidjeti svoje, ono koje si mi darovao u ljubavi svoga Sina. Daj mi htjeti odbaciti sve što nisam, kako bih bila ono što jesam, stvorena na Tvoju sliku, iz ljubavi za Ljubav.