SINKO, OTPUŠTAJU TI SE GRIJESI
(Mk 2,1-12)
U proteklih smo nekoliko nedjelja razmišljali o Isusovoj vlasti i moći kojima je oslobodio čovjeka od njegovih tjelesnih zarobljenosti. Liturgijska čitanja sljedećih nekoliko nedjelja pozivaju nas na promišljanje o Isusovoj borbi protiv sila koje zarobljavaju ne više čovjekovo tijelo, nego njegov duh. Riječ je, prije svega, o zarobljenostima koje stavljaju Zakon iznad čovjeka, zatvarajući pri tome i samoga Boga unutar svojih uskih mentalnih shema.
Evanđeoski ulomak sedme nedjelje kroz godinu prvi je od pet Isusovih rasprava s različitim židovskim skupinama koje Marko predstavlja u poglavljima 2,1-3,6. Dakako, sasvim je jasno kako nije samo riječ o raspravama apologetskog karaktera, nego i o nužnim katehezama upućenim prvim kršćanskim zajednicama koje su se odnosile na različita sporna pitanja unutar samih kršćanskih zajednica kao i u odnosu prema židovskim: otpuštenje grijeha, zajedništvo s carinicima i grešnicima, prisutnost zaručnika i post, kršenje subote i ozdravljenje u subotu.
U središtu današnjeg evanđeoskog ulomka nije, kako bismo na prvi pogled mogli reći, i kako to često biva u našim promišljanjima, čudesno ozdravljenje uzetoga, nego vlast Sina Čovječjega da na zemlji otpušta grijehe. I dok su se mnogi okupljeni u kući u Kafarnaumu divili čudesnom ozdravljenju uzetoga, Isus stavlja naglasak na oproštenje grijeha. Čudo je bilo samo potvrda vlasti kojom Sin čovječji otpušta grijehe.
Međutim, promatrajući reakcije i iskaze različitih osoba u raspravi s Isusom uočavamo dvije različite slike i poimanja Boga. S jedne strane su pismoznanci, poznavaoci i čuvari zakona koji ne pokazuju nikakav interes za uzetim niti njegovim čudesnim ozdravljenjem. Zabrinuti kako zaštititi i obraniti Boga ili bolje rečeno svoju sliku o Bogu čine sve kako bi obranili tradicionalni nauk i zakon prema kojemu je samo Bog mogao oprostiti grijehe. Stoga u pokušaju da spase zakon, moralni sustav i u konačnici same sebe, optužuju Isusa kao hulitelja. Pitanje koje si postavljaju pitanje je Isusova identiteta, jer ako samo Bog može oprostiti grijehe, a Isus je oprostio grijehe uzetome, tko je onda Isus?
Dakako, suočavajući se s pitanjem Isusova identiteta nisu mogli dovesti u pitanje same sebe niti sumnjati u vjerodostojnost i valjanost Zakona. Stoga dovode u pitanje Isusa, kojega na kraju osuđuju kao hulitelja.
S druge stane je Isus koji u središte svojega spasenjskog djelovanja stavlja čovjeka, ispred svakoga zakona i sustava. U Sinu čovječjem koji ima vlast oprostiti grijehe na zemlji Bog je postao blizak svakom čovjeku. Uzeti i ljudi jednostavna i otvorena srca u njemu su prepoznali Boga, te postali svjedoci Njegove ljubavi, blizine i istine: Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: «Takvo što nikad još ne vidjesmo!» (2,12). Za razliku od njih pismoznanci, ljudi mudrosti i znanja ostali su zaslijepljeni svojim naukom te zarobljeni vlastitim slikama o Bogu i čovjeku koje su ih priječile primiti novost Isusova dolaska i dara spasenja.
U svojem izvještaju o čudesnom ozdravljenju uzetoga Marko poziva i nas čitatelje i slušatelje današnjeg vremena na promjenu vlastitih slika i poimanja Boga, čovjeka i nas samih, koje su daleko od istine o Bogu i čovjeku u Isusu Kristu objavljenje. Na čijoj smo strani i čiji ćemo put slijediti? Put pismoznanaca, vjernih čuvara zakona ili put Isusa Krista u čijem se središtu nalazi samo čovjek i njegovo spasenje? Ne bojmo se dovesti u pitanje same sebe te se suočiti s istinom o samima sebi kako bismo otkrili Istinu o Bogu Spasitelju i čovjeku grešniku koja nas jedina može osloboditi i dovesti do punine života.
Ustani, uzmi svoju postelju i pođi
vidjevši vjeru kaže sinko otpuštaju ti se grijesi
ustani uzmi postelju pođi kući
Gospodine, od mnoštva onih koji su došli čuti Tvoju riječ spasenja ili Te moliti za dar ozdravljenja prijatelji uzetoga nisu mogli doći k Tebi. No ljubav koja nadilazi svaku prepreku i ne prihvaća poraz, kao i vjera koja nadilazi neshvatljivo pronašli su način kako doći do Tebe. Vidjevši njihovu vjeru nisi mogao ostati ravnodušan. Upućuješ svoju spasenjsku riječ, praštaš, podižeš, daruješ novi život. I dok su grešni, maleni, ponizni spoznali istinu o samima sebi i istinu o Tebi, Božjem Sinu, koji ima moć oprostiti grijehe drugi su Te osudili.
Koliko sam puta, Gospodine, i sama ležala na svojoj postelji, paralizirana strahom i nesigurnošću, svijesti o svojim grijesima i udaljenosti od Tebe. Tada si poslao k meni ljude koji su pronašli način kako me dovesti k Tebi. Zahvaljujući njihovoj vjeri u trenutcima mojih sumnja i nemoći oprostio si mi, podigao me i darovao novi život.
Ustani, uzmi svoju postelju i hodi riječi su koje i danas odzvanjaju mojim srcem, ali i riječi koja pronalaze svoj put do srdaca mnogih koji leže na svojim životnim posteljama, nemoćni, sami i preplašeni, bez vjere u same sebe, u druge i konačno u Tebe. Molim Te, Gospodine, učini me da na putu oproštenja, ozdravljenja i novog života mojih braće i sestara ne budem njihov kamen spoticanja, nego ruka koja će pomoći donijeti ih na njihovoj postelji k Tebi.
Molim te, Gospodine, oslobodi moje srce od zatvorenosti, slijepe poslušnosti zakonu koji ne gleda čovjeka u njegovoj punini. Oslobodi moje srce od kritiziranja i donošenja lažnih sudova o drugima u kojima ne dovodim u pitanje istinu o samoj sebi.
Pomozi mi slijediti Tvoj primjer i u svojoj svakodnevici živjeti Istinu Evanđelja. Ustajem, Gospodine, danas iznova, uzimam svoju postelju i polazim onamo kamo me Ti šalješ, stazom kojom Ti želiš da pođem i k onima kojima me Tvoja ljubav vodi.
s. Silvana Fužinato